Tko to kaže da hrvatsko prvenstvo nije zanimljivo? Dobro, kažem to ja i još hrpetina ljudi kojima je dojadilo šest godina u nizu gledati iste finaliste, ali čini se da ovaj put neće i šesti put zaredom biti isti pobjednik — Cibona je obranila domaći parket i povela 2:0 protiv Cedevite. Dodajte tome da se Cedevita kroz iglene uši provukla u polufinalnoj majstorici u Zadru, pa je uistinu teško osporiti da je ove sezone završnica lige dobila na neizvjesnosti.
E sad, pitanje je zašto je tome tako, što se promijenilo u odnosu na prošle sezone
Rezultati u ABA ligi upućuju na to da niti je Cedevita značajno slabija nego ranije niti je Cibona nešto jača, a Zadar je, pak, dosta lošiji. Ti podaci, upareni s viđenim na parketu u dosadašnjem tijeku doigravanja, neminovno ukazuju na jednu stvar — za neočekivanu zanimljivost najveći dio zasluga ide na dušu igračima Cedevite, odnosno njihovom očajnom pristupu, čast iznimkama.
Vukovi su prometovali Cedevitinim reketom kako im se prohtjelo. Ako se ta praksa zaustavi, Cibonine šanse drastično opadaju
Riječ “fjaka” definira se kao stanje oslabljene aktivnosti; usporenost tijela i uma; psihofizička težnja ni za čim. Karakteristična je za dalmatinsko podneblje, ali izgleda samo pod tim imenom – Cedevitini Amerikanci pokazali su da ova pojava nije nimalo nepoznata u Illinoisu, Wisconsinu i Kaliforniji. Ovo što su prikazali na parketu, uz svesrdnu podršku ostatka momčadi, potpuno je suprotno od pojma “playoff košarka”, kojim se želi oslikati povećani intenzitet igre u završnici sezone. Ne, ovo što Cedevita igra je košarka koja se odrađuje preko one stvari. Samo pogledajte te sumorne izraze lica — Cedevitini igrači izgledaju kao da su pod prijetnjom oružja istjerani na parket. Njihov govor tijela poručuje da su glavom već na obali nekog sunčanog otoka, zavaljeni u ležaljci s koktelom u ruci.
Problem je utoliko veći zato što sve nije ostalo na nevoljkosti igrača da istrče zadane kretnje. Umjesto da se švercaju u obrani mudro šuteći, dio igrača imao je potrebu da izrazi svoje nezadovoljstvo. Tako je Elgin Cook na poluvremenu (!) četvrte utakmice sa Zadrom na Twitteru objavio “Ovo prekomorsko sranje je lakrdija!”, dok je Jacob Pullen uoči početka finalne serije izjavio da Amerikancima i inače nije lako u Europi jer često sa sucima izvlače deblji kraj, ali da su hrvatski suci definitivno najgori.
Nakon što je usred polufinalne serije otkaz popio Mario Little, Zadar je ostao na samo trojici bekova u čitavoj momčadi (Lovre Bašić, Petar Marić, Mislav Brzoja), s tim da su prva dvojica dobar dio sezone grijala klupu. Tako ofrlje sklepan sastav uspio je doći na jednu loptu od izbacivanja znatno kvalitetnijeg tima čija je snaga upravo u širokoj vanjskoj liniji, i to na foru da se lopta uporno spuštala centrima koji su trpali i trpali iz reketa. Cedevitini Ameri uzrok polufinalnim mukama vide u sucima, premda je jasno da s njihovim nešto energičnijim pristupom od samog početka Zadar ne bi imao pravu šansu.
Tko će zagalamiti u svlačionici?
Čovjek bi pomislio da će uoči finala naučiti lekciju, ali uvodne dvije utakmice pokazale su da Pullen i škvadra i dalje pjevaju istu pjesmu. Mogu li Vukovi iskoristiti takvu nezainteresiranost i dovršiti posao čak i ako Vitamini konačno povećaju intenzitet? Novoformirani sustav u kojem su potrebne četiri pobjede za titulu ne ide im na ruku, ali Ivan Velić ima par aduta.
Za početak, Cibonin kadar mnogo je pametnije složen nego Zadrov.
U sastavu nema igrača koji odskaču klasom, ali postoji ravnoteža između vanjske i unutarnje linije. Za vanjsku je bitno da je formu napokon pronašao Fran Pilepić, kojeg pamtimo kao jednog od najboljih hrvatskih šutera otprije par godina, ali se u međuvremenu zagubio. Za Cibonu je potpisao još u prosincu, ali praktički sve do sada nije bio relevantan faktor.
U reketu treba izdvojiti veterana Damira Markotu. Kod Šveđe imamo potpuno suprotnu situaciju nego kod Cedevitinih igrača: on je dobar dio sezone izgledao potpuno nezainteresirano, iritirao navijače svojim bezbrižnim obrambenim stavom i šeretskim šutovima izvan svakog rezona, ali sada je konačno pokazao vatru u očima. Mnogo agresivniji Šveđo na poziciji četvorke ključan je za Velićevu namjeru da optereti Cedevitu ondje gdje je najtanja. Markota je počeo u kontinuitetu koristiti visinsku prednost nad čuvarima (Cook, Edo Murić) te preko njega Cibona dolazi do velikog broja poena.
Ipak, da bi dovršili posao, Vukove će do trijumfa morati povući njihov razigravački dvojac. Marko Ljubičić i Roko Rogić pokazali su se al pari Pullenu i Justinu Cobbsu, govorimo li o napadu. U obrani su ih, pak, dobrano nadmašili. Cedevita je dobar dio svojih dobrih rezultata ove sezone izgradila zahvaljujući odličnoj obrani od pick igre, zato što je momčad konfigurirana tako da gotovo sve može preuzimati.
Međutim, kada prva linija obrane u kontinuitetu pada na prvom koraku, onda ta koncepcija pada u vodu. Vukovi su, pod dirigentskom palicom dvojice razigravača, prometovali Cedevitinim reketom kako im se prohtjelo. Ako se ta praksa zaustavi, Cibonine šanse drastično opadaju.
Da bi se to dogodilo, netko će trebati žestoko zagalamiti u svlačionici Vitamina. Pitanje je postoji li takav čovjek u Cedevitinom stručnom stožeru? Eventualno da Slaven Rimac pozove svog negdašnjeg suradnika Juricu Golemca, koji je trijumfalno završio svoju sezonu u Primorskoj, da mu dođe dati ruke za dobra stara vremena…
Na rubu jame
Iako se većim dijelom sezone činilo da Cedevitin strateg izrasta u euroligašku klasu, Rimac je svoju reputaciju dobrano kompromitirao u posljednjih par mjeseci. Još u abaligaškoj seriji s Budućnosti bilo je jasno da previše dopušta pojedinim igračima, a mlitava reakcija na opisane verbalne incidente ukazuje da Rimac ne posjeduje potrebni autoritet da bi natjerao momčad da u punom intenzitetu izgura sezonu do kraja — igrači ga gledaju više kao prijatelja, a manje kao šefa.
“Ne znam što bih rekao. Nije situacija za tvitanje. Ja sam u nekim stvarima dosta fleksibilan… Nemam neki kodeks da se mora ovo ili ono dok god se neke stvari poštuju na terenu”, osvrnuo se na Cookov ispad. Isto je tako mnogo puta stao iza Pullena i njegovih ekshibicija.
S jedne strane, istina je da je Rimac takvim potezima stekao naklonost igrača, ali nasuprot tome neosporivo je da su se igrači zbog toga previše opustili, odnosno da si previše dopuštaju, što bi klub moglo jako skupo koštati. Da je Pullen promašio onu tricu s devet metara na Višnjiku, pričalo bi se o najvećem debaklu Vitamina još od polufinala kupa 2011. kad su izgubili protiv jedne te iste Zadrove petorke.
Potrebno je nešto drastično da se Vitamini trgnu iz fjake u kojoj su se ugnijezdili. Zamrzavanje Pullena u završnici druge utakmice možda je naznaka da bi se neke stvari mogle početi mijenjati, ali pitanje je hoće li se to dogoditi na vrijeme. Ako večeras u Domu sportova Cibona pobijedi i treći put zaredom, iskopat će gradskom rivalu jamu iz koje će se teško izvući.
