U posljednje se vrijeme sve češće gubi iz vida to da Hrvatska zapravo ima tri i pol predstavnika u ABA ligi. Premda se u Cedeviti Olimpiji i dalje deklariraju kao slovensko-hrvatski klub, s protokom vremena su Zmajčeki/Vitamini sve više gubili hrvatski štih, barem na parketu. Tako se prošle sezone niti jedan Hrvat nije našao među čak 19 igrača registriranih za ABA ligu, pa je jedina hrvatska poveznica na terenu ostao trener Jurica Golemac, s tim da je i on bio slovenski reprezentativac.
Međutim, ljetos je Uprava odlučila oživjeti spone s ‘pradomovinom’, stoga je u Ljubljanu doveden dvojac hrvatskih reprezentativaca s proteklog Eurobasketa, ujedno i najveće mlade nade hrvatske košarke: Karlo Matković i Lovro Gnjidić. Kad se prisjetimo uzbudljive i efikasne košarke koju je Golemčeva momčad igrala u drugom dijelu prošle sezone, angažman hrvatskog tandema, kao i drugih pojačanja, trebao je nadograditi dobar temelj za visoke klupske ambicije, odnosno plasman u Euroligu — bilo putem ABA lige ili preko Eurokupa.
Na polovici sezone stvari za Cedevitu Olimpiju ne izgledaju ružičasto.
Novi format Eurokupa u kojem se čitavo doigravanje igra na jednu dobivenu utakmicu trebao je značiti da se grupna faza natjecanja (prolazi čak osam od 10 momčadi), može odigrati nešto opuštenije. No, izgleda da su Zmajčeki pretjerano opušteno krenuli u ovo natjecanje, upisavši šest uvodnih poraza. Ukopali su se u blato iz kojeg će se sada teško iskobeljati — završna kola dočekuju s posljednjeg mjesta u skupini i trebat će im velika serija pobjeda kako bi se u posljednji čas ugurali u vlak za doigravanje.
Cedevitina sezona zasad nije u skladu s očekivanjima, baš kao ni učinak mladog hrvatskog tandema. No, ono najvažnije tek dolazi
S druge strane, Cedevita Olimpija dosta bolje stoji u ABA ligi u kojoj, za razliku od prošle sezone, nema pravi kiks. Trenutno je na omjeru 12:3, a poražena samo od Budućnosti, FMP-a i Crvene zvezde. To s koje će se točno pozicije plasirati u doigravanje doima se manje bitnim u odnosu na dosad pokazano protiv beogradskih teškaša — može li se Golemac uopće ičemu nadati u obračunima s aktualnim euroligašima? Domaća pobjeda nad Partizanom i tijesan poraz kod Zvezde sugeriraju da može, iako pomalo deprimira činjenica da je momčad usprkos šuterskoj rapsodiji u Pioniru (trica 19/36) najvećim dijelom utakmice bila u podređenom položaju i ostala bez prave šanse za trijumf.
Ključeve Golemčeve ekipe drži američki bekovski dvojac Yogi Ferrell & Joshua Adams. Najbolji su klupski strijelci u oba natjecanja, s time da je Ferrell trenutno vodeći u MVP poretku Eurokupa. Kad se njihovoj poslovičnoj šuterskoj raspoloženosti pridruži ostatak nositelja (Amar Alibegović, Marko Jeremić, Edo Murić), Cedevita Olimpija može zatrpati svakog suparnika. Međutim, problem je u tome što im se često događa da sami budu zatrpani (primili preko 100 poena od Zvezde, Lietkabelisa, Bursaspora i Joventuta). Obrana je definitivno slabija strana ekipe, a jedan od najjačih Golemčevih aduta u tom segmentu trebao je biti Matković.
Matkovićeva kalvarija s ozljedama
Očekivalo se da će mladi centar u ovoj sezoni do kraja eksplodirati nakon što se u protekloj propisno najavio, iskoristivši prostor koji mu se u Megi otvorio nakon odlaska Filipa Petruševa. Nije to, doduše, bilo baš spektakularno: prosječnih 11,6 poena i 6,1 skok zapravo zvuči skromno u usporedbi s brojkama koje su na toj poziciji nabijali neki njegovi prethodnici. Matković je u prvi plan izbio prvenstveno preko svoje epizode u hrvatskoj reprezentaciji; prvo zbog kontroverznog uvrštenja u kadar nauštrb euroligaškog centra Ante Tonija Žižića, da bi se potom prometnuo u najugodnije iznenađenje u selekciji Damira Mulaomerovića. Odigrao je vrlo dobar Eurobasket, što je trebala biti najava za nadolazeću dominaciju u dresu Cedevite Olimpije, gdje se namjeravao kratko zadržati prije odlaska u NBA (New Orleans ga je ljetos izabrao kao 52. na draftu).
“Jedva čekam da se bacimo na posao”, poručio je Golemac na njegovu predstavljanju, dodavši da će se Matković “sigurno uklopiti” u njegov sustav “brze i energične igre s puno skokova i kontakta”. Činilo se da trenerov entuzijazam nije hinjen; Matković je prema svojim karakteristikama doista trebao biti osovinski dio Golemčeva stroja, ali stvari se, barem zasad, nisu odvile u tom smjeru.
Matkovićeva je sezona ispresijecana ozljedama.
Sve je počelo još na Eurobasketu kada je u drugom kolu protiv Velike Britanije uganuo gležanj, pa ostatak turnira odigrao pod blokadama, zbog čega je na Olimpijine završne pripreme stigao u lošem stanju. Debitirao je u Splitu u drugom kolu, ali je potom pauzirao mjesec i pol dana, da bi pretkraj studenog napokon počeo hvatati kontinuitet. No, ne zadugo: nakon svega 12 odigranih utakmica (osam u ABA ligi, 7,6 poena i 3,2 skoka prosječno, te četiri u Eurokupu, 9,5 poena i pet skokova prosječno), ponovo je završio izvan zapisnika i to zbog prilično ozbiljnog problema s vrtoglavicama; vrijeme njegova povratka na teren prava je nepoznanica.
Također je zabrinjavajuće to što se tijekom tih mjesec i pol dana u natjecateljskom pogonu nije uspio nametnuti kao prva opcija na petici, što je malo tko očekivao s obzirom na to da mu je glavni konkurent Alen Omić, mnogo sporiji centar koji se nikako ne bi trebao bolje uklapati u Golemčev stil igre. Međutim, Omić se pokazao kao bolji u kontroli skoka, stoga je u pravilu dobivao osjetnu veću minutažu, dok se Matković morao zadovoljiti s 15-ak minuta u prosjeku. To se može razumjeti zbog kalvarije s ozljedama, ali dojam je i da bekovski tandem Ferrell-Adams nije dovoljno koristio Karlove egzekutorske sposobnosti u pick igri.
Gnjidićeve stare boljke
Što se tiče Gnjidića, sve do prije 10 dana njegova polusezona mogla se opisati kao potpuni promašaj. Međutim, u uzastopnim utakmicama sa Splitom i Cluj-Napocom konačno je pokazao znakove života ubacivši po 13 poena, mada je potom u derbiju kod Zvezde ponovo ostao bez konkretnog učinka.
Gnjidić je lani u Ciboni bio, uz Roka Prkačina, najveći klupski projekt. Igrao bolje ili lošije, nije bilo toliko važno — značajna minutaža i ovlasti na terenu svejedno su mu bile zajamčene. Česta apatija i loši dani olako su mu bili opraštani budući da su se u njegov talent mnogi bili spremni zakleti. Među takve je očito spadao i Golemac, s obzirom na to da ga je ljetos doveo u svoje redove.
No, Golemčeva vjera u Gnjidića nije bila toliko slijepa. “Vjeruj, ali provjeri”, ruska je narodna poslovica koju je popularizirao američki predsjednik Ronald Reagan često je koristeći 1980-ih u kontekstu postizanja sporazuma o nuklearnom razoružavanju sa Sovjetskim Savezom. Golemac je vjerovao da Gnjidić može biti produktivna podrška s klupe na bekovskim pozicijama, ali provjerama te teze shvatio je da ona ne drži vodu. Gnjidić je ponovo pokazivao staru boljku potpune pasivnosti na terenu, koja se u Cedevitinu stilu igre teško može tolerirati.
Koliko je opala Golemčeva vjera u Gnjidića, najbolje pokazuje angažman slovenskog razigravača Matica Rebeca. On je doveden sredinom listopada na samo mjesec dana u razdoblju u kojem je Gnjidića mučila ozljeda, da bi mu potom ugovor bio produžen za još jedan mjesec. Naposljetku je Rebec potpisao sve do konca sezone, što će uvelike smanjiti prostor za Gnjidića, a postoji opasnost i da ga posve istisne iz rotacije u najvažnijim utakmicama. Trenutnih 2,5 poena i 1,1 asistencija prosječno za 12 minuta igre u ABA ligi premršav je učinak. Gnjidić u nastavku sezone mora biti mnogo agresivniji prema košu u minutama koje dobije na raspolaganje — a neće ih biti previše jer je vrijeme bezuvjetne vjere u njegov talent postalo prošlost.
Sve u svemu, Cedevitina sezona zasad nije u skladu s očekivanjima, baš kao ni učinak mladog hrvatskog tandema. No, ono najvažnije tek dolazi, a na Golemcu je da na vrijeme izbrusi igru svoje momčadi i pokaže da je legitimni pretendent za regionalni tron.
