Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Najgori derbi

Analiza: Dinamo i Hajduk odigrali su vrlo slabu utakmicu

Zadnja izmjena: 7. kolovoza 2017. Sanjin Strukic/PIXSELL

Nakon europskih utakmica i dobrih rezultata, očekivanja javnosti od domaćeg nogometa su naglo porasla. To je valjda način razmišljanja koji imamo, HNL nam varira od amaterske seoske lige do europske sile koje se boje Nizozemci, Grci i Englezi. Niti smo tako loši, niti smo tako dobri, a realne okvire pokazao je derbi, koji je – istini za volju – bio možda i najlošiji u zadnjih nekoliko godina.

Dinamo je pobijedio 3:1, ali oba trenera mogu biti prilično zabrinuta viđenim. Prvo poluvrijeme Hajduk nije uputio udarac u okvir gola, dok je Dinamo u svoje šanse ulazio kroz individualne pokušaje i kvalitetu napadačke linije, ali i pogreške koje je radio Hajduk. Neku veću kombinatoriku i sistemska rješenja nismo vidjeli, izostali su pravi mehanizmi u igri, a za to ne mogu biti opravdanje ni izostanci, ni težak ritam europskih utakmica, ni loši vremenski uvjeti.

Mario Cvitanović je došao u nezahvalnu situaciju. Preuzeo je klub koji već duže vrijeme ima problema s igrom, ali isto tako nekoliko igrača ima problema s pristupom i ponašanjem, kao što i kadar ima deficit na poziciji zadnjeg veznog i napadača. Zbog toga je teško ocjenjivati njegov učinak. U ovako kratkom periodu bez pripremnog perioda teško je uigrati elemente igre koji su godinama bili zanemarivani. Svakako je zaslužio dovoljno vremena i još malo kredita, ali činjenica je da Dinamo nije napravio skok u igri koji se očekivao, pa barem kroz šok-terapiju nakon smjene trenera. Dinamo s ovakvim kadrom jednostavno mora biti osjetno bolji, ne nužno rezultatski koliko igrom, kolektivnim pristupom i strukturiranjem napadačke igre. Stoga, ovakve pobjede – zaslužene, ali bez prave igre – treneru trebaju poslužiti samo kako bi olakšale poziciju za rad na igri.

Dinamo i Hajduk su preveliki klubovi da u 90 minuta ne odigraju više od četiri prave organizirane akcije s desetak dodavanja

„Bio je užitak gledati ovu utakmicu. Uoči utakmice rekao sam igračima dvije stvari: da osjete ponos i sreću. Uspjeli su, zato sam sretan“, izjavio je Cvitanović nakon utakmice.

Suze koje nije mogao zadržati na konferenciji za medije  vjerojatno su posljedica nečega intimnog, privatnog odnosa s nekom osobom koja mu znači, stoga to treba poštovati i ne kopati po tuđoj intimi koja uzrokuje tako jake emocije. Teško je vjerovati kako je toliko emotivno pražnjenje došlo samo zbog pobjede, u kojoj je sigurno uživao. Ali ako će samo uživati u pobjedama, njegova nezahvalna situacija neće mu moći biti alibi još dugo vremena.

Dinamovi bekovi radili višak

U samoj utakmici, Cvitanović se odlučio za pomalo specifičan pristup.

Znajući kako će se Hajduk braniti zonski u 4-3-3 ili 4-3-1-2, Cvitanović je gotovo u potpunosti izbjegavao centralnu zonu terena. Glavnina posjeda dolazila je preko vrlo nisko postavljenih Nikole More i Domagoja Antolića, a temeljna ideja za prijenos lopte na suparničku polovicu je bila dijagonala prema bekovima Filipa Benkovića, koji to radi na fantastičnoj razini.

Kad bi Benković pogodio beka, nastajali bi problemi za Hajduk.

Joan Carrillo preferira da mu zadnja linija stoji usko. S obzirom da Dinamo ima Armina Hodžića u napadu, a iza liniju u kojoj igraju talentom dominantni igrači Ante Ćorić, Junior Fernándes i El Arabi Hillel Soudani, užoj obrani Hajduka je u startu trebala pomoć već s njima, jer igrati 4 na 4 s tako individualno jakom linijom je stravično teško. Izostala je prava pomoć od Josipa Radoševića, koji je odigrao najgoru utakmicu od povratka u Hajduk, a Hamza Barry i Savvas Gentsoglou nisu stizali preuzimati Dinamove bekove. Upravo su Petar Stojanović i Jan Lecjaks radili višak opterećujući Hajdukove bekove. Umjesto da Hajduk duplira opasna Dinamova krila, dogodilo se upravo suprotno – Hajdukovi bekovi morali su braniti i beka i krilo, igrati 1 na 2.

Koliko je Futács važan za Hajduk

Izostanak nekolicine igrača ne može biti nikakav alibi za Carrilla i Hajduk.

Prvo je poluvrijeme odigrano ispod svake energetske razine, bez imalo agresije i pokušaja pritiska na Dinamove linije. Da nisu u dva navrata oduzeli loptu Antoliću, u pokušaju tranzicije ostali bi bez ikakvog napadačkog doprinosa.

Kad je u drugom poluvremenu ušao Márkó Futács, Hajduk je dobio opciju preko koje je mogao izaći, igrača sposobnog sačuvati i odložiti loptu što je iznimno bitno protiv jačeg protivnika. Od njegova ulaska u igru do ozljede, Hajduk je bio sasvim ravnopravan suparnik. Nije se samo radilo o Hajduku koji je izašao s više energije i želje, igra je dobila svoju strukturu na koju su Bijeli navikli. Futács je Hajduku pružio sve ono što Hodžić, iako je izvrstan realizator, ne može pružiti Dinamu i s čim bi Ćorić, Fernándes, Soudani ili Dani Olmo bili puno opasniji.

Pitanje je koliko će Dinamo moći s ovakvom obranom i koliko će Hajduk moći ako je Márkó Futács ozbiljnije ozlijeđen. Obje momčadi imaju velike probleme sa strukturom u posjedu lopte, teško stvaraju šanse iz posjeda i kombinatorika je prilično mršava. U redu je kapitalizirati greške protivnika i šanse koje se otvore u izvanrednim situacijama, ali Dinamo i Hajduk su preveliki klubovi da u 90 minuta ne odigraju više od četiri prave organizirane akcije s desetak dodavanja.

Ne propusti top članke