U posljednjih 18 sezona Timberwolvesi su samo jednom igrali u doigravanju. Zadnji put kad je momčad imala nešto više od stava ‘važno je sudjelovati’ i generalno marginalne uloge u ligi bilo je 2004., kada je, predvođena Kevinom Garnettom, igrala finale konferencije. Što sve stane u taj period od 18 sezona dobro pokazuje podatak da je današnjem najboljem igraču T-Wolvesa Karl-Anthonyju Townsu tada bilo osam godina, a mladoj zvijezdi ekipe Anthonyju Edwardsu tek tri. O tome kolika je bila disfunkcionalnost franšize govori nam brojka od čak 11 glavnih trenera koji su se u tom intervalu izmijenili na kupi.
KG-jevim odlaskom 2007. franšiza nije izgubila samo franšiznog igrača, nego i identitet.
Iako je i on redovito zapinjao u prvoj rundi playoffa, Garnett je sa svojim momčadima gradu i navijačima nudio nekakvu relevantnost i naučio ih na pobjede, barem u regularnoj sezoni. Od 1995. do 2005. Wolvesi su uvijek imali pozitivan omjer, što je ipak predstavljalo određenu košarkašku kulturu začinjenu Garnettovim bespoštednim pristupom i energijom koju je donosio iz večeri u večer. Nakon njegovog odlaska pa do prošle sezone, ekipa je samo jednom u regularnoj sezoni imala više pobjeda nego poraza. U svim tim godinama Minnesota je imala igrače, ali ne i momčad. Kevin Love je imao brojke, ne i pobjede. Jimmy Butler je odveo ekipu u playoff, ali i odustao od borbe s vjetrenjačama nakon jedne sezone. Towns i Andrew Wiggins imali su samo potencijal.
Najgore od svega, poslije KG-a košarkaška kultura u Minneapolisu je erodirala. Publika je izgubila interes za domaćim utakmicama. Suparnici su na gostovanje u Target Centeru gledali kao na dolazak po lagani plijen. Igrači su po odlasku iz Wolvesa oživljavali karijere. Love je osvojio titulu s Cavsima. Zach LaVine je postao All-Star igrač u Bullsima. Wiggins se preporodio u Warriorsima. Kvragu, čak je i Ricky Rubio popravio šut odlaskom iz Minnesote. Dolazak u Minnesotu za većinu igrača u ligi je predstavljao kaznu i nitko nije želio igrati ondje, na malom tržištu, u prehladnom gradu i za neuspješnu franšizu.
Ova momčad obožava igrati zajedno i ima identitet na koji se može osloniti
Kada je Pat Beverley prošlog ljeta razmijenjen u Wolvese, na predstavljanju je ispalio: “Nikad nisam propustio playoff. Ne očekujem da se to promijeni”. U tom trenutku pretenciozna izjava uskoro se možda pokaže i proročanskom. S omjerom 41-30 Wolvesi su trenutno sedmi na Zapadu, s pet pobjeda više od Clippersa na osmoj poziciji i samo tri pobjede udaljeni od četvrtog mjesta.
Beverley ni u Rocketsima ni u Clippersima nije bio ni najbolji ni najtalentiraniji igrač, pa samim tim ni rezultatska garancija. Međutim, Beverley je uvijek bio najborbeniji, veteranska stabilnost u svlačionici i igrač koji zaraznom energijom udara ritam ekipi i širi je poput virusa kojim se naprosto moraš inficirati. Sve ekipe trebaju jednog takvog, a gotovo da nema one u ligi koja ga je trebala više od Minnesote.
Presing luđi od Raptorsa
Što se tiče ovosezonskih uspjeha, prvo treba baciti pogled na trijumvirat Towns-Edwards-D’Angelo Russell i njegov učinak u napadu kojim s klupe dirigira trener Chris Finch, godinama unatrag jedan od najcjenjenijih ofenzivnih koordinatora u ligi. Ipak, glavna tema ove momčadi nije napad nego obrana koja je cijelu sezonu na granici top 10 najboljih obrana lige ili bolja. I tu onda dolazimo do Beverleyja i njegove desne ruke Jarreda Vanderbilta koji zajedno u prosjeku zabijaju manje poena od Russella, ali su glavni i odgovorni za ponovno uspostavljanje pozitivne košarkaške kulture u franšizi.
Ekipa je poprimila karakteristike ove dvojice koji nesebičnim pristupom iz večeri u večer diktiraju kako će se igrati, a ovi Vukovi su u oba pravca brzi i žestoki.
Stil igre ovisi o igračkom kadru, a kada se radi o obrani Finch i njegov defenzivni koordinator Elston Turner nisu imali previše manevarskog prostora. Od dokazanih obrambenih klasa u startnoj petorci imaju samo Beverleyja, a ostali su do jučer bili nepoznanica (Vanderbilt i Edwards) ili minus defenzivci (Towns i Russell). Zato je na početku i tijekom sezone bilo jako bitno svakome od njih naći odgovarajuću ulogu i od petorice igrača napraviti kompaktnu jedinicu koja će, umjesto individualnom klasom, dominirati kao tim. Budući da na raspolaganju imaju petu najmlađu ekipu u ligi, Finch i Turner odbili su biti konvencionalni i odlučili su iskoristiti mlade, svježe noge i atleticizam koji imaju na rosteru.
Zato je odluka pala na žestoki presing u obrani, luđi i od onog koji igra Toronto.
Gledate li pažljivo kako Wolvesi počinju svoj defenzivni posjed, uočit ćete da gotovo sva petorica igraju takozvanu denial obranu, odnosno, da svaki u obrani stoji zalijepljen za svog igrača kojeg čuvaju i otežavaju mu primanje lopte te samim time razvoj napadačke faze suparnikove igre. Beverley, Edwards i Vanderbilt briljiraju u denial obrani i stvaranju kaosa suparniku kojemu sat za napad curi bez da uspije povezati par dodavanja i negdje stvoriti prednost. Rezultat tog manijakalnog presinga su učinci koji kažu da Wolvesi kreiraju najviše izgubljenih lopti kod suparnika, treći su u ligi u kategoriji deflections i peti u iznuđenim faulovima u napadu.
Wolvesi su pogodili i s odabirom pick and roll obrane koja se također bazira na presingu. Već godinama se treneri trude smisliti način kako u obrani sakriti Townsa, igrača na najdelikatnijoj obrambenoj poziciji. Čak ni Tom Thibodeau nije uspio u tome. Godinama su treneri forsirali Townsa u drop coverageu na pick and rollu, za što on jednostavno nije dobar jer slabo čita igru, previše faulira kada štiti obruč i ne postavlja se dovoljno kvalitetno da istovremeno kontrolira centra i igrača s loptom. Finch i Turner odbili su živjeti u iluziji da će od Townsa napraviti Rudyja Goberta i, umjesto da se bezuspješno pokušavaju osloniti na njegovu zaštitu obruča, odlučili su iskoristiti njegovu pokretljivost. Zato Towns izlazi jako visoko u takozvanoj hedge obrani pick and rolla, a ostatak momčadi kontrolira sredinu.
Minnesotin Beckenbauer
Taj ‘ostatak’ najčešće je Vanderbilt. Vando je pola čovjek, pola energetska bomba. U ligi trenutno ne postoji bolji hustler od njega. On je definicija hustlea i dokaz da je snažni pristup svakoj utakmici i zdušno obavljanje svih tipova prljavih poslova važna vještina. Vanderbilt je najvažnji Minnesotin obrambeni igrač; on je taj koji je ove sezone branio sve pozicije i igrače, od Stepha Curryja, preko Kevina Duranta do Giannisa Antetokounmpa. Vando igra vrhunski denial protiv visokih igrača, ponajbolji je kradljivac lopte na svojoj krilnoj poziciji u ligi, brani petice kad treba ili kontrolira vrh reketa kad bekovi idu na ulaz.
Ali sve to još uvijek nije ono što ga čini krucijalnim obrambenim igračem za Minnesotu. Sposobnost da štiti obruč kao libero jest. U momentu kad Towns izađe visoko da brani pick, Vando najčešće postaje Minnesotin Franz Beckenbauer, takozvani low man koji se iz kornera spušta u reket i kontrolira sredinu. Vando kao četvorka vrhunski čita igru, dobro se postavlja, atletičan je i dugačak te ima dobar osjećaj za blokadu. Njegovom obrambenom raznovrsnošću Wolvesi su uspjeli sakriti Townsa u obrani i kreirali uspješnu timsku obranu. Osim toga, ostali suigrači ne mogu ostati hladni kada vide što sve Vanderbilt radi u defenzivi. Jedino što im preostaje je pridružiti mu se.
Još jedan igrač ima vrlo zanimljivu rolu u ovakvom obrambenom sistemu. Ako je Vanderbilt nogometnim rječnikom libero, onda je Russell NFL-ovski kazano — free safety. Da, da, isti onaj Russell koji još na koledžu, kao i u prethodne svoje tri momčadi u NBA nije mogao braniti ni stolicu, danas ima vrlo zanimljivu i bitnu ulogu u Wolvesima.
Ona proizlazi iz toga da Russell uvijek dobije za čuvanje najlošijeg suparničkog napadača. Umjesto da se samo odmara na njemu, Wolvesi su odlučili Russellu dati slobodu da se praktički slobodno kreće parketom i igra zonu na svom čovjeku kako bi zatvarao prostor ondje gdje je potrebno. Tako stigne zatvoriti ulaze do reketa, pokrije igrača koji rola ili stoji na liniji dodavanja, pa se na momente čini da Minnesota ima šestoricu na parketu. Možda najimpresivniji dio njegove obrane je komunikacija s ostatkom ekipe. Russell u ovom kontekstu nije playmaker samo u napadu, nego i u obrani, jer često pokazuje suigračima gdje da stoje i kako da reagiraju.
Problemi ovakvog žestokog tipa obrane su uvijek isti. Vanderbiltova pomaganja iz kornera ostavljaju korner-tricaše usamljene na šutu. Samo Toronto dopušta više korner-trica od Wolvesa. Townsovi visoki izlasci stvaraju probleme pri defenzivnom skoku, pa Vukovi dopuštaju suparnicima najveći broj skokova u napadu u ligi. Također, drže ligaško začelje i kao momčad koja faulira najviše od svih. Zato u zadnje vrijeme Minnesota testira i neke druge obrane, pa smo je čak protiv nekih ekipa mogli vidjeti i u dropu s Townsom, a preferira i switch, što su zapravo vrlo vrijedni eksperimenti pred playoff, gdje se raznovrsnost uvijek isplati.
Klupa je velika snaga
Ako u obrani preferiraju žestinu, u napadu se Vukovi definitivno oslanjaju na brzinu. Igraju najbržim ritmom u ligi i imaju jedan od najboljih tranzicijskih napada. Kao što u obrani agresivno brane prvo dodavanje, u napadu odmah napadaju obranu prvim dodavanjem. Čim prijeđu centar, bez puno namještanja ulaze u neki od svojih early offense setova i napadaju.
Jedan od osnovnih koncepata koji koriste je igra kroz trailera, odnosno igrača koji se zadnji priključuje napadu. Možda zvuči kontraintuitivno da najbrža momčad igra na najsporijeg igrača, ali stvari postaju jasnije znamo li da je taj najsporiji igrač često Towns, koji raspolaže impresivnim tricaškim rasponom. Kada se KAT priključi napadu i odmah dobije loptu, ima samo dvije opcije, ali jako ubojite: prvo, šutira ako njegov čuvar stoji daleko od njega; drugo, napada driblingom ako izađe na njega. Na ovom je konceptu baziran veliki dio Minnesotinih posjeda. Ako igra kroz trailera ne prođe, Wolvesi ulaze u empty corner ili centralni pick and roll s Townsom koji može opet rolati, popati ili napasti mismatch s vrha posta ili niskog bloka.
Ostali igrači su i u napadu, kao i u obrani, u odličnim rolama. Edwards se povremeno muči sa selekcijom šuta i mora poraditi na kontroli lopte, ali kad miksa ulaze i šut, vidi se njegov scorerski potencijal. Da se ne bi sve svodilo na potezanje iz driblinga, Finch mu je pripremio jednostavne akcije koje otvaraju put do obruča. Russell ima problema s realizacijom, ali vrhunski dirigira napadom sa 7,1 asistom prosječno i samo 2,6 izgubljenih lopti. Beverley je uglavnom spot-up šuter, ali ove sezone ima i važnu playmakersku rolu s pet asista u prosjeku, što mu je rekord u NBA ligi. Vanderbilt radi vanderbiltovske stvari: finišira iz tranzicije, otvara se bez lopte i ide po napadačke skokove. Kad suparničke četvorke čuvaju Townsa, onda više igra u pick and rollu. I da, ovaj karakteristični slip cut moramo početi zvati Vando Cut.
Velika snaga Minnesotina napada ove sezone je klupa. Na njoj se krije nekoliko izuzetnih šutera koji često lome utakmice. Jaylen Nowell, Taurean Prince i Malik Beasley redom realiziraju tricu bolje od 37 posto, a kompetentan šuter je i Naz Reid koji Vukovima omogućuje da i u periodima kada Towns odmara igraju sa stretch peticom i zadrže iste koncepte u igri. Ovdje još vrijedi spomenuti Jadena McDanielsa, koji je u zadnja dva mjeseca i prije nedavne ozljede pružao fantastične partije u 3&D roli i njegov potencijal itekako intrigira.
Wolvesi su se tako ove sezone pridružili Cavsima i Raptorsima kao mladim ekipama s unikatnim stilom igre koji vrijedi popratiti. Možda još važnije od toga i od potencijalnog ulaska u playoff ponovno je etabliranje košarkaške kulture u Minneapolisu. Ova momčad obožava igrati zajedno i ima identitet na koji se može osloniti kad je se izazove. Tipovi poput Beverleyja i Vanderbilta pojavili su se kao katalizatori u tom procesu izgradnje franšiznog identiteta i savršen su dodatak talentima poput Townsa, Edwardsa i Russella. Target Center više ne zjapi poluprazan, a uskoro bi i igranje za Wolvese mogla postati premija, a ne kazna.
