Na istoku ništa novo

Što je Mario Cvitanović napravio u svojih prvih 100 dana

Zadnja izmjena: listopad 21, 2017 Sanjin Strukic/PIXSELL

Potkraj Prvog svjetskog rata, u danima kad je moral vojnika već sasvim okopnio, a godinama ukopavane pozicije u rovovima ionako onemogućavale realizaciju bilo kakvih teritorijalnih pretenzija, dnevna su se ratna izvješća Generalnom stožeru Njemačke carske vojske sa zapadne bojišnice svodila na četiri riječi: Na Zapadu ništa novo.

Naslov je, dakle, parafraza na šturo časničko priopćenje s fronta, po kojem je njemački književnik Erich Maria Remarque naslovio svoj slavni antiratni roman. Na zagrebačkom istoku, u Maksimiru, najozloglašenijem stratištu nogometnih trenera u Hrvatskoj, u subotu će se navršiti ravno stotinu dana od smjene Ivajla Peteva. Stotinu dana koji bi se mogli svesti u četiri riječi: U Dinamu ništa novo.

S obzirom, dakle, na to da je trenutak za evaluaciju sazrio, valja se upitati što je to Dinamu donio Mario Cvitanović otkako je 12. srpnja imenovan nasljednikom bugarskog trenera. Odgovor teško može biti bilo koji drugi osim – malo toga; eventualno bi još mogao biti – baš ništa.

Protiv slabijih suparnika Dinamo, kao i svih ovih godina, ima tu nesretnu sklonost prisilnog odrađivanja posla. Radnik u nekoj od mnogobrojnih hrvatskih tvrtki koja mjesecima ne isplaćuje plaće odlazi na posao s otprilike jednakim entuzijazmom. Protiv jačih pak suparnika, primjerice Rijeke i Hajduka, na scenu stupa ‘nabrijavanje’.

Paradigma je to po kojoj Dinamo godinama funkcionira. Pobjeđuje se ‘na mišiće’, kojih Dinamo u HNL-u još uvijek ima uvjerljivo najviše. Utjecaj trenera na procese koji dovode do uspjeha– kao, uostalom, i do neuspjeha – stoga je minoran. Derbije s Hajdukom i Rijekom modri igraju strateški u dlaku isto kao i utakmice protiv bilo kojega drugog suparnika u HNL-u, samo s neusporedivo više intenziteta i motiva.

Mladi koji (ne) dolaze

Cvitanović nije isprofilirao baš nikoga od mlađih igrača, a koje je kroz juniorsku i mladu momčad imao prilike voditi u protekle tri sezone.

Filip Benković vrijednost je od ranije, praktički još od vremena Zorana Mamića, a Nikolu Mora i Danija Olma standardnim je prvotimcima učinio Petev. Borna Sosa i dalje je samo nerealizirani potencijal, koji gubi vrijednost iz dana u dan. Nejasan je njegov status u odnosu na jedno od prošloljetnih prinova, Čeha Jana Lecjaksa, s kojim ga Cvitanović rotira i koji, usput budi rečeno, ničime nije dokazao da je razinu iznad Josipa Pivarića ili samog Sose. Sve u svemu, na poziciji na kojoj bi najlakše mogao isprofilirati novog reprezentativca, i time mu drastično povećati vrijednost, Dinamo nastavlja gubiti jednoga od najtalentiranijih igrača.

Nitko od mlađih i još neafirmiranih prvotimaca nije napravio kvalitativni iskorak u odnosu na ranije razdoblje. Odnosi se to na Amera Gojaka, Ivana Fiolića, Bojana Kneževića i Dina Perića. Također je činjenica, da za razliku od prošlih trenera iz proteklih sezona, Cvitanović za svoga aktualnog mandata nije momčadi priključio niti jedno novo ime iz druge, juniorske ili kadetske momčadi.

Igrači su veće face od trenera i teško ih je pridobiti na sustavni rad na novim stvarima kad imaju osjećaj da pobjeđivati mogu i dalje improvizirajući

Niti bolji, niti lošiji no što su bili prije, pod Cvitanovićem su također po godinama relativno mladi Petar Stojanović i Amir Rrahmani. Ukoliko se išta u igri Ante Ćorića promijenilo, promijenilo se nagore. Nije Cvitanović također uspio inicirati pomak kod dvojice napadača, Armina Hodžića i Angela Henriqueza. Čileanac, doduše, izgleda bolje no u proteklim dvjema sezonama, ali isključivo stoga što ga trener forsira. Toliko koliko je s njim momčad dobila, s Hodžićem je izgubila.

U zbroju, opet je sve isto kao prije.

Pojačanja u akciji

Prosudba da momčad nastavlja stagnirati dobiva puno potvrdu na primjeru zvučnih ovoljetnih pojačanja Lecjaksa i Tonga Doumbije – točnije, na jednoj njihovoj interakciji s terena potkraj subotnjeg susreta s Osijekom.

Igra se 89. minuta utakmice koju Dinamo svim silama pokušava spasiti od poraza. Izbijenu loptu Osijekova stopera Mile Škorića uz desnu aut-crtu, u Dinamovoj polovici terena, slobodno kupi Eros Grezda, koji je ostao iz leđa Jana Lecjaksa. Čeh se u sprintu vraća pokriti svog igrača koji prethodno nije ispratio njega, dok mu Doumbia dolazi pomoći. Iako je cilj što prije osvojiti loptu, Lecjaks ležerno prepušta preuzimanje Malijcu, dok se on postavlja zonski, u liniju s Benkovićem i Leonardom Sigalijem. Doumbia, koji ionako prečesto ostavlja dojam potpune nezainteresiranosti, Lecjaksu ‘vraća uslugu’, prepuštajući mu sada da pokriva dolazeće Grezdino napadanje prostora, pošto je ovaj odigrao loptu na Muzafera Ejupija. Sramežljivim signalom šake komunicira Lecjaksu neka si pokrije igrača, ali ovaj upozorenje ignorira, valjda s mišlju da je sada do zadnjeg veznog da do kraja isprati igrača kojeg je preuzeo.

Da stvar bude gora, Ejupijevo izvlačenje na dupli pas s Grezdom pasivno promatra i Filip Benković. Ejupi odigrava loptu u prostor i Osijek dolazi u čistu priliku za realizaciju s igračem više (4-3) u završnici, koju spašava Leonardo Sigali pravovremenim ulaskom u blok Ejupiju, na kojeg je Grezda odigrao povratnu loptu.

Sve što se u opisanoj akciji izdogađalo pokazatelj je da Cvitanović nije uspio riješiti osnovne probleme u taktičkom ponašanju momčadi, što je Dinamov prastari problem. Ono što treneru posebno ne služi na čast jest činjenica da je prvi još od Josipa Kužea davne 2005. koji je vremena za utreniravanje imao u izobilju. Dinamo je ove sezone odigrao samo četiri europska dvoboja, pri čemu je posljednji bio 24. kolovoza, što znači da je Cvitanović imao čista dva mjeseca za rad na igri, uz skromni ritam od utakmice tjedno i dvije reprezentativne pauze. Bila je to idealna prilika Cvitanoviću da proces izgradnje momčadi za iduću sezonu započne odmah.

Ništa, nažalost, ne sugerira da se taj proces događa.

Ne daju se trenirati

Vrlo je vjerojatno da se Cvitanović suočava s još jednim fenomenom koji mu maksimalno otežava posao, a koji bismo mogli nazvati ‘Sindrom Marija Balotellija‘. Davnih je dana Jose Mourinho izjavio da je mladi napadač jednostavno uncoachable; da ga se, kažimo to tako, ne da trenirati.

Mogao bi to biti sindrom koji je razvila aktualna Dinamova momčad, u kojoj su igrači veće face od trenera, a istodobno realno bolji od konkurencije u toj mjeri da ih je teško pridobiti na sustavni rad na novim stvarima kad imaju osjećaj da pobjeđivati mogu i dalje improvizirajući. Vrlo je izgledno da je identičan problem imao i Petev.

Trener Slaven Belupa Željko Kopić jednom je prilikom potpisanom autoru rekao da je, igrom slučaja, pogledao sve Dinamove utakmice s posljednjih zimskih priprema, te da se iz njih dala iščitati jasna ideja igre. Već u prvoj utakmici proljetnog dijela prvenstva od te se ideje igre nije vidjelo ništa, možda upravo stoga što se Dinamova momčad, kakva je trenutačno, ne da trenirati.

Teško da u Hrvatskoj postoji trener koji bi taj trend mogao preokrenuti. Taman da u Maksimir dođe opjevani Matjaž Kek, vrlo je upitno bi li njegove često prekarne metode prolazile kod igrača kao što su El Arabi Hillel Soudani, Domagoj Antolić ili Doumbia.

Spoznaja da možebitno nije dorastao ovoj momčadi, međutim, teško može biti utjeha Mariju Cvitanoviću.

Još ga više treba brinuti spoznaja da ga, nakon njegovih prvih 100 dana, neće evaluirati samo novinari, već će to početi činiti i poslodavac. U svjetlu prikazanog protiv Osijeka, jasno je da vršitelju dužnosti trenera, što Cvitanović od početka mandata jest, s prvim sljedećim kiksom prijeti otkaz. Kristalno je stoga jasno da si u subotu na Poljudu ne smije dopustiti poraz.

Da prvih stotinu dana ujedno ne bi bilo i posljednjih.

Ne propusti top članke