Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mini analiza: Zašto je Juventusova igra trenutno previše predvidljiva

Za najveće stvari Juve treba svu trojicu playmakera

Nakon izbacivanja u Serie B prije deset godina, Juventus je gradio momčad za ponovni napad na europski vrh. Ključna je riječ „gradio“, jer malo toga je napravljeno preko noći. Klub je počeo slagati kockice – pogodio je prvenstveno s trenerom, koji je oživio i modernizirao sustave s trojicom u obrani, a nastavio popunjavati kadrovske praznine gotovo bez greške i to za vrlo male novce. Ubrzo je Juventus zavladao osiromašenim talijanskim nogometom, ali europski konkurenti su bili miljama naprijed, ponajprije zbog astronomskih budžeta.

Juventus je prebrodio i to, iz godine u godinu se popravljao; kako rezultatski, tako i financijski. Rast je kulminirao finalom Lige prvaka pretprošle sezone i Juventus je definitivno postao klub koji želite izbjeći u ždrijebu. Ipak, deficit u blagajni naspram konkurencije se i dalje osjeća. U Torinu nema više Pirla, Pogbe, Vidala, Morate ni Teveza, čak je i trenera Contea je zamijenio Allegri. Međutim, i dalje se vrlo precizno planira, karakter momčadi je jak, mentalitet pobjednički, a identitet igre jasan.

I površni pratitelji znaju da je Conte, a kasnije i Allegri koji je preuzeo kormilo i isti kurs, uspjeh zasnovao na igri s tri stopera i jako fluidnim prelijevanjima formacija iz 3 u 4 u obrani. Međutim, iako često sasvim zanemarena, jedna od temeljnih odrednica Juventusova taktičkog pristupa je igra s tri playmakera. Obično imati tri playmakera znači imati 3 kreativna veznjaka koja smetaju jedan drugome i koji ostavljaju rupe u obrani na račun kreativnosti i tehničke superiornosti. Conte je te playmakere razdvojio u tri odvojene linije i na tome izgradio nevjerojatno fluidan sistem koji gotovo i nema mane.

Prvi je bio Bonucci, možda i najbolji stoper na lopti koji ima nepogrešive dijagonale i koji je uspješno mogao glumiti quarterbacka za okomita dodavanja na pozicije gdje se može igrati 1 na 1 s protivničkom obranom. Drugi, zapravo primarni organizator, bio je Pirlo. Rođeni playmaker koji je osjećao ritam igre, kontrolirao tempo i imao savršenu viziju igre. Treći je bio Tevez, koji je – iako nominalno napadač – provodio najviše vremena između linija, na poziciji desetke.

Bez dvije od tri najvažnije karike

Ako se igra s jednim playmakerom, onda je momčad lagano zatvoriti u dvobojima s konkurentnim suparnikom. Ako se sistem zasniva na dvojici razigravača, onda zatvaranjem jednog postaje predvidljiv i samim time konkurentni suparnik ima prednost, jer grupira svoje snage tamo gdje očekuje udar. Kada sistem počiva na tri playmakera, sve da i zatvore primarnog organizatora igre, ima još dva različita nositelja koji ga čine opasnim i nepredvidivim. Sistem koji je godinama izvlačio maksimum od Vidala i Pogbe u sredini, Lichtsteinera i Evre/Asamoaha na bočnoj poziciji, pa i Mandžukića i Llorentea u napadu, danas počiva na nekim drugim osovinama.

Bonucci je konstanta. Obrambena stijena, u igri nogom podcijenjen ponajviše jer se ne odlučuje na driblanje i individualno iznošenje lopte. Ne jer ne bi mogao – jednostavno nije potrebno. Pirla je zamijenio Marchisio. Za tu ulogu dovedeni su Hernanes i Pjanić, ali obojica su pokazala dovoljno nesavršenosti da su im dodijeljene nove role nešto bliže protivničkom golu, a ulogu registe je preuzeo Marchisio. Organizaciju u protivničkoj trećini od Teveza je preuzeo još jedan Argentinac, Dybala. Nevjerojatan dribler izvrsne tehnike, savršenog pregleda igre i pozitivne sportske drskosti sigurno će biti čvrst kandidat za Zlatnu loptu u post-Messi/Ronaldo eri.

Juventus je za vikend odigrao derbi protiv Napolija, a pobjedom je jako ohladio neizvjesnost u prvenstvu. Sama utakmica nije ponudila festival nogometa, posebno ne u prvom poluvremenu. Dybala je zbog ozljede morao napustiti prethodnu utakmicu s Milanom, a Marchisio tek hvata formu nakon ozljede, tako da je momčad bila bez dvije vrlo bitne karike. Dvije od tri najbitnije. Juventus je bio daleko od tečnog i efikasnog – toliko da je Cuadrado individualnim pokušajima okomitosti pružao daleko najopasniji otpor Napoliju, koji je čak zagospodario terenom. Nakon ulaska Marchisija stvari se polako mijenjaju, ali Juventus je daleko od idealne frekvencije. Za optimum mu nedostaje još jedan playmaker.

Higuain nema playmakerski gen

Naime, problem je u napadačkom duetu. Higuain je nakon jakog početka prilično usporio, dok je Mandžukić izvan početnih 11. Silom prilika novostvoreni duo igra zajedno, i to po principu da Mandžukić na sebe navlači obranu i otvara prostor Higuainu koji treba organizirati igru, a to su pozicije u kojima se obojica loše snalaze. Posebno Higuain, jer Mandžo zaista korektno odrađuje svoje (dosta jednostavnije) zadatke.

Pogledajmo ovu situaciju.

Nakon što je lopta uspješno prenesena u zadnju trećinu terena, Higuain se odlučuje hitati u završnicu napada. Sasvim pogrešna procjena, jer u tom trenutku on ne smije razmišljati o golu nego isključivo o tome što bi u tom trenutku napravio Dybala. U situaciji kad Mandžukić veže stopera, a bočni suigrači sasvim razvlače zadnju liniju, on se obavezno mora spustiti u prostor između linija i preuzeti loptu. Tako napad prelazi u iduću fazu, igra ima svoju fluidnost i tako Juventus radi svoje šanse. Međutim, jasno je da Higuain nema taj playmakerski gen s obzirom da u ovoj situaciji kreće prema kaznenom prostoru i samoj završnici, do koje neće niti doći.

Uz rekonvalescenta Marchisija, Dybalina je uloga još važnija. Mandžukić jako dobro odrađuje posao pomoćnog napadača, ali on nema tu dozu kreativnosti. Iz ove perspektive odlazak Morate još više boli, jer on je pokazivao izniman osjećaj za prostor i organizaciju napada. Dok Pjanić hvata temeljne obrise sustava i zadaća, srećom po Juventus Dybala nije ozbiljnije ozljeđen, a Marchisio hvata formu. Njih obojica, uz Bonuccija, su iznimno bitni za europske aspiracije Stare dame.

Zasnivajući svoju igru na dvojici playmakera, Juventus je u zadnjih nekoliko utakmica dosta predvidljiv. Međutim, ako sva tri razigravača budu zdrava i u formi, Juventus ima savršen sistem koji ga čini nevjerojatno raznolikim i opasnim. Ima sistem koji ga možda čini ozbiljnim pretendentom na europski naslov.

Ne propusti top članke