Kad se podvuče crta: osmo mjesto i puno nervoze. To je srž onoga što je Hrvatska pokazala na Europskom prvenstvu u Mađarskoj. S jedne strane ste imali ludnicu s koronavirusom koji je uzrokovao to da svlačionica postane kolodvor s kojeg je vječito netko odlazio i ponovo dolazio. U tom kontekstu se možda i nije moglo bolje od osmog mjesta. Zapravo, nije ni toliko bitno je li se moglo bolje ili nije, jer uvjeti su bili toliko specifični da se vjerojatno nikad više neće ponoviti. Ali s druge strane imate općenite stvari, a one kažu da se posao mogao odraditi s puno manje nervoze koja je spriječila Hrvatsku da iz ove avanture izvuče bolje zaključke.
Izbornik Hrvoje Horvat cijeli je svoj život u rukometu. Međutim, u Mađarskoj se prvi put zapravo susreo s pritiskom. Jedno je raditi kao pomoćnik ili biti Nexeov trener. Radiš zahtjevan posao, ali odgovaraš jednome ili dvojici ljudi i to je više-manje to. Sve eventualne pogreške riješe se razgovorom u četiri oka i anonimnost je saveznik. Biti izbornik reprezentacije — a pogotovo hrvatske rukometne reprezentacije — javna je pozicija. Tu se raspravlja o odgovornosti čak i kada ništa ne pogriješiš.
Horvat taj dio priče nije dobro prihvatio i to je problem.
Izbornik se mora znati nositi s kritikom. Horvat je svojim istupima prema Petru Metličiću i ostatku ekipe u RTL-ovu studiju pokazao da to ne zna. Nije to neki veliki skandal na koji se treba vraćati niti će Metličiću pasti kruna s glave jer mu je Horvat nešto odbrusio, ali izbornikov je zadatak usmjeriti fokus na igru, a ne na jeftine obračune s kritičarima. Čak i kada je kritika neopravdana, a pogotovo u ovakvim situacijama kada je bila itekako utemeljena na činjenicama.
Reprezentacija nešto znači. To je razlog zbog kojeg izborničke odluke moraju biti dosljedne, popisi transparentni, komunikacija jasna, a nervoza pod kontrolom
Pritisak je sastavni dio izborničkog posla. Ako te gleda toliko ljudi i ako ti daju podršku, a zaista daju, onda ne možete utišati mišljenje tih ljudi onda kad stvari krenu krivo. Ne možete prihvaćati navijače kada vam daju podršku, a lomiti se pod pritiskom. Preko noći si postao poznat, ali i preko noći je svatko dobio mišljenje o tome što radiš. To su dvije strane iste medalje i ako netko to ne može prihvatiti, onda se ne može baviti rukometom na ovoj razini.
Ako je nešto Horvat mogao naučiti iz ove situacije, onda je to da mu više vrijedi jedan Metličić s jasno obrazloženim stavom nego svi dupelisci kojima se izbornik na početku okružio i koji su mu prvom prilikom okrenuli leđa. Tamo poslije Božića nitko od njih nije javno problematizirao popis na kojem nije bilo nekoliko ključnih igrača i nitko nije tražio objašnjenja, ali čim se izgubilo od Crne Gore, u prvi plan se izvuklo da nema Marina Šege i Igora Karačića. A Horvat je pukao na Metličića.
Nije korona kriva za sve
Uostalom, čemu tolika nervoza? Gdje je izvor takve paranoje? Tko želi loše hrvatskom rukometnom izborniku? Nitko nema interes u napadanju izbornika. Hrvatski rukomet nema opoziciju; nitko izborniku ne radi o glavi osim, eventualno, ljudi koji su ga postavili. Nema druge struje koja se pokušava izboriti za prevlast u Savezu preko izbornikovih leđa i preko A reprezentacije. Nema polariteta u kojem dvije strane vuku na različite strane, pa se izbornik nađe u sredini. Nema novca oko kojeg se čerupaju lešinari koji kruže oko izbornika. Nema zakulisnih igara jer u hrvatskom rukometu već godinama vlada ista struja bez pravih oponenata i svi znaju na koju stranu ide.
Kvragu, protiv Horvata kao izbornika nisu čak ni “mrzitelji svega hrvatskog”, jer njima rukomet u pravilu nije dovoljno zanimljiv da bi rovarili protiv njega. Kada je onako reagirao na opasku da utakmica protiv Crne Gore nije bila dobra, valjda bi eksplodirao kad bi doživio dio kritika kakve u medijima i komentarima na društvenim mrežama dobije njegov nogometni kolega Zlatko Dalić.
Zato lovljenje duhova kada vodiš reprezentaciju nema smisla. Horvat mora naučiti prihvatiti reakcije javnosti, živjeti s pritiskom posla kojim se bavi i odgovarati na postavljena pitanja. To mu je u opisu posla i to je cijena koju mora platiti ako želi biti izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Horvat se naprosto mora naučiti fokusirati na posao, prolaziti kroz kritike i odrađivati stvari na terenu, a ne reagirati na svaki šum. Duhovi nisu stvarni, oni su samo manifestacija njegove nervoze koja ga sprječava da napravi ono što bi trebao.
A u Mađarskoj nije napravio ono što je trebao.
Tu su osmo mjesto, poraz od Crne Gore ili remi s Nizozemcima daleko manji problemi. Nitko nije lud suditi Horvatu na temelju onoga što je na ovom Euru pokazao po pitanju taktike, vođenja utakmice ili pripreme. Čovjek je radio u ekstremnim uvjetima i suludoj situaciji u kojoj je više vremena proveo na telefonu nego na terenu. Tu je trener potpuno vezanih ruku i nema mu se što zamjeriti. Horvat zaslužuje uvjete u kojima će stvarno pokazati koliko zna o rukometu, a ne koliko dobro improvizira.
Ali suditi o komunikaciji? E, to se već može. Nije korona kriva za lošu komunikaciju prije prvenstva, kad je Horvat trebao obrazložiti svoje odluke za popis i ciljeve koje je preuzeo. Niti je korona utjecala na komunikaciju za vrijeme priprema, kad je trebao približiti javnosti što želi od svoje momčadi. Ili nakon utakmica, kad je imao ishitrene reakcije na kritike. Pogotovo ekstremni uvjeti nisu bili mjesecima prije kada je izbornik napravio pogrešku u komunikaciji i nije razgovarao s igračima koji su bili nositelji igre, a koje je on odlučio staviti izvan momčadi.
Tri velika plusa
Možemo suditi i o dosljednosti odluka. Na prvom planu, onom originalnom objavljenom 30. prosinca, na popisu putnika je bio Nikola Grahovac. Zagrebov je pivot bio dio Horvatova popisa od 18 ljudi na kojem su bili i Domagoj Duvnjak, Luka Cindrić i Marko Mamić. Dakle, da je sve bilo po planu i da se korona nije dogodila, Grahovac bi bio dio reprezentacije u Mađarskoj. Međutim, Horvat je Grahovca koristio 14 minuta i pet sekundi u utakmici protiv Ukrajine, 8:54 protiv Srbije i nula sekundi protiv Francuske. Konkurenti s originalnog popisa su mu otpadali, u momčad su ulazile zamjene s vanjskog popisa poput Željka Muse ili Marina Marića i preuzimali naslovne uloge, a Grahovac je ostao na marginama.
Tu se mora postaviti pitanje po čemu je Grahovac ušao na originalni popis ako ga Horvat nije planirao koristiti. Ako su Musa i Marić iz autobusa ulazili na teren i preuzimali naslovne uloge, zašto nisu bili na originalnom popisu? Zašto Horvat nije stao iza svoje odluke i igrao s Grahovcem, ako mu je on bio prioritet?
Hrvatska sebi ne može dopustiti trošenje Horvata. Nije da postoji dugi red mladih trenera koji su se pojavili u zadnjih par godina, koji su bolji od njega i koje se može iskoristiti za zamjenu. Imao je teško natjecanje iza sebe i snalazio se koliko je mogao, s rukometne strane mu se nema puno toga za zamjeriti jer su uvjeti bili ekstremni. Ali ni Horvat sebi ne može dopustiti baš sve.
Iz nastupa na Euru možemo izvući tri velika plusa koji su osnova za zdravi optimizam.
Prvi je Tin Lučin. Čovjek je krenuo u pripreme kao peti izbor na lijevom vanjskom, a prvenstvo je odradio kao najkonstantniji igrač i odlična opcija i u obrani i u napadu. Bi li uopće dobio šansu da su bili drugačiji uvjeti i koliko ga je Horvat vidio kao ozbiljnu opciju, to nije bitno. Važno je da je odradio prvenstvo na kojem se nametnuo i da je potvrdio svoje mjesto u budućnosti. Drugi plus su Musa i Marić, koji su potvrdili da kvaliteta ne pita za godine. Ušli su u momčad, preuzeli su uloge nositelja i dokazali da su naprosto bolji od konkurenata koji su im bili pretpostavljeni na početku priče.
Treći plus su Mirko Alilović i Jakov Gojun. Oni su važni jer dokazuju da postoji kult reprezentacije. Pune četiri godine nakon što su se povukli iz reprezentacije, prihvatili su pozive i uskočili kada je trebalo kako bi dali svoj dio. Taj dio, objektivno, nije više toliko velik, ali su bili na raspolaganju jer hrvatska rukometna reprezentacija nešto znači.
To je stvar o kojoj Horvat mora voditi računa. Hrvatska rukometna reprezentacija nešto znači. To je razlog zbog kojeg izborničke odluke moraju biti dosljedne, popisi transparentni, komunikacija jasna, a nervoza pod kontrolom.
Ako je u Mađarskoj naučio taj dio priče, onda je ovo prvenstvo za Hrvatsku bilo uspješno i iz cijele će se priče dugoročno izroditi nešto dobro. Ako nije, onda će biti jedno u nizu u kojem izbornici svoje pogreške i lošu viziju prikrivaju ganjajući duhove i ubrzo će Savez odraditi još jedno kratkoročno krpanje rupa koje reprezentaciju vodi u propast. Sličnu onoj u kojoj se već neko vrijeme nalazi hrvatski klupski rukomet.
