Nacionalno blago

Joško Gvardiol izgleda kao najbolji hrvatski igrač. I kao najbolji stoper na Mundijalu

Zadnja izmjena: 1. prosinca 2022.

Više od godinu dana prošlo je otkako je Joško Gvardiol ispustio Ferrana Torresa iz vida i poklonio Španjolskoj gol u osmini finala Europskog prvenstva. Bilo mu je to prvo veliko natjecanje i tek peti seniorski nastup za reprezentaciju. Hrvatska tada nije s Eura ispala zbog njega, ali se njegov trenutak dekoncentracije dogodio u najgori trenutak, na najvećoj europskoj pozornici, s očima nacije uprtim u njega. Dan nakon utakmice mogli ste na prste jedne ruke izbrojati portale koji nisu objavili članak s neizostavnim video isječkom Gvardiolova odlaska na osvježavanje koji je prethodio pogotku. Mladost i neiskustvo. Trenutak nepažnje.

Činjenica da je mladi stoper bio prvi izbor izbornika Zlatka Dalića na stoperskoj poziciji za obje dosadašnje hrvatske utakmice na Svjetskom prvenstvu u Kataru, ali i jednoglasna reakcija svih koji prate reprezentaciju da je riječ o apsolutno ispravnoj odluci, govore puno o njemu. Hrvatska je u Katar, nakon sjajnog niza u Ligi nacija i plasmana u završnicu koja će se igrati na proljeće, došla s još većim apetitom nego na prošlom velikom natjecanju. Pa ipak, kad je dan prije utakmice protiv Maroka procurila vijest da će u zadnjoj liniji startati Dejan Lovren, nije bilo sumnje oko drugog stopera.

Nakon dvije utakmice Gvardiol ne samo da je opravdao povjerenje, već je i pokazao zašto je već sad igrač oko kojeg se otimaju najveći europski klubovi. Protiv Kanade su briljirali Mateo Kovačić, koji se u sredini pretvorio u agresivniju verziju Andrésa Inieste, kao i Andrej Kramarić, koji je na terenu igrao svoju verziju klasika Williama Faulknera. Ali uzmemo li obje utakmice u obzir, teško je pronaći argument protiv teze koja se plasira nekako iz pozadine.

One da je Gvardiol trenutno najbolji hrvatski igrač na Mundijalu.

Analitika je kod njega gotovo u potpunosti sinkronizirana s dojmom. Gvardiol je fenomen; on je igrač koji ujedinjuje laike i analitičare, romantičare i laptop-trenere

Ako već niste pogledali kompilaciju Gvardiolovih dodira s loptom protiv Kanade, sugeriram da to napravite sada. Zaboravite na trenutak na statistiku, učinak, brojke, samo ga gledajte. Izbijena lopta, dodavanje u prostor, ovdje iznošenje loptu kroz sredinu, ondje zatvaranje linije dodavanja za suparnika. Lijevo, desno. Prema naprijed, prema nazad. Gvardiol je protiv Kanade odigrao utakmicu u kojoj je demonstrirao sve ono zbog čega ga analitičari vole još od dana u Dinamu.

Pročitat ćete na puno mjesta sintagme kao što su “moderni stoper” ili “branič budućnosti”. S razlogom. Gvardiol je igrač čiji je hype nastao u ekselici kao i na terenu, a realizirao se kao gotovo perfektna metafora svega što je današnji nogomet postao. Čini se da i dalje nismo svjesni kakvog igrača imamo, 20-godišnjeg Zagrepčanina koji već neko pred očima Europe, a sada i svijeta, mijenja način na koji gledamo na braniče i razmišljamo o njima.

Spoj nepredvidivosti i čvrstine

Velika analitička revolucija u nogometu koja — malo pomalo, polako ali sigurno — pobjeđuje konzervativce i na terenu i u medijskim redakcijama promijenila je puno toga u načinu na koji doživljavamo sport. Ali ono što se moglo vidjeti iz podataka na mnogo načina je samo potvrdilo ono što smo gotovo svi intuitivno znali. Polivalentnost ispred specijalizacije, kolektivno se brani, vjeruj procesu. Jedan od aksioma ove Nove Teorije, koja nezaustavljivo napreduje i gazi tradiciju — bilo kroz xG modele koji su sad neizostavni dio gotovo cijelokupne medijske pokrivenosti, bilo kroz drugu naprednu statistiku, mape dodavanja i tomu slično —djeluje kao da je uvezen direktno iz popularne psihologije: dopusti nogometašu da napravi pogrešku.

O tome je govorio Marcelo Bielsa, koji je kategorički odbijao ideju kažnjavanja igrača nauštrb oprosta, ali i treneri poput Quiquea Setiéna, Jürgena Kloppa i Grahama Pottera, koji su na uporna pitanja oko pogrešaka njihovih igrača u predaji, pogotovo onih blizu vlastitog gola, odgovarali kako ne bi promijenili ništa. Kako ne mogu očekivati od igrača da će slušati njihove upute ako ih zbog pogrešaka uslijed tih istih uputa kažnjavaju. Gvardiolova pogreška protiv Španjolske nije bila ni tehnička ni taktička, ali Bielsa bi prvi rekao da je razlika akademska; igrači griješe, pomirite se s tim.

Nakon one Španjolske, Gvardiol je odigrao četiri utakmice u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, jednu prijateljsku, dvije u pobjedničkom nizu koji je Hrvatsku odveo na završni turnir Lige nacija i dvije u dosadašnjem tijeku katarskog Mundijala. S njim u momčadi Hrvatska nakon Eura nije izgubila niti jednom, skupila je tri remija i šest puta pobijedila. Njegova agresivna iznošenja lopti iz zadnje linije, dodavanja koja lome linije i odlučnost u obrambenim duelima karakterizirali su ga u reprezentativnom i u klupskom dresu. Njegov spoj nepredvidljivosti i čvrstine učinio ga je nacionalnim blagom tijekom Mundijala.

U Bundesligi je cvjetao prvo u sustavu Domenica Tedesca, a onda Marca Rosea, trenera koji od svojih braniča očekuju da rade puno više od obrambenih zadaća. U periodu od posljednjih godinu dana, gotovo u svakoj od kreativnih metrika nalazi se u 10 posto najboljih braniča u ligama Petice. U metrici koja reprezentira progresiju: dodavanja (86,4 po utakmici), driblinzi (1,1), progresivna dodavanja (4,26) i nošenja, već sad je jedan od najboljih stopera u Europi. Recimo, Gvardiol je u sezoni 2021./22. imao gotovo dvostruko više pritisaka na loptu, blokada i presijecanja nego Jules Koundé, trenutno jedan od ključnih obrambenih igrača Barcelone i francuske reprezentacije.

Analitika je kod njega gotovo u potpunosti sinkronizirana s dojmom. Gvardiol je fenomen; on je igrač koji ujedinjuje laike i analitičare, romantičare i laptop-trenere.

Budućnost u zadnjem redu

Hrvatska je reprezentacija već neko vrijeme na glasu kao improvizatorska momčad; ekipa koja se najbolje snalazi u kaosu, neopterećena striktnom strukturom, slobodna da sav njen individualni talent dođe do izražaja. Dalić je na krilima te kaotične energije došao do finala Svjetskog prvenstva, ali i stvorio jednu od najmanje predvidljivih svjetskih reprezentacija. To nije kritika, pogotovo kad smo imali priliku vidjeti kakve rezultate može donijeti takav pristup.

Protiv Kanade je Hrvatska maksimizirala svoj ofenzivni potencijal fluidnim pozicioniranjem, svojevrsnim terenskim relativizmom u kojemu su se tehničari poput Kovačića i Luke Modrića gotovo instiktivno prilagođavali situaciji. Iza njih je bio dečko koji u svojoj igri ima dašak kaosa, kao i uređene strukture.

Postoji puno razloga zašto je Hrvatska onako razbila Kanadu — jedan je, svakako, naprosto bitna razlika u kvaliteti kadra — ali među njima je i taj da je upravo Gvardiol, stoper, u utakmici u kojoj je njegova momčad zabila četiri komada bio ponajbolji pojedinac. S jedne strane, Španjolska (opet ta Španjolska), potencijalni hrvatski suparnik u osmini finala, njezina striktna forma i funkcija, a s druge hrvatski strukturirani kaos. U njegovom srcu nalazi se, i dalje, u inat zubu vremena, Modrić, ali njegova budućnost igra u zadnjem redu.

Kako god završila hrvatska kampanja u Kataru, kako god Gvardiol odigrao protiv Belgije ili u potencijalnoj nokaut fazi, koliko god grešaka nanizao i kakvo god partnerstvo u budućnosti stvori s Josipom Šutalom ili s nekim drugim, u ovom se trenutku čini kao da ga ništa ne može spriječiti da postane svjetska klasa — ostane li zdrav, naravno. U ovom trenutku on izgleda kao najbolji stoper Svjetskog prvenstva.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.