Kako i ne bi, kada je još uvijek itekako živo sjećanje na zlatno doba od 1995. do 2002., kada je riznica bila nakrcana s pet zlatnih kolajni (EP 1995., 1997. i 2001., SP 1998. i 2002.). Od generacije koja je prije 10 godina osvojila srebro (okosnica Miloš Teodosić — Nemanja Bjelica, bio je tu i Miroslav Raduljica) očekivalo se da će u idućim godinama napraviti taj konačni korak, ali pokazalo se da su nastavili posrtati na posljednjoj stepenici.

Postoji opasnost da će vanjska linija biti previše rastegnuta, a u slučaju neke nove ozljede situacija će postati kritična

Zato danas, pomalo opsesivno, kroz misli prolazi samo zlato: nakon dužeg niza godina u upotrebu su vraćeni plavi dresovi kao asocijacija na titulu iz Indianapolisa; izbornik Saša Đorđević u polušali je izjavio da će Amerikancima trebati “Božja pomoć” ako se sretnu sa Srbijom i sama je FIBA, na kraju krajeva, u svojoj procjeni snaga svih reprezentacija stavila Srbe na prvo mjesto, uzevši u obzir silne izostanke koji su zahvatile Amerikance.

Koliko su realne najave o konačnom trijumfu? Pustimo sada sve druge reprezentacije i ostavimo u slici samo SAD, koji se u recentnoj prošlosti pokazao nepremostivom preprekom za sve, čak i kada je bio okrnjen, mada ne ovoliko. Ima li Đorđević dovoljno aduta da prekine dugotrajnu američku dominaciju?

Čak četiri petice

Ovo bi po pozicijama trebao biti sastav Srbije (osim ako se nekim čudom Teodosić u posljednji čas ne oporavi od ozljede stopala koja ga je izbacila iz stroja):

1) Vasilije Micić, Stefan Jović

2) Bogdan Bogdanović, Marko Gudurić

3) Vladimir Lučić, Marko Simonović

4) Nemanja Bjelica, Stefan Birčević

5) Nikola Jokić, Nikola Milutinov, Boban Marjanović, Miroslav Raduljica

Srbija je na ‘petici’ jača od Amerikanaca, kojima tu poziciju pune Brook Lopez, Myles Turner i Mason Plumlee. Sve će se tu vrtjeti oko Jokića, ove sezone službeno najboljeg centra na svijetu, a zamjene su mu Milutinov, jedan od najboljih centara u Euroligi, Marjanović, koji je sa svojom visinom (221 cm) nemoguć za čuvanje kada se pozicionira ispod obruča, te Raduljica, koji je najbrži od njih, stoga odlično rola nakon picka. Đorđević tu ima širok raspon i napadačkih i obrambenih kombinacija, pa će reket očigledno biti primarni put za traženje poena.

I tu dolazimo do kraja kada su u pitanju pozicije na kojima je Srbija bolja.

Sada slijedi ona gdje Srbija može parirati Amerikancima, a to je svakako ‘dvojka’, gdje operira NBA dvojac Bogdanović–Gudurić, dok su s druge strane američkog izbornika Gregga Popovicha najviše pogodili otkazi čistih bekova-šutera, ali ostala mu je velika snaga u obliku mladog All-Star igrača Donovana Mitchella. Na svim ostalim pozicijama Amerikanci su nedvojbeno kvalitetniji, ali to ne mora biti presudno, kao što je pokazala utakmica u skupini olimpijskog turnira u Riju kada je SAD s mnogo jačom postavom (Kevin Durant, Paul George, Carmelo Anthony…) jedva pobijedio 94:91. Međutim, jedno je utakmica u grupnoj fazi, a posve drugo nokaut utakmica, u što su se Srbi uvjerili tjedan dana kasnije (66:96).

Da bi pobijedili Amere u utakmici na ispadanje, kao prvo i osnovno trebat će zauzdati njihovu tranziciju. U spomenutoj utakmici u skupini Amerikanci su ubacili tek šest poena iz tranzicije, a u finalu čak 30, odnosno gotovo trećinu ukupnih koševa, što jasno govori da upravo tu Ameri rade najveću razliku. Ovaj put će zaustavljanje tranzicije biti još teži zadatak jer je u međuvremenu postroženo pravilo o nesportskim pogreškama za prekršaje u prekidanju kontranapada.

Međutim, više brine nešto drugo. Đorđević je odlučio na turnir povesti čak četiri prave petice te ukupno šest igrača iz visoke linije, premda je uobičajena praksa da se vodi kombinacija 7+5. S jedne strane si je time omogućio pregršt opcija ispod samog obruča, pa i možebitno odmaranje Jokića u jednoj utakmici grupne faze, ali zato si je dobrano skučio prostor za ostale kombinacije. U obrazloženju takvog postupka spomenuo je da problema nema jer je Bjelica tehnički sposoban dio minutaže provesti na trojci. To se protiv Amerikanaca sigurno neće dogoditi jer će u tako visokoj postavi biti praktički nemoguće obraniti njihovo trčanje u leđa. Isto tako može zaboraviti na uparivanje dviju petica i eventualno guranje Jokića na ‘četvorku’, kao što je isprobavao u pripremama, jer će kazna biti ekspresna u vidu kontre ili otvorenih šutova.

Tanka vanjska linija

Dakle, Bjelica će morati biti na četvorci što je moguće duže jer Birčević ne posjeduje potrebnu kvalitetu za ovakve dvoboje, što znači da bi svaka njegova minuta mogla skupo koštati momčad. Problemi bi mogli nastati kad Popovich ‘spusti’ petorku, a to će, po svemu sudeći, raditi vrlo često. Na četvorku se spušta Lučić, što on može odraditi kako spada, ali to opet povlači spuštanje Bogdanovića na tricu, Micića na dvojku, a rotacija je ionako sužena. Svi igrači iz vanjske linije mnogo će se trošiti protiv fizički i trkački nadmoćnog suparnika, a moram dodati i da ne vjerujem da Simonović može mnogo pomoći u ovom ogledu. On je nešto kvalitetniji igrač od Birčevića, ali opet prilično jednodimenzionalan te miljama daleko od suparnikove klase.

Treba biti otvoren i reći da Đorđević nije odabrao najbolje što Srbija ima.

Za početak, četiri prave petice su zaista previše. Istina je da svaki od rezervnih centara donosi nešto što ostali nemaju, ali Sale se trebao odlučiti što mu je od toga najpotrebnije. Ovako postoji opasnost da će vanjska linija biti previše rastegnuta, a u slučaju neke nove ozljede (Teodosić pa Dragan Milosavljević) situacija će postati kritična.

I dok se može razglabati postoji li osjetno kvalitetniji rezervni krilni centar od Birčevića, s druge strane nema dvojbe da postoje bolji igrači za Simonovićevu poziciju: Nikola Kalinić i Vladimir Micov.

Mnogo je spekulacija zašto nema prvog, počevši od njegovih kontroverznih izjava na temu Kosova pa do curenja u javnost videozapisa na kojem se samozadovoljava; najmanje je, pak, uvjerljivo ono službeno, da na njegovoj poziciji vlada gužva. Što se tiče Micova, njega je Sale očito zauvijek prekrižio nakon onog bacanja ručnika na pripremama otprije pet godina. Prava šteta, pakleni je tricaš u Milanu odigrao sezonu karijere. U redu, izbornik ima puno pravo uvesti kodeks ponašanja i prema njemu birati reprezentativce. Ipak, u nekim situacijama treba biti ponešto fleksibilan, pogotovo ako je cilj ono što se u većini svijeta smatra nemogućom misijom. Đorđević nema taj luksuz da se može tek tako odreći ijednog igrača zato što je širina kadra jedan od ključnih preduvjeta za rušenje Amerikanaca.

Nakon ozljeda Teodosića i Milosavljevića bilo je sasvim dovoljno vremena za naknadne pozive kojima bi se ojačala vanjska linija. Mislim da bi Srbija bila bitno bolje posložena da su otpisani jedan od centara i Simonović te se pronašlo mjesto za Micova ili Kalinića na krilnoj poziciji te Nemanju Nedovića kao combo-beka. Nedović je u Milanu imao problema s ozljedama, ali je svejedno odigrao prilično dobru sezonu, a ne smijemo zaboraviti ni da je godinu ranije u Unicaji bio na 16,8 poena i 4,8 asistencija prosječno u Euroligi. On je svoje nepozivanje javno ocijenio kao nepravdu.

Još uvijek autsajder

Ovako će biti iznimno bitno kako će svoj posao na jedinici odraditi Micić i Jović. Ovaj put se ne smije dogoditi da Bogdanović previše vremena provodi u ulozi razigravača, kao na prošlom Eurobasketu, zato što će mu povećani trošak energije na prijenosu lopte vjerojatno otupjeti šutersku moć u nekoj mjeri, a u tom slučaju srpske šanse kopne. Da se to spriječi, vrlo važan bit će Micić koji mora pokazati agresivnost na prodoru i šutu, kao što je to radio čitave sezone u Efesu. Postoji bojazan hoće li uspjeti održavati liniju u obrani, ali u svakom je slučaju u tome pouzdaniji nego Teodosić; strašno mu je pomoglo čuvanje munjevitog Shanea Larkina na treninzima tijekom čitave sezone.

No, prije svega, za srpske ambicije najvažnija će biti jako dobra izvedba njihova velikog trojca Bogdanović-Bjelica-Jokić, ali to će biti dovoljno jedino u slučaju da ih ravnomjerno podrži ostatak ekipe, u čemu je ležala tajna španjolske ravnopravnosti s Amerikancima. Popovich će svakako pokušati neutralizirati Bjelicu kao sponu vanjske i unutrašnje linije, stoga bi ključ mogao ležati upravo u Bjeličinom ukupnom doprinosu, bez obzira što su Bogdanović i Jokić udarna opasnost.

Naravno, mnogo će se toga pitati i Amere koji su još uvijek prilična nepoznanica, pogotovo što se tiče onoga tko bi trebao povući ako se uđe u neizvjesnu završnicu, a po svemu sudeći to bi trebao biti Kemba Walker, kojega bi u tom slučaju trebao primiriti Jović.

Kad se sve zbroji i oduzme, Srbija je još uvijek autsajder protiv Amerikanaca, ali im je mnogo bliže nego u prošlih nekoliko navrata. Ne smije se, naravno, smetnuti s uma da postoji nekoliko reprezentacija koje su u stanju zaustaviti Srbe nešto ranije, pogotovo ako im u mislima stalno bude sudar s SAD-om. Sjetimo se samo što se dogodilo Španjolcima na prošlom Mundobasketu kada su isto tako uporno gurani u poziciju favorita, pa su se putem spotakli u četvrtfinalu s Francuskom.

Euforija je vrlo opasna stvar, stoga je vrijeme da se lopta spusti na zemlju — da bi se pobijedilo Amerikance, prvo treba s njima izaći na parket.