Lewis Hamilton je od početka turbo-hibridne ere 2014. pa sve do kraja 2021. bio glavna faca Formule 1. Neprikosnoveni broj 1, zaštitno ime sporta na putu prema svim rekordima legendarnog Michaela Schumachera. Nico Rosberg mu je 2014. pružio otpor i 2016. ga uspio ga na jedvite jade pobijediti, ali Hamilton je bio vođa Mercedesa, momčadi koja je s lakoćom riješila jednadžbu novih pravila i tijekom čitave hibridne ere radila s intervalima i trigonometrijom dok su se svi ostali mučili sa zbrajanjem i množenjem. Šest Hamiltonovih titula u sedam godina, sedam Mercedesovih. Napisati da je Hamilton pobjednik na utrci ili da je osigurao naslov tih je dana bilo trivijalno kao i napisati da nakon dana slijedi noć ili da je FIA korumpirana.
A onda se u dvjema prošlim sezonama sukobio s dvojicom mladih pretendenata — jednim iz suparničke, drugim iz vlastite momčadi — i oba puta izgubio. Max Verstappen ga je 2021. skinuo sa svjetskog vrha i uzeo mu krunu, a George Russell ga je 2022. pobijedio u Mercedesu.
Ali naravno da nije tako jednostavno. Uostalom, riječ je o Formuli 1. Verstappen je 2021. pobijedio Hamiltona u suludom fotofinišu posljednjeg kruga posljednje utrke. Titula ga je katapultirala u superzvijezdu, ali bila je to samo formalnost; svi koji prate sport znali su da je Max već neko vrijeme apsolutna elita. S druge strane, Russellova prva sezona u Mercedesu dala nam je više pitanja nego odgovora, ne samo zato što je njegov plafon donedavno bio nepoznanica.
Russell se u Formuli 1 utrkuje od 2019., ali do prošle sezone gotovo da i nismo imali referentnu točku u odnosu na koju možemo procijeniti njegovu vožnju i pravi potencijal. U svojoj prvoj sezoni vozio je protiv Roberta Kubice, veterana koji se vratio nakon osmogodišnje pauze i teške ozljede u reli autu. Sljedeće dvije proveo je uz Nicholasa Latifija, još jednog debitanta. Bilo je bljesaka — poput njegove epizode u Mercedesu na Velikoj nagradi Sakhira 2020., kad mu je samo pogreška prilikom promjene guma oduzela zasluženu pobjedu, ili njegova kvalifikacijskog kruga u Belgiji 2021., kad je na kiši plasirao svoj Williams na drugo mjesto, odmah iza Verstappenova Red Bulla.
Ako još nije jasno je li Russell napravio taj posljednji korak iz vrhunskog vozača u potencijalnog prvaka, nema sumnje da je pokazao da posjeduje taj potencijal
Prošla je sezona stoga obećavala epsku borbu mladog Russella i legende s druge strane garaže. Međutim, Mercedes se od početka godine borio sa svojim potencijalno brzim, ali problematičnim bolidom W13; mučio se s novim ground effect pravilima i poskakivanjem bolida te je debelo zaostajao za Red Bullom i Ferrarijem. Posljedično, momčad je prioritetima učinila dugoročne ciljeve (pronalazak problema u aerodinamičnom dizajnu bolida) umjesto kratkoročnih (pobjede i postolja). Dok su se, na početku sezone, Charles Leclerc i Verstappen borili za pobjede i centrirali priču na svoje novo rivalstvo, Russell i Hamilton pali su u sjenu Mercedesovih problema.
U tom je kontekstu razumljiv je i naizgled začuđujući izostanak drame nakon što je Russell u prvih osam utrka sedam puta završio ispred Hamiltona.
Minimalne razlike
Uostalom, Mercedes je tada gotovo isključivo s Hamiltonom testirao agresivniji set-up bolida u potrazi za rješenjima oko performansi. Russell se tada očigledno bolje osjećao u W13-ici, ali je Hamilton, kako je sezona odmicala, sve više okrenuo ravnotežu moći na svoju stranu. Međutim, ono što je mogao biti još jedan klasični duel momčadskih kolega za pobjede i titulu, završilo je kao fusnota u dominantnoj Verstappenovoj sezoni.
Pa ipak, to što je svijet Formule 1 bez puno iznenađenja prihvatio da se Russell tijekom sezone više-manje ravnopravno borio sa sedmerostrukim svjetskim prvakom govori dovoljno ne samo o njegovu potencijalu već i trenutnom društvenom kapitalu u sportu. Razlika u bodovima na kraju sezone, kao što ćemo vidjeti, nije baš realni prikaz njihove vožnje, ali nema sumnje da je Russell 2022. pokazao da ona noć u Bahreinu 2020., kad je upravo Hamiltona zamijenio u Mercedesu, nije slučajnost.
Russell je sezonu završio na petom mjestu u poretku Svjetskog prvenstva za vozače, jedno mjesto i 29 bodova ispred Hamiltona. Donio je Mercedesu jedinu pobjedu (Brazil) i jedini pole position (Mađarska) u sezoni. Jedan je od samo dvojice Hamiltonovih momčadskih kolega koji su u sezoni skupili više bodova od njega, nakon Jensona Buttona 2011. i Rosberga 2016. i jedan od samo dvojice koji su ga pobijedili u utrkama ne računajući mehaničke kvarove, nakon Buttona spomenute 2011. i Fernanda Alonsa 2007., kada je Hamilton bio rookie. Dakle, sada se nalazi u društvu trojice svjetskih prvaka, od kojih jedan ima legitimni zahtjev na titulu najboljeg svih vremena.
Samo što, naravno, nije tako jednostavno. Russell je nakon prvih osam utrka stvorio zalihu od 37 bodova u odnosu na svog slavnog momčadskog kolegu, ali to je niz koji je uključivao dva veoma sretna rezultatu, u Miamiju i Melbourneu, kada je Hamiltonu plasman dvaput uprskao izlazak safety cara (u Miamiju je bio riječ o virtualnom, ali rezultat je bio isti) te Baku, kad je Hamilton vozio s kompromitiranim set-upom. U sljedećih 12 utrka, sve do Russellove pobjede u Brazilu, Hamilton je u utrkama i kvalifikacijama bio bolji devet puta. U Abu Dhabi, posljednju utrku sezone, Russell je doveo 25 bodova prednosti i u konačnici podebljao prednost zahvaljujući kvaru na Hamiltonovu bolidu.
Ukupni omjer u utrkama u kojima niti jedan nije imao mehanički kvar iznosi 12-10 za Russella, što je vrlo lako, da nije bilo (ne)sreće sa safety carom, moglo biti i 12-10 za Hamiltona. U prosjeku je Russell osvajao 11,9 boda po utrci, Hamilton 10,59, a prosječna razlika u krugu iznosi 0,084 posto u Hamiltonovu korist. U kvalifikacijama je Hamilton bio bolji 13-9 i imao prosječnu prednost od 0,033 posto vremena kruga. Razlike su minimalne i oslikavaju puno drugačiju sliku nego što se na prvi pogled čini.
Koliko je dobar?
Drugim riječima, varijable koje nisu unutar moći ove dvojice vozača čine jednostavnu usporedbu prilično problematičnom. Uostalom, dobrim dijelom je riječ o proizvoljnom dojmu. Sudimo li Russellu prema očekivanjima ili po onome što je zaista pokazao na stazi? Je li Russell zbilja bio toliko bolji kao što poredak u prvenstvu sugerira? Možda. Ono u što ne treba sumnjati jest činjenica da je borba kroz cijelu sezonu bila iznimno izjednačena. Odlučivale su sitnice i nasumičnosti.
Čini mi se da ni danas, nakon četiri sezone u sportu, nemamo pravi odgovor na pitanje — koliko je dobar George Russell?
Dovoljno dobar da pruži ozbiljan otpor jednom od velikana sporta, svakako. Dovoljno dobar da s vremenom uđe u istu kategoriju kao Verstappen? Nisam siguran. Ove je sezone pokazao da možda ipak nije novi Ayrton Senna kada je u pitanju brzina u jednom krugu, ali i to da može konzistentno konkurirati u utrkama te izvući maksimum iz fundamentalno manjkavog bolida. Bilo je i gluposti, poput sudaranja s Carlosom Sainzom u Austinu, ali to nije nešto što je nemoguće ispeglati iskustvom. Verstappenove bravure iz posljednjih par sezona podigle su ljestvicu onoga što se očekuje od vozača prije nego što ga se uvrsti prilično visoko u samu elitu. Međutim, ako još nije jasno je li Russell napravio taj posljednji korak iz vrhunskog vozača u potencijalnog prvaka, nema sumnje da je pokazao da posjeduje taj potencijal.
Mercedes ga je angažirao upravo zbog tog potencijala, kao dugoročnu zamjenu za sad već 37-godišnjeg Hamiltona. Ali ako su nam protekle dvije godine u Formuli 1 nešto pokazale, onda je to da mladi pretendenti nemaju namjeru čekati da veterani odjašu u suton.
