‘Muški’ derbi

Kako je Hajduk dobio Dinamo u izrazito fizičkoj utakmici

Zadnja izmjena: 11. rujna 2019.

Od samih početaka u antičkoj Grčkoj ili još prije toga, poanta sporta je bila da se između nekolicine jakih filtrira onog stvarno najjačeg.

Kroz sport, a igra je važan dio identiteta — jer kao što se životinje svoje mladunce kroz igru uče osnovnim refleksima preživljavanja, tako i ljudi u igri stvaraju simbole — s vremenom smo dobili odgojnu dimenziju koja je ključna za društvo zbog mentalnog i fizičkog razvoja pojedinca. Međutim, potraga za najjačim kao osnova socijalnog darvinizma je još uvijek osnovna društvena odrednica sporta. Muževnost i mačizam kao njen ekstremni aspekt su logična posljedica takvog pristupa, a uobičajena percepcija čak i kompleksnih sportova kao što je nogomet, koji ima izraženu tehničku i taktičku dimenziju, svodi se na fizički aspekt. Ako se pobjeda ostvari tako da se pokaže nedvojbenu fizičku dominaciju nad suparnikom, onda ta pobjeda dobiva maksimalnu vrijednost.

U tom kontekstu, nogometni derbiji kao sukobi dvije dominantne sile u najpopularnijem sportu modernog društva su sami vrh mačizma — konačna potraga za ultimativnim alfa muškarcem koji nakon pobjede neće osjećati milost ili empatiju nad poraženim suparnikom, već će štoviše osjećati logičnu ushićenost i zadovoljstvo nakon pobjede nad rivalom.

Otprilike tako je odigran hrvatski derbi.

Burić nije imao u planu kontinuirano napadati i preuzeti posjed lopte. Ali najveći utjecaj na ovakvu igru imalo je to da ni Bjelica nije imao drugačiji plan

U utakmici Hajduka i Dinama vidjeli smo puno trke, nebrojno duela, dosta nervoze i puno više fizičke borbe nego dobrog nogometa na taktičkoj ili tehničkoj razini. Zapravo, iz perspektive taktike ili tehnike, utakmicu bismo mogli slobodno okarakterizirati rastrganom i nedorečenom. Ukratko — lošom, jer bilo je, pobogu, više crvenih kartona nego golova, a gledali smo utakmicu s najmanje udaraca u okvir u cijelom dosadašnjem prvenstvu. Međutim, za puno ljudi se pojam dobrog nogometa svodi upravo na taj dio s puno trke, duela i borbe kao simbol fizičke dominacije, pogotovo kad je rezultat uspješan.

Za Hajduk je takav pristup bio i pomalo pragmatičan. Na gostovanju u Osijeku je momčad Damira Burića je imala 117 posjeda lopte na utakmici. U tek 54 posto slučajeva je s loptom uspjela prijeći na suparničku polovicu terena. To znači da je, ugrubo, čak polovicu posjeda Hajduk napamet napucao prema naprijed ili izgubio u duelima na svojoj polovici.

Suzdržanija taktika

U derbiju, Hajduk je prvi put na suparničku polovicu s posjedom lopte prešao nakon osam minuta i 26 sekundi kad je Hamza Barry otvorio Davida Čolinu nakon što mu je Mijo Caktaš ostavio loptu. A i taj posjed Hajduk je izgubio 15 metara u Dinamovoj polovici šest sekundi nakon prelaska centra, nakon što Ivan Dolček nije uspio iskontrolirati dodavanje okrenut leđima golu, jer nije imao opciju da brzo proslijedi loptu s obzirom na to da je Jairo bio daleko na suprotnoj strani, a Caktaš nije mogao napasti dubinu budući da je on bio taj koji je stabilizirao napad za Hamzu.

Međutim, za razliku od utakmice u Osijeku, to nije bio veliki problem jer Burić ovaj put nije ni imao u planu kontinuirano napadati i preuzeti posjed lopte.

Na stadionu koji nudi energiju 30.000 ljudi — kako pozitivnu, tako i potencijalno negativnu — i protiv suparnika koji ima objektivno bolju momčad, plan je bio postaviti se reaktivno i svesti rezultat na rasplet jedne ili dviju situacija. Hajduk je tu ovaj put imao malo više sreće, ključno se pokazalo to što je Bassel Jradi zabio odbijanac, a s druge strane su incidenti poput onoga u sudačkoj nadoknadi, kad je jedna objektivno slučajna i očajnička lopta preletjela Hajdukovu obranu i završila na nozi Marija Gavranovića, završavali obranama Marina Ljubića ili okvirom gola.

Ono što je odredilo utakmicu i poguralo je u smjeru taktički i tehnički nedorečene partije činjenica je da su i jedna i druga momčad igrale bez svog najboljeg pojedinca koji su fokalne točke napada, ali puno veći utjecaj je imalo to da ni Nenad Bjelica nije imao drugačiji plan od Burićeva.

Koliko je od obojice pametno svesti utakmicu na jedan slučajni incident, to je druga stvar. S jedne strane Burić mora biti svjestan da situacija u kojoj ovisi o tome što će mu sudac svirati nije baš izgledna za njega, a s druge strane Bjelica mora biti svjestan da pristajanjem na ovakvu frekvenciju utakmice gubiti prednost individualne kvalitete koja je na njegovoj strani i za koju mora naći model igre u kojoj će kroz taktičku postavku doći do izražaja.

Međutim, pošto ni jedan ni drugi nisu imali ništa protiv čekanja, rasplet i nije baš toliko slučajan. Burić je snimio suparnika i detektirao probleme koje je Dinamo pokazao u kvalifikacijama za Ligu prvaka — oni su se najprije manifestirali kroz poteškoće u branjenju prekida, a ispravno je pretpostavio i da će Bjelica postaviti suzdržaniju taktiku u kojoj neće aktivno napadati i tražiti rezultat otvorenog garda. Znajući da Dinamo nema dovoljno razrađene mehanizme u posjedu lopte koji mu omogućuju da napad igra tečno i na način koji bi igračima omogućio neku vrstu autopilota, Burić je odlučio čekati svoju šansu.

Agresivnost i kompaktnost

Ključni trenutak u utakmici koji je uvelike omogućio Hajduku da dočeka svoju priliku — ne toliko zbog samog gola nego zbog svega što se događalo poslije njega — bio je izlazak Arijana Ademija.

Ademijev učinak na suigrače kao karakternog vođe ogroman je, posebno u atmosferi kpun stadion stvara pritisak. On je za Bjelicu general Ademi, ali to nije samo zbog onoga kako se ponaša, nego i zbog onoga što odrađuje.

Ispucavanje Dominika Livakovića pada na Darka Nejašmića, a njemu leđa osigurava stoper koji iskače iz svoje pozicije; za drugu loptu se kraj Nikole More bore četvorica Hajdukovih igrača. Ademijevim je izlaskom nastala je ogromna rupa između linija, nestalo je kompaktnosti u Dinamovoj igri i između obrane i napada nastao je krater koji Moro nije mogao popuniti sam.

Međutim, osim taktičke obučenosti i iskustva kojima bi onemogućio ovakve situacije, Ademi nosi fizičku snagu. S njim na terenu Dinamo je parirao Hajduku, a bez njega se vezni red Bijelih bez problema nametnuo Plavima. Čak i kad je omjer Dinamovih igrača bio bolji od ovih 4:1, Hajdukovi su igrači uzimali duele. Doduše, ni Hajduk nije imao sistemski posložen napad i sve se zasnivalo na individualnim pokušajima nakon dobivenog duela, ali tu je Hajduk iskontrolirao utakmicu i ostavio Dinamo pomalo zbunjenim nakon primljenog gola i bez pravog odgovora. Luka Ivanušec, Moro i Amer Gojak naprosto nisu znali kako odgovoriti na agresivnost i kompaktnost koju je tada demonstrirao Hajduk.

Burićev plan se pokazao uspješnim jer je na kraju dočekao svoju šansu koju su njegovi igrači iskoristili i zasluženo nosi pobjedu kao zapravo osjećaj one iskonske poante sporta koja donosi simbol fizičke dominacije nad suparnikom. A za veliki dio navijača u tome upravo i jest draž.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.