Naravno, ne morate biti odveć analitični da zaključite kako je Novak Đoković ipak prvi favorit i sasvim mi se prigodnim čini tekst koncipirati oko pitanja — tko uopće može srušiti čovjeka koji se baš opako namjerio sustići Rogera Federera i njegovih 20 naslova?

Znakovito je da je na posljednjih pet Slamova Đoković doživio jedini poraz onda kada je, osim protiv Dominica Thiema, igrao i protiv samog sebe. Cijeli prvi set tog polufinalnog meča u Roland Garrosu Nole se bavio vremenskim uvjetima — i bilo je stvarno vjetrovito, oblačno i povremeno kišovito. Tražio je prvo prekid jer je sipila kišica, pa mu je presnažno duvao vjetar i prvi set je iscurio u roku keks. Da ne duljimo, Nole se previše bavio onime na što praktički ne može utjecati i djelomice mu je i zato iscurio meč. Bio je to taj jedan jedini poraz na zadnjih pet Slamova…

Moram priznati da sam stvarno ‘slab’ na Medvedeva. Lik naprosto nema respekta prema Trojci

Da stvar bude gora ili beznadežnija po druge, a pogotovo po sad već pomalo iskompleksiranog Federera, Nole nije briljirao ni u onom dramatičnom finalu Wimbledona. Niti blizu. Ne sjećam se kad je u finalu jednog GS-a, ili makar u GS duelu s Federerom, Đoković prilično olako predao dva seta protivniku, a potom i propustio brejk prednosti u petom setu. Baš zato sada ima veliki psihološki edge nad Federerom, koji se prilično živahno sjeća i triju njujorških poraza, i ne vidim kako bi Švicarac mogao uzeti naslov dok je Đoković u ždrijebu. Uostalom, Federer to ovdje nije učinio od 2008. i ne bi me čudilo da ispadne i prije eventualnog polufinalnog sraza s Noletom, možda i od ponovno zahuktalog Davida Goffina.

Naravno, to ne znači da ga po tko zna koji put treba otpraviti u penziju, već se naprosto radi o podlozi koja je sporija od Wimbledona i Australian Opena; Švicarac je u New Yorku već doživljavao nekoliko prilično neočekivanih poraza, a posljednji se dogodio lani, kad ga je u osmini finala oborio John Millman, uz pomoć odvratne njujorške sparine, pošto je nakon meča isticao koliko je bilo teško igrati i disati.

Promjena u Rafinoj igri

A na turniru, Millmanov prvi protivnik je Rafael Nadal, čovjek koji ima najveće šanse zauzdati Noleta, iako će za to trebati pričekati eventualno finale. Da, Rafa uistinu ima šanse, iako će ga mnogi podcijeniti, poglavito zbog one katastrofe koju je doživio na Australian Openu. Potrebno je, međutim, shvatiti kontekst u kojemu se taj meč odvijao, onaj vezan za činjenicu da je Rafa u Australiju stigao s novim, bržim servisom i idejom da na betonu igra što kraće mečeve.

“Radimo na tome da Rafa postane agresivniji igrač — čak i više nego li je dosad bio. Mečevi se uglavnom odvijaju u prva četiri udarca, a od toga dobar dio otpada na servis i kako će netko reternirati”, rekao je netom prije početka ove sezone njegov trener, Carlos Moya. “To nije stil koji Rafa preferira, ali radimo na tome da ga što bolje usvoji.” Prošle sezone je Rafa u Australiji predao četvrtfinalni meč protiv Marina Čilića u petom setu, te polufinalni meč US Opena protiv Juana Martína del Potra. U oba slučaja, a posebice u New Yorku, prethodno je igrao vrlo zahtjevne i iscrpljujuće mečeve i jasno je da je promjenu u igri napravio jer je u utrci s vremenom.

Koliko god drastična promjena za Rafu bila, prilagodba je zapravo tekla fenomenalno jer ga je u Australiji, prije finala, brejknuo jedino James Duckworth u prvom kolu — dva puta — i to je bilo to. Da, ne morate provjeravati tu informaciju; ukupno je prije finala ponudio svega 16 break prilika i osvojio je 98 posto servis-gemova. Općenito, kada je u karijeri imao visoke brojke na servisu, poglavito postotak osvojenih poena na prvom servisu, Rafa je briljirao na nezemljanim Slamovima — uzeo je Wimbledon 2008., ali i US Open 2010. i 2013., kada je u oba finala svladavao Noleta u četiri seta.

Ali baš zbog tog izmijenjenog servisa i vrlo rizičnog pristupa — da rano i dublje u terenu hvata forhende, pa i bekende na trećem udarcu — Rafa je u Australiji ušao prilično nervozno i nesigurno u finalni meč, svjestan kako brži servis vjerojatno neće biti dovoljan protiv takvog reternera. Manjku samopouzdanja svakako je pripomogla i činjenica da ipak četiri mjeseca uoči prvog Grand Slama u godini nije igrao, pa je vjerojatno znao da u nekakvom dužem i iscrpljujućem meču baš i nema šansi. Nadal se danas čini spremnijim i zasad zdravim, a nije mu odmogao niti trijumf na Rogers Cupu, pa je za pretpostaviti kako bi u eventualnom finalu trebao biti tvrđi orah. Na ruku mu ide i prilično blagonakloni ždrijeb.

Ako ovoj perspektivi pridodamo onaj Noletov poraz od Thiema, ali i činjenicu da je Nole u Wimbledonu bio dvaput udaljen za jedan poen od poraza, možemo ustanoviti kako se ne čini baš toliko nepobjedivim. Svakako je dobro za njega što se nakon Wimbledona prilično brzo resetirao i ‘ogladnio’, i poraz od Daniila Medvedeva nije došao kao posljedica mentalne zasićenosti, već je Rus odradio nevjerojatan meč. I upravo je Medvedev netko tko bi eventualno mogao izbaciti Noleta iz tračnica, ako se nađu u četvrtfinalu.

Ako Wawrinka pusti ruku…

Moram priznati da sam stvarno ‘slab’ na Medvedeva i već duže vrijeme o njemu razmišljam kao o tipu koji bi iz ove mlađe generacije prvi mogao osvojiti Slam. Lik naprosto nema respekta prema Trojci ili, bolje rečeno, ne dopušta da se respekt pretvori u preveliki pritisak. Uoči osmine finala ovogodišnjeg AO-a Medvedev je ‘ispalio’ kako može pobijediti Đokovića i kako ga se ne boji; na kraju meča je na mreži pitao Noleta je li ga bar malo oznojio i Srbin nije mogao lagati. Bio je to Noletov najteži meč u Australiji i Rus se dobro držao dva i pol seta, kad je, prije svega, fizički počeo kopniti.

Medvedev je zapravo vrlo nezgodan igrač jer ima čudan pa i šlampav stil igre — izuzetno ravne i niske udarce, koje maskira do posljednjeg trenutka te udara onaj svoj bekend kao da barata golferskom palicom. U tom se meču u Melbourneu ipak mrvicu precijenio jer nije išao po više kraćih poena, ali Noleta je pobijedio koji mjesec kasnije u Monte Carlu.

Posebno impresivan bio je taj preokret u Cincinnatiju, kad je, očito izvukavši pouke, zaigrao manijakalno agresivno te u drugom i trećem setu odabrao vrlo rizičnu taktiku — stao je lupati druge servise gotovo jednakom brzinom kao prve. Vjerojatno i taj potez sugerira kakav ‘luđak’ morate biti da biste pobijedili nekoga iz Trojke, i to samo na dva dobivena seta…

“Iskreno sam sretan jer mi je ovo prvi tjedan u životu da na terenu nisam ni u jednom trenutku poludio”, izjavio je prije tri tjedna nakon izgubljenog finala u Washingtonu te otkrio dio razloga zašto ove godine ima najviše pobjeda na Touru, ali i kako je uspio zatomiti Marata Safina u sebi. Bilo je to prvo u tom nizu od tri finala koje je okrunio titulom u Cincyju i tek treba vidjeti je li se u tom pothvatu previše potrošio te može li sad na Grand Slamu napraviti iskorak, pošto je osmina finala iz Australije njegov dosad najbolji plasman. Jučer je olako riješio prvo kolo i ima fini ždrijeb na putu ka Đokoviću.

A potencijalna mina za Đokovića na putu ka Medvedevu mogao bi biti tip kojeg manje-više svi volimo, ali kojeg smo manje-više već svi otpisali, Stan Wawrinka, čovjek koji je svojedobno bio jedini protuotrov za Noleta. Osobno bih ‘ubio nekog’ da pogledam još jedan meč ove dvojice, a mogli bi se sastati u četvrtom kolu. Mnogi će smetnuti s uma kako je Vavac lani u ovo doba čamio na 263. mjestu, nakon vrlo teške operacije koljena prije dvije godine, ali se danas konačno doteglio do 24. Zasad je odradio finu sezonu i poglavito mu je problem bio kontinuitet, odnosno, onaj atomski tenis ne bi mogao prikazivati kroz cijeli tjedan ili duže.

Baš zato što ima već 34 godine postoji skepsa oko toga hoće li ikada više moći odraditi dva životinjska tjedna, no u tom jednom meču s Noletom, ako do njega dođe, Wawrinka bi mogao pustiti ruku. A kada to učini, znamo da je u stanju otpuhati Noleta, čak i u toj za druge nepravednoj bitci s osnovne linije.

Preduga Čilićeva kriza

Mogli bismo još raspredati o eventualnim iznenađenjima i luđacima tipa Nicka Kyrgiosa ili Benoîta Pairea, ali vrijeme je da pokoju riječ kažemo o našima.

Borna Ćorić, trenutni hrvatski broj 1, ima prilično mlaku sezonu, bez napretka. Imao je nekoliko polufinala na 250-icama, ali na 12. je mjestu isključivo zato što i konkurencija nije baš bajna. Jedino po čemu se isticao ove godine jesu oni mečevi u tri seta — od njih 19, pobijedio je 14 puta, od toga devet preokretom. Svakako pohvalno, ali i potvrđuje ono što smo već znali — Borna je mentalno prilično dobro posložen, no činjenica da mu puno mečeva odlazi u duboke vode znači da ih ne može ranije zaključiti, a moguće je da se zbog toga ozlijedio i propustio Wimbledon.

U drugom kolu ima nelakog protivnika u vidu Grigora Dimitrova, no nakon toga, pa čak i ako mu dođe Kei Nishikori u osmini finala, nitko nije nepobjediv. Vjerojatno je na nestalne Bornine partije utjecala i bolest i naglo povlačenje Kristijana Schneidera, što je samo nastavak pehova koje ima s trenerima.

O Marinu Čiliću ne treba trošiti puno riječi; ionako ga, dobrim dijelom neopravdano, veliki dio vas ne gotivi, pa šta god suvislo probali reći, teško može ispasti dobrim. Čilić je u sezonu ušao sporo i loše zbog Davis Cupa, ali i zbog ozljede koljena, no da će kriza sad već toliko dugo trajati nisu mogli zaželiti niti najveći hejteri. Teško je otkriti razloge tomu, no Čiliću bi pametnije bilo kad bi makar stigao do osmine finala jer brani četvrtfinale. Dalje od toga neće ići jer ga tamo vjerojatno čeka Nadal…

I što reći za našeg ‘Doktora’ Ivu Karlovića? Igra li on više uopće zbog rezultata? Naravno da igra, ali čak i da kojim neobjašnjivim slučajem u prvom kolu ne opizdi niti jedan as, što možemo učiniti, nego se samo pokloniti čovjeku? Možda dogodine i zasad neka ostane — može li itko zaustaviti Noleta?