Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mogu li Rocketsi skinuti prvake?

A ono, događale su se i luđe stvari…

Zadnja izmjena: 14. ožujka 2018. Profimedia

NBA se približava doigravanju i, kako stvari stoje, samo dva pitanja postaju bitna – mogu li Rocketsi skinuti Warriorse i je li možda Toronto konačno sazrio za preskočiti ovaj ne pretjerano impresivni roster posložen oko LeBrona. To je manje-više to, osim ako vas iz nekog razloga zanima kako će se posložiti hrpa osrednjih momčadi na Zapadu od trećeg do 10. mjesta. Uglavnom, ta dva pitanja su u suštini jedno pitanje – može li itko spriječiti da četvrti put u Finalu gledamo Warriorse i Cavse. I ne, nećemo o šansama Cavsa protiv Warriorsa u tom slučaju.

Danas ćemo se tako pozabaviti šansama Rocketsa, a uskoro i Raptorsa. Praktički, pitamo se koliko su stvarno dobri, a koliko su njihovi uspjesi jednostavno odraz šire slike, prije svega manjka sposobne konkurencije koja bi uputila izazov njihovoj kombinaciji uigranosti, dubine i relativno dobrog zdravlja.

Nakon što su ih Spursi lani razbili u drugoj rundi doigravanja fokusiranjem na branjenje Jamesa Hardena i tjeranjem ostalih suigrača da preuzmu ulogu kreatora i strijelaca, razotkrivši pritom manjak plana B – ili, ako hoćete, druge opcije u njihovu napadu – Daryl Morey je bio svjestan da moraju dovesti još jednog rasnog igrača koji može kazniti takve prilagodbe karakteristične za playoff košarku.

I odradio je posao iznad svih očekivanja – dovođenjem Chrisa Paula, jednog od desetak najboljih individualaca u ligi. Napad, temelji kojega su udareni godinu ranije dovođenjem bivših Pelikana (Ryana Andersona i Erica Gordona) te angažmanom „7 seconds or less“ gurua Mikea D’Antonija, ojačan je tako da izdrži i nalete najžešćih playoff vjetrova.

Osim što bi trebao efikasno kazniti gomilanje obrambenih igrača na Hardenu u najvažnijim utakmicama, Paul je svakako dobro došao i u regularnoj sezoni, prvenstveno kao osigurač za slučaj ozljede, ali i kao netko tko može odmoriti Hardena kako ovaj ne bi izgorio do doigravanja. Samo, ti se detalji baš i nisu imali prilike potvrditi obzirom da je upravo CP3 propustio najviše utakmica od svih članova najuže jezgre, dok je Harden opet na putu da odigra 3.000 minuta u sezoni uz potrošnju koja je čak i veća od lanjske. Što je suludo i što bi opet moglo dovesti do loše izvedbe u najvažnijim utakmicama. Ili barem opravdanja za loše izvedbe. A onda opet, zar se moglo nešto drugačije očekivati od D’Antonija, koji svaku utakmicu tretira kao priliku za usavršavanje vlastite filozofije?

Potezanje s osam metara

Kako su i Harden i Eric Gordon izbjegli veće probleme s ozljedama, a i kako su Rocketsi uopće imali izuzetnu sreću po tom pitanju jer nitko nije značajnije načet, jasno da je Paul veći dio sezone luksuz koji će smisao svoga dovođenja opravdati tek za par mjeseci.

Ono što gledamo u sezoni, gledat ćemo i u doigravanju. Pa ako prođe – prođe

Naime, iako je definitivno predivno za jednog trenera moći imati na parketu tako efikasnog kreatora u onim minutama kada Harden odmara, a to je uglavnom u prvim minutama parnih četvrtina, činjenica je da Rocketsi ni lani kroz regularnu sezonu nisu previše patili u ovim momentima iz jednostavnog razloga što su u toj roli već imali Erica Gordona. Koji je, podsjetimo se, toliko dobro nosio igru bez Hardena da je pokupio titulu najboljeg šestog igrača protekle sezone.

Ne, Rocketsima nije bio potreban netko tko će ih držati iznad vode u tim periodima, već netko tko može momčad učiniti boljom zajedno s Hardenom na parketu.

Tu je Paul donio dodatnu moć svojom nevjerojatnom efikasnošću, s tim da je zanimljivo napomenuti kako dobar dio njegovog utjecaja ne leži u tome koliko dobro kažnjava iz spot-up situacija ili kao razigravač iz pick & rolla, već koliko je i sam opasan u istom onome u čemu je i Harden nenadmašan. A to je zabijanje iz driblinga i kroz izolacije.

Razlog zbog kojega su Spursi bili u stanju onako dobro pripremiti obranu za Rocketse osim u manjku All-Star kreatora ležao je i u tome što je Houston, čiji igrači jednostavno ne uzimaju šutove s poludistance, tvrdoglavo ignorirao ogromni dio parketa. Zbog toga je i dovođenje takvog strijelca s vrha reketa kakav je Chris Paul cijelu karijeru izgledalo kao određeni ustupak potreban napraviti da bi se preskočili Spursi.

Samo, Paul je, iako će tu i tamo uzeti otvoreni šut s vrha reketa radije nego se spustiti u sredinu, najveći dio svojih dugih dvica zamijenio tricama. I to poprilično dugim tricama. Kao da Hardenove bombe s perimetra preko ruke nisu dovoljne, sada i Paul poteže s osam metara kada god poželi. I ubacuje.

Rocketsi tako imaju stvarno posebnu situaciju. Naime, od svih igrača u NBA koji barem 20 posto šutova uzimaju s perimetra i pri tome igraju više do 20 minuta u prosjeku, samo Harden i Paul imaju manje od trećine asistiranih pokušaja za tricu. Drugim riječima, oni su jedina dvojica igrača u ligi koji sedam od 10 trica uzimaju iz driblinga, a Paul je čak blizu omjeru osam od 10.

To je u principu izolacijska košarka kakve se ne bi posramili ni Cavsi s Jamesom i Kyriejem Irvingom. Dapače, po svim pokazateljima čak i efikasnija, iako treba stvari staviti u kontekst – Rocketsi su napadački bili već toliko dobri da na toj strani parketa nisu mogli napraviti značajniji iskorak. S Paulom i ovoljetnim promjenama tek su za poen bolji od lanjskog izdanja, tako da je očito kako su oni pravi razlozi za ovakvu šetnju kroz regularnu sezonu ponajprije na drugoj strani parketa.

Detalj zvan Kevin Durant

Poboljšana obrana i svi potezi koje je Morey povukao da roster učini defenzivno konkurentnijim učinili su ih boljom momčadi. Sada ostaje samo pitanje može li ta obrana biti toliko dobra i u sudaru s Warriorsima. Jer, a tu ću posegnuti za još jednom poveznicom s Cavsima i njihovim naslovom od prije dvije sezone, usprkos briljantnim partijama Irvinga i Jamesa u napadu, ono što je srušilo Warriorse bila je činjenica da nisu mogli zabiti dovoljno.

I dok dodatak Paula svakako može srušiti obrambene sheme Spursa – iako, kako stvari stoje s Kawhijem Leonardom za nečim takvim neće ni biti potrebe – pravo pitanje tako nije mogu li s Paulom u Houstonu zabiti više od branitelja naslova, već mogu li se braniti na njihovoj razini.

Ako se obrana poklopi s elitnim izdanjima Hardena i Paula te izuzetnim postotcima realizacije povratnih trica ostatka momčadi, Rocketsi imaju šansu otići i do kraja. Samo, jedan detalj narušava narativ po kojem je dovoljno ponoviti Clevelandovu formulu Clevelanda od prije par sezona.

Taj detalj je Kevin Durant.

Njega nije bilo u jednadžbi prije dvije godine i tada su Cavsi uspjeli držati Warriorse na manje od 100 poena na 100 posjeda, što je stvarno fenomenalan učinak. Lani su pak s Durantom prvaci zabijali 122 poena na 100 posjeda, što je stvarno katastrofalan učinak Clevelandove obrane.

Po nekim realnim projekcijama, obrana Rocketsa mogla bi se učinkom kretati negdje između, oko 110 poena na 100 posjeda. To nije nešto što će donijeti prevagu, ali može dati šansu. Ako bi  Rocketsi i u doigravanju održali ovu razinu igre u napadu koju trenutno prezentiraju kroz regularnu sezonu. A tu bi se nešto moglo pitati i obranu Warriorsa.

Rocketsi doslovno žive i umiru od trice i to nikada nije idealno, pogotovo ako ti je dobar dio tih trica rezultat čiste improvizacije. Warriorsi su doktori preuzimanja i njihova obrana ima četvoricu iznadprosječnih defanzivaca koji redom mogu jedan-na-jedan braniti i Paula i Hardena. Takvu gomilu opcija nema nitko u ligi i zbog toga Rocketsima korištenje mismatcha i igra jedan-na-jedan toliko dobro prolaze u ovom dijelu sezone. Međutim, kada igraš sedam utakmica zaredom protiv ovakvog suparnika, do utakmice broj 4 bit ćeš pročitan ako nemaš plan B.

Stvar se ruši na Hardenu i Paulu

Ako im oduzmu dobar dio uspješnosti na pokušajima za tri iz izolacija, gdje će to nadoknaditi? Zar je moguće da će Clint Capela spremati zicere u sredini još efikasnije? Da će prosječni šuteri poput Anthonyja Tuckera i Luca Mbah A Moutea podići postotke realizacije? Može li Harden iznuditi još više slobodnih bacanja?

Pozitivni odgovori na ova pitanja baš mi se i ne čine realnima, stoga nekako racionalnom promatraču ne preostaje drugo nego vjerovati da Rocketsi još nisu spremni srušiti Warriorse.

Samo, može li obrana onda napraviti ključnu razliku? Pa, iako se Rocketsi preuzimanjem trude kopirati stil Warriorsa, a ove godine imaju dovoljno defenzivaca da im uspijeva biti efikasan u takvom pristupu, opet nemaju taj luksuz držati dobar dio utakmice četvoricu iznadprosječnih braniča istovremeno na parketu.

Stvar se u startu ruši na Hardenu i Paulu. Koji je žilav, ali i prenizak da bi ozbiljnije smetao na šutu Klayu Thompsonu ili Durantu nakon što ih preuzme. Gordona da ne spominjemo – čak i D’Antoni ne pokušava previše igrati sa sva tri udarna kreatora istovremeno jer je svjestan da u takvim momentima defenzivno cure na sve strane.

Praktički jedino rješenje je stoga jahati što više igrače poput spomenutih Tuckera i Mbah A Moutea. Što pak dovodi u pitanje tu napadačku efikasnost – jer jedno je zabijati otvorene trice iz kornera protiv Phoenix Sunsa u veljači, a nešto sasvim drugo zabiti tricu s krila preko zatvaranja u petoj utakmici finala Zapada.

Warriorsi će tako imati taj luksuz jednostavno ignorirati Mbah A Moutea koji, svom radu na šutu usprkos, ipak nije opasnost s perimetra, a tako nešto je u stanju od njihove obrane napraviti neman – Draymond Green ili Durant u roli libera u sredini ruše sve planove o igri jedan-na-jedan. Čak ni Tucker, iako nešto pouzdaniji, nije igrač kojega se treba bojati u spot-upu. Kvragu, čak ni Trevor Ariza nije čovjek koji će prelomiti seriju kao netko tko će biti redovna treća opcija u završnicama.

Borbenost svih nabrojanih je neosporna. Capela je izrastao u sjajnog defanzivnog centra, sposobnog poput DeAndrea Jordana čisto na račun izvanserijskog atleticizma izaći do perimetra, preuzeti ili samo zasmetati beku te se pravovremeno vratiti u sredinu. Kao bonus, čak je i Hardenove spore reakcije u obrani puno teže kazniti kada je okružen s ovoliko terijera.

Ali, čak i u idealnom defenzivnom sastavu postoje problemi koje momčad poput Warriorsa može iskoristiti – osim Paulove problematične visine protiv viših igrača, činjenica je da ni Tucker ni Ariza nisu atlete i brzanci koji će tek tako preuzimati Stepha Curryja na perimetru ili trčati za Thompsonom kroz blokove. Paradoksalno, najbolje rješenje za oba ova zadatka bio bi Mbah A Moute, baš onaj najmanje opasni napadač od svih kojega Warriorsi jedva čekaju vidjeti na parketu.

D’Antoni se ne prilagođava

Uostalom, pričati o tome da će se Rocketsi usred serije prilagođavati suparniku obrambenim potezima nekako je iluzorno, s obzirom na sve što znamo o D’Antoniju. On nije defenzivni trener i nikada nije vukao poteze u korist igre na toj strani parketa. Ako osjeti nezadovoljstvo napadačkim učinkom, koliko više prilike može dati Gordonu s Paulom i Hardenom? I koliko se može natjerati trpjeti Andersona na parketu svjestan da s njim opcija preuzimanja gubi svaki smisao?

Morey je ovoga ljeta odradio posao, ali on neće biti taj koji će držati na parketu petorku Paul-Harden-Tucker-Ariza-Capela. Andersonova ozljeda otvorila je početkom veljače vrata smallballu te je D’Antoni ostao vjeran ovoj kombinaciji čak i nakon njegova povratka. Znači li to da se sprema za Warriorse? Ili je samo svjestan da je u ovom trenutku ovo najbolje što ima?

Što nas dovodi i do one završne teze, a ta je da su Rocketsi sastavljeni od ljudi koji su poznati po tome da pod pritiskom ne donose najbolje odluke. D’Antoni je sistemski trener, nije čovjek koji se prilagođava i koji je u stanju promijeniti stil kako bi iskoristio slabost protivnika. Time se ograničava na to da mora biti briljantan u izvedbi kako bi imao šansu. Jednostavno, sužava si mogućnost pogreške fokusiranjem isključivo na sebe. Ono što gledamo u regularnoj sezoni, gledat ćemo i u doigravanju. Pa ako prođe – prođe.

Chris Paul, uz tu činjenicu da je jednostavno prenizak da bi dominirao utakmicom koliko želi, također ima karijeru obilježenu brain fartovima. Nikada nije bio u finalu konferencije, nijednom, a za to je uglavnom sam kriv – sjetimo se 2014. i izgubljenih već dobivenih utakmica protiv Oklahome ili 2015. i prokockane prednosti pred Rocketsima. U oba slučaja sve što je trebalo bilo je stati na loptu i rutinski zabiti. Najveći rutiner u ligi, barem u regularnom dijelu sezone, to nije bio u stanju.

Harden, on je pak posebna priča.

Gle, vjerojatno će mu i u doigravanju poklanjati gomilu slobodnih bacanja i usput ignorirati korake koje redovito radi, ali dosta je da u jednoj utakmici u Oaklandu suci malo drugačije zasviraju i njegova se moć može dobrim dijelom otopiti. Znači, ostaje mu skok-šut i bacanje povratnih. Govorimo o čovjeku koji je u karijeri kroz doigravanje na 34 posto za tricu. Lani, u svojoj po mnogima MVP sezoni, bio je mizeran s 28 posto kroz playoff. Što se asista tiče, tu imponira isključivo volumen, nikako učinkovitost – prosječni omjer asista i izgubljenih lopti ne čine ga playmakerom u rangu Stevea Nasha. Čak ni u rangu Chrisa Paula.

Ovaj put pak morat će naći rješenje kad zagusti, ovaj put opravdanja nema. Ili su dorasli trenutku ili nisu. Meni je nekako očito da nisu, ali događale su se i luđe stvari. Jedan izvrnuti gležanj može promijeniti cijeli narativ i zato je bitno da Rocketsi ostanu razigrana pratnja. Pobjednici često nisu oni zaslužni, već oni koji su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu. Dok je tako, postoje šanse i da oni prekinu niz Finala u kojima se sudaraju Warriorsi i Cavsi.

Ne propusti top članke