Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Može li Toronto osvojiti Istok?

Glavni izazivači za LeBrona i ekipu

Zadnja izmjena: 16. ožujka 2018. Profimedia

Nakon što smo se prošli tjedan pozabavili šansama Rocketsa za prolazak do Finala, red je da se osvrnemo na Raptorse i njihove izglede za nečime sličnim. Jesu li konačno napravili iskorak kako bismo ih mogli smatrati legitimnim izazivačima? Ili jednostavno na račun uigrane jezgre, duboke klupe i sretnih okolnosti koriste kontekst na Istoku, gdje bi vrlo lako mogli uhvatiti 60 pobjeda zbog slabljenja Cavsa i tanke konkurencije koja je takva da vjerojatno ni čevrti nositelj neće doći blizu 50 pobjeda u sezoni?

Nakon što su prije dvije godine odigrali najuspješniju sezonu od premijere Jurskog parka u Kanadi, sezonu obilježenu gaženjem u finalu konferencije od strane Clevelanda kojem su cijelu godinu puhali za vrat, činilo se da je ovaj roster doživio svoj vrhunac. S ogromnim novim ugovorima zaslužnim igračima poput DeMara DeRozana i Kylea Lowryja te smanjenim manevarskim prostorom za dovođenje pojačanja, izgledalo je kako će i Toronto poput mnogih skromnih franšiza lagano početi tonuti u osrednjost.

Međutim, usprkos kilometraži i naizgled dosegnutom zenitu, Raptorsi su ove godine postali jedno od ugodnijih iznenađenja – ne samo da su se održali u vrhu na račun rutine koju su gradili zadnjih pet godina otkako su uparili Lowrya i DeRozana, već su isplivali i kao najsolidnija momčad konferencije.

Tu je pomoglo nekoliko faktora na koje nisu mogli utjecati, poput spomenute slabosti konkurencije. Odlazak Kyrieja Irvinga bacio je Cavse unazad, ozljeda Gordona Haywarda zakočila je Bostonov potencijal, a osim Toronta nije bilo momčadi s dovoljno čvrstim temeljima koja bi ovakvu situaciju iskoristila. Wizardsi su tanki i skloni ozljedama, Bucksi su tanki i donedavno su imali Armanda Pereza za trenera, Miami i Detroit su jednostavno bolno osrednji, a Hornetsi izgleda niti to.

Uz dosta sreće, pokazali su Raptorsi i znanje. Nije da su samo sjedili i gledali kako im se otvara prostor za iskorak, već su nešto i poduzeli kako bi razliku između sebe i ostatka konkurencije dodatno pojačali. Očekivali smo od njih da pokažu znakove regresa, a oni su nam pred očima postali mini-Spursi.

Promjena stila

Sezona je počela zanimljivom odlukom Dwanea Caseya, trenera do prije nekoliko sezona kritiziranog zbog patetične igre u napadu, ali i trenera koji je zadnje dvije godine vukao sjajne poteze, posebice u doigravanju. Osim što je nekadašnji defenzivni koordinator Dallasove šampionske generacije prepustio veću slobodu u pripremi igre napadačkim stručnjacima poput Rexa Kalamiana i posebice Nicka Nursea, pokazao je i sklonost brzim odlukama i pravovremenim prilagodbama taktike i rotacije koje su u playoffu često ključne. Stoga je zanimljivo bilo pratiti kako još u kampu odustaje od ustaljene prakse koja je Raptorsima donijela gomilu uspjeha prethodnih godina.

Naime, valjda kako bi sačuvao energiju DeRozanu i Lowryju za bitne utakmice, Casey je odustao od učinkovitih rezervnih postava u kojima je s četvoricom igrača s klupe uvijek ostajao jedan od udarnih kreatora. Te postave, posebice ona s Lowryjem na početku parnih četvrtina, često su radile ključnu razliku u utakmicama, ali su očito ostavljale i traga na fizičkom stanju spomenutog dvojca, pogotovo Lowryja koji je imao običaj u svaki playoff ulaziti načet ozljedama.

Odustati od takve dobitne kombinacije radi eventualnih budućih povrata djelovalo je riskantno, ali ubrzo se pokazalo da nema ni najmanjih razloga za brigu jer je i postava s potpuno drugom petorkom jednostavno rasturala. Raptorsi tako na parket redovno šalju energičnu rezervnu postavu koja je istovremeno u stanju i napraviti razliku i čuvati udarnike od pretjeranog raubanja.

Uz promjenu rotacije, još jedna bitna novost bila je i promjena stila igre.

Iako je pick & roll i dalje osnova njihova napada, njegova svrha više nije samo osloboditi prostor za solo akcije Lowryja i DeRozana, već pokrenuti cijelu momčad. Ovakav pokretni napad traži puno više akcije od igrača bez lopte kroz postavljanje blokova i cutove, ali ih i nagrađuje s puno više prilika za igranje košarke. Praktički, radi se o kombinaciji raširenog pick & rolla i sistemske košarke kakvu igraju između ostalih i Spursi i Warriorsi.

Raptorsi usprkos prvoj poziciji nisu favoriti, ma koliko ovaj Cleveland bio sumnjiv

Uglavnom, malo-pomalo Lowry i DeRozan su došli u situaciju u kojoj imaju puno više dodirnih točaka s Tonyjem Parkerom i Manuom Ginobilijem od prije nekoliko godina nego s, na primjer, Johnom Wallom i Bradleyem Bealom.

Dok se bekovi izmjenjuju u roli inicijalnog pokretača napada, svi ostali sudjeluju u akciji. Umjesto šablonske dva-na-dva pick igre s trojicom statičnih šutera, imamo dvostruke blokove na lopti koji stvaraju dodatnu pomutnju, dok na suprotnoj strani preostala dvojica igrača oslobađaju jedan drugoga, također kroz blok. Previše je to akcije za prosječnu NBA obranu, posebice u ovo doba godine kada trećina franšiza više ni ne trenira i samo čeka ljeto da može trošiti dolare. To je nešto što su upravo Spursi sjajno koristili svih ovih godina, a što sada rade i Raptorsi.

Top 5 navala

Od Warriorsa su Raptorsi konkretno uzeli neke njihove Princeton – ili, ako vam je draže, corner offense – akcije s križanjima bekova i dvostrukim blokovima, a ono što je tipično za Spurse sada je standard i u Torontu – zavrtjet će često barem dvije pick & roll kombinacije kojima je svrha raširiti obranu prije nego se bace na egzekuciju protiv već načetog suparničkog garda.

Međutim, čak i u svemu ovome do izražaja dolazi njihov manjak kreativaca na visokim pozicijama – ni Serge Ibaka, ni Jonas Valančiūnas, a ni OG Anunoby, nisu pretjerano kreativni dodavači. Ovakav pristup napadu daje igračima dosta slobode, ali traži i od njih nešto kreativnosti, a krila i centri Raptorsa uglavnom su finišeri.

Stoga Casey i igra malo više nego što bi želio s trojicom bekova, žrtvujući tako obranu, ali dodajući napadu potrebnu dozu nepredvidljivosti. To u regularnoj sezoni prolazi, prije svega zahvaljujući sjajnim igrama Delona Wrighta i Freda VanVleeta, koji su odradili svoje role kreatora i trećih opcija iznad svih očekivanja, ali u doigravanju će suparnici sigurno maksimalno koristiti činjenicu da u ovim postavama DeRozan igra trojku i da praktički nemaju stopera na perimetru.

Također, jedna stvar o kojoj se ne vodi dovoljno računa je ta da su Raptorsi i bez ovoliko kretanja i ovoliko akcije bez lopte ionako već godinama top 5 navala.

Ona njihova banalna košarka bila je itekako učinkovita jer su Lowry i DeRozan živjeli na liniji slobodnih, zabijali gomile teških šutova i na silu slagali poene. Do playoffa, barem – tada bi ih obrane zatvorile, napad bi se raspao, a efikasnost bi zamijenile ‘cigle’. Nova podjela uloga možda pomogne da se tako nešto konačno izbjegne. Toronto je u zadnja dva playoff nastupa od spomenutog top 5 napadačkog učinka kroz regularnu sezonu tonuo na razine lutrijskih momčadi – čak i u godini kada su dogurali do finala Istoka, Raptorsi su imali navalu koja je zabijala manje od 104 poena na 100 posjeda, što je, primjera radi, trenutno gore od učinka najgoreg napada lige, onoga Kingsa.

Možda će veća uključenost suigrača, bolja selekcija šuta i kompleksnije akcije pomoći da se izbjegne ovakav raspad sistema, ali s obzirom na to da se u doigravanju napadi ionako usporavaju i da, posebice u završnicama, morate imate individualni talent sposoban kreirati nešto ni iz čega, Toronto će opet ovisiti isključivo o učinku DeRozana i Lowrya. Mogu li oni održati napad iznad 110 poena na 100 posjeda, koliko bi otprilike trebalo za imati realne šanse protiv LeBrona kada budu prisiljeni igrati glavom kroz zid? Lowry je praktički postao isključivo šuter, a DeRozan, usprkos dodatnom rasponu na šutu, još uvijek isključivo operira na poludistanci. I još uvijek ne šutira toliko dobro i toliko često da bi natjerao obrane da ga brane striktno dok se šulja po perimetru.

Obrana na petama

Šuterski Raptorsi imaju dovoljno opcija, ali vrući su samo kada CJ Miles zabija trice u serijama. A Miles ne može biti na parketu 20 minuta niti u regularnoj sezoni. Bitna stavka u njihovom planu je i skakački učinak u napadu Jonasa Valančiūnasa. On već neko vrijeme predstavlja itekakav problem Bostonu, koji osim Aarona Baynesa nema peticu koja ga može držati pod kontrolom, a nešto slično bi se moglo dogoditi i Cavsima koji očito planiraju gomilu minuta odraditi s Kevinom Loveom i Larryjem Nanceom kao centrima.

Samo, uvijek postoji i ona druga mogućnost – da Jonas postane takav problem u obrani da ga Casey mora vaditi s parketa, što se obično dogodi u svakoj playoff seriji. Ali, ako će Raptorsi zabijati dovoljno, možda će se moći živjeti i s njegovom nesposobnošću da brani u prostoru.

Što nas dovodi do obrane, inače još jednog aspekta igre Toronta kojega možemo vezati uz Spurse. I oni uglavnom posežu za kombinacijom ‘čovjeka’ i zone na strani bez lopte, uz iznimku što Raptorsi nešto više riskiraju na pick igri i ne boje se izvući centra na perimetar kako bi skrenuo akciju. Valančiūnas nije idealan za ovakav stil igre, ali očita namjera je spriječiti ulaz u sredinu usput se uzdajući u Ibaku i Anunobyja da mogu na vrijeme pomoći oko obruča.

Tu su imali i dosta sreće što su na draftu naišli na igrača poput Anunobya. Od njega se očekivalo da će jednog dana izrasti u stopera, ali ozljeda i mladost činili su ga dugoročnim projektom. Casey ga je pak rano u sezoni gurnuo u udarnu petorku i od tada je momak nedodirljiv, praktički se pretvorivši ne samo u najboljeg braniča na perimetru već i čovjeka koji je dovoljno snažan za preuzimati visoke te se gurati čak i s Jamesom.

Samo, teško je reći da ova obrana ulijeva povjerenje. U tim situacijama kada se očekuju rotacije od Valančiūnasa, obrana prečesto ostaje na petama i tu se otvara gomila prostora u sredini. Njega moraju zatvarati dodatnim rotacijama, a to znači da će netko na perimetru ostati sam, pogotovo protiv momčadi poput Clevelanda koji će uvijek pokušavati igrati s barem četvoricom šutera. Tu Raptorsima neće pomoći činjenica da suparnici protiv njih cijelu sezonu relativno neuspješno pogađaju otvorene trice.

Raptorsi primaju samo pet trica po utakmicama koje možemo okarakterizirati kao širom otvorene, uz 38 posto realizacije. Samo Boston ima bolji učinak po tom pitanju i tu je očito da njihova zatvaranja djeluju, odnosno da su pravovremena i žestoka u dovoljnoj mjeri da zasmetaju. Međutim, u doigravanju su suparnici ipak hladnokrvniji u egzekuciji, pripremljeniji za ovakav tip obrane i za očekivati je da se postotci pomaknu više ka očekivanim vrijednostima. Par trica više višim postotcima mogu srušiti obrambeni učinak te se Raptorsi automatski iz jedne od najboljih obrana lige pretvaraju tek u prosječnu.

Može li prosjek biti dovoljan protiv potencijalno raspucanih Cavsa?

Dubina za ozbiljnu košarku

Uglavnom, da riješe probleme s rotiranjem i zaigraju s više preuzimanja, morat će maknuti Valančiūnasa s parketa, a njihove smallball postave su, kao što smo natuknuli, defenzivno problem. Možda će lakše zatvarati otvorene šutere s više pokretljivih košarkaša, ali nitko tu nije idealna trojka. Norman Powell nije ni sjena igrača koji im je bio itekako koristan u doigravanju zadnje dvije godine upravo zbog 3&D kvaliteta. Miles je čovjek koji valjda nije vidio krafnu kojoj bi odolio tako da definitivno od njegova dupeta ne možete očekivati eksplozivnost u obrani. DeRozan nije fajter, a nije ni fizikalac i atleta koji bi odradio taj posao. A i tražiti to od njega uz sav onaj balet koji prezentira u napadu ne bi bilo pošteno – čovjek je dobar strijelac, ne franšizni igrač.

Postoji opcija igrati s Pascalom Siakamom uz Ibaku kako bi Anunoby ostao na trojci, ali to pak  otežava život na drugoj strani – suparnik poput Clevelanda može jednostavno sakriti Kylea Korvera na Siakamu i zaigrati s LeBronom okruženim samim snajperima.

Možda Powell donese iskru kada bude najpotrebnije, možda Siakam napravi razliku energijom. Možda Valančiūnas i Jakob Poletl budu toliko dobri u skoku i energični kao finišeri u pick igri da ih neće biti ni potrebe micati s parketa. Međutim, previše je to ‘možda’ za jednu playoff seriju. Dati LeBronu dovoljno vremena da snimi situaciju i pronađe kontru nikada nije poželjno, a Toronto ima dovoljno slabosti koje će se dati iskoristiti.

I dok napadačke šablone i obrambena disciplina dijelom imaju dodirnih točaka sa Spursima, ono gdje je Toronto potpuno prekopirao uzore s Juga je način na koji koriste – klupu. Ta dubina je nešto čime su Spursi godinama stvarali razliku. Gazili su oni konkurenciju uigranošću i jednostavno činjenicom da su zanatski bolji u svom poslu, ali dubina je to što im je omogućavalo igrati ozbiljnu košarku 48 minuta. Isti princip koristi i Toronto. Istina, teško je tu reći koliko ove prosječne igrače uzdiže sistem, a koliko su oni stvarno dobri, posebice u slučaju VanVleeta i Wrighta koji su se nametnuli kao potencijalni NBA starteri – ali dok se pobjede nižu, zar je bitno što je prije?

Patka ponekad ostaje patka

Dakle, očekivani pad napada, obrane i učinka klupe, koja će po logici stvari imati manje minuta u playoffu, stavlja Raptorse u nešto realniju poziciju. A ta je da usprkos prvoj poziciji nisu favoriti, ma koliko ovaj Cleveland bio sumnjiv. Kvragu, nisu to bili ni Hawksi prije nekoliko godina – uz napomenu da su oni do svojih 60 pobjeda došli igrajući još ljepšu košarku u puno težem kontekstu.

Ne, Raptorsi čak ni u eventualnim serijama prve runde možda neće imati najboljeg čovjeka na parketu – nalete li na Joela Embiida ili Giannisa Antetokounmpa, svašta je moguće. Wizardsi imaju Beala i Walla, dvojac koji je već mlatio Lowryja i DeRozana. Boston ima Irvinga koji potencijalno također može biti najbolji igrač u seriji. U takvom kontekstu biti bolja momčad ne znači da ideš i dalje.

Stoga, pričati o tome da će netko izbaciti LeBrona prije Finala još uvijek je tek teza koja nije ni blizu potkrijepljena argumentima. Da, ovo je najgori roster Cavsa s kojim Kralj ulazi u doigravanje u ove zadnje četiri godine, ali nitko oko njih nije bez mane. Dok je tako, Torontovih eventualnih 60 pobjeda bit će prije svega pobjeda njihove uprave i razlog za lokalni ponos. Dokaz da se upornost isplati. Do jedne točke.

Međutim, dok ih ne vidimo u playoff košarci kako igraju bez grča protiv slabijih momčadi, a zatim i kako drže LeBrona na konopcima te ga tjeraju da grize nokte na klupi, suzdržimo se od previše optimističnih prognoza. Patka ponekad jednostavno ostane patka, bez obzira što na trenutak izgleda kao da bi mogla biti labud.

Ne propusti top članke