Nakon rapsodije protiv Tottenhama Dinamo je počeo izgledati kao momčad koju je teško pročitati. No, Unai Emery je dobro odradio svoju domaću zadaću.
Damir Krznar svoje je trupe postavio u duboki blok kroz većinu prvog poluvremenea — točnije, do trenutka kada je taj blok popustio, a Villarreal došao do vodstva preko Paca Alcácera. Modri su, ovisno o situaciji, varirali između 5-3-2 i 4-4-1-1 te se strogim sistemom čovjek-na-čovjeka usko držali svojih igrača. Kroz dobar dio prvih 45 minuta ta obrana je izgledala solidno, ali problem je bio što je Dinamo, unatoč zatvaranju prostora u dubljim zonama, Villarrealu davao previše slobode u prvoj fazi izgradnje napada. Cijena toga je na kraju ispala ipak prevelikom.
Kako bi limitirala potencijal Dinamovih tranzicija, Žuta podmornica je svoje napade gradila u nadasve sporom ritmu. Villareal je izrazito pozicijska ekipa, kojoj sistematično probijanje suparničkog bloka nikako nije stran pojam. Tako je jedini igrač koji je ubrzavao ritam na strani žutih bio Samuel Chukwueze, dok su se ostali kotačići okretali sporije nego što bismo to možda od njih očekivali. Naravno, i Dinamo je sam tome pridonio Krznarovom izrazito obrambenom strukturom. Nakon inicijalnog ispitivanja snaga, Villarreal je odlučio kako bi razbiti taj duboki blok bilo mnogo teže nego ga rastegnuti te onda proigrati kroz njega.
Često bimo vidjeli da se lopta vraćala skroz do vratara Gerónima Rullija te da se stoperski par pomiče prema krilima. Takvim pristupom, znajući da je Dinamo taj koji mora ganjati rezultat iz prve utakmice, Villarreal je tjerao suparnika da izađe iz svoje strukture.
Dinamo je prekasno krenuo u ofenzivu. Unatoč dobrom pritisku pred sam kraj utakmice, vremena niti prilika za preokret više nije bilo
Kada se podizao u visoki presing, Dinamo je to većinom radio u sistemu 4-4-2. Lovro Majer pridružio bi se Bruni Petkoviću u pokrivanju stopera dok su Kristijan Jakić i Arijan Ademi čuvali pivote na sredini terena. Bekove su pokrivali Mislav Oršić te Stefan Ristovski, koji se često podizao jako visoko u svojim obrambenim zadaćama.
No, čak i uz igru čovjek-na-čovjeka i dobro praćenje igrača, Dinamo je u na kraju Villarrealu prepustio previše vremena i prostora na lopti, a domaćin je konstantno stvarao šanse s desne strane terena.
Moreno opet ključan
Sloboda kretnje koju su dobili i Pau Torres i Raúl Albiol omogućila je Villarrealovim stoperima da se podignu više i natjeraju Dinamovu drugu liniju da reagira. Kada se to dogodilo, iza njihovih leđa otvarao se prostor kojeg je domaćin vrlo rado koristio u više navrata kroz svih 90 minuta.
Emery u teoriji nije morao ništa pretjerano mijenjati u odnosu na prvi susret ovih dviju momčadi. Villarreal je i dalje za progresiju lopte ovisio o vertikalnim dodavanjima iz zadnje linije koja su ili pronalazili spuštajućeg napadača ili pak jednog od pivota u prevelikom nečuvanom prostoru. A kada Dani Parejo ostane sam s vremenom i prostorom na raspolaganju, možete biti sigurni da će njegova lopta pronaći svoju metu.
Krznar je Oršića u obrani također spuštao dosta dublje kako bi pomogao Jošku Gvardiolu protiv Chukwuezea i Juana Foytha, ali čak niti to dupliranje nije previše značilo u zaustavljanju velikog broja napada koji su dolazili baš s te strane terena. Zanimljivo je kako je Villarreal koristio Foytha za duge lopte odmah na ulasku na Dinamovu polovicu terena.
Jedna od često viđenih sekvenci počinjala bi vertikalnom progresijom kroz središnje kanale te bi onda posjed brzo selio na tu desnu stranu. Jednom kada se našao na lopti i u željenoj poziciji, mogao je ili kombinirati direktno s Chukwuezeom ili ponovno tražiti promjenu strane.
Gerard Moreno ponovno je bio ključni kotačić Emeryjeva stroja. I kod prvog gola je zabilježio dodavanje koje je počelo cijelu akciju, a svega sedam minuta nakon toga i sam zatresao mrežu za svoj 17. ovosezonski gol u svim natjecanjima. Jedino Robert Lewandowski (22), Kylian Mbappé (19) i Lionel Messi (19) imaju više u momčadima liga Petice. Kada toj računici pribrojimo i asistencije, Moreno skače na 23, što je samo dva manje od Lewandowskog i četiri manje od Messija.
Dinamo je prekasno krenuo u ofenzivu. Unatoč dobrom pritisku pred sam kraj utakmice, vremena niti prilika za preokret više nije bilo. Villarreal se dobro branio u svojoj kompaktnoj formaciji 4-4-2 te često i izlazio u visoki presing, otežavajući Modrima izlazak sa svoje strane igrališta. Kako se utakmica primicala kraju, a Villarrealova pobjeda izgledala sve izvjesnijom, tako je i posjed Modrih eksponencijalno rastao, ali bez pretjeranog uspjeha. Domaća je momčad dobro zatvarala prostor u sredini terena te je Dinamo često samo reciklirao posjed u zadnjoj liniji.
Krznarove promjene
Ipak, valja istaknuti nekoliko dobrih sekvenci koje itekako daju nadu za budućnost.
Jakić je odigrao odličnu utakmicu u oba smjera, iskazavši se ovaj put i probijanju Villarrealova bloka. Pošto su Španjolci sa svojih 4-4-2 pritiskali stopere, Jakić bi se spuštao dublje kako bi ostvario brojčanu nadmoć u prvoj liniji te onda trčao s loptom prema sredini terena. Tamo bi kombinacija s Lukom Ivanušecom i Ristovskim bila ključna. Dinamo je s desne strane često stvarao trokut između te trojice igrača i na taj način pokušavao nadigrati suparnika u nekoj produženoj sekvenci u posjedu. Druga opcija bila bi direktna lopta na Ristovskog koji bi u kombinaciji s Petkovićem pokušavao odigrati dupli pas i krenuti prema zadnjoj trećini.
Petković se također pokušavao pozicionirati u halfspaceu te onda izbacivati ili Ristovskog ili Ivanušeca sa svoje desne, odnosno lijeve strane. No, ništa od toga nije urodilo plodom te se ne može reći da je netko od spomenutih igrača, osim Jakića, odigrao fantastičan susret. Na drugoj strani imali smo sličnu kombinaciju Gvardiola i Oršića kojima se Petković također znao pridružiti. Mladi bek bi ili trčao s loptom prema zadnjoj trećini, pa onda pokušao proslijediti pas prema krilu, ili direktnim dodavanjem tražiti spuštajućeg Petkovića koji bi tu loptu kontrolirao i slao dalje.
Situacija se nešto promijenila nakon 62. minute kroz Krznarove promjene. Ademi se podigao više, a Bartol Franjić ostao dublje kao zamjena za Majera. Dinamo se tada u igri bez lopte također prebacio u varijaciju 4-1-4-1, koji bi se promijenio u 4-5-1 ili pak 4-4-2 kada su Modri izlazili sve više prema Villarrealovoj polovici. Dinamo je na kraju uspio je realizirati jednu od dviju velikih prilika s kojima je završio večer — iako je ona jednim dijelom bila posljedica Krznarove promjene u sistemu, u kojem je Ademi ponovno bio izbačen na višu poziciju na terenu, taj gol je ipak više rezultat individualne kvalitete i inspiracije.
Na kraju bitke, Dinamo nije bio blizu prolaska, ali se u dvije utakmice dobro nosio s nadmoćnim suparnikom i prikazao se u dobrom svjetlu. Kao, uostalom, i tijekom cijele europske sezone na koju treba biti ponosan.
