Nakon što je Phil Foden odigrao dupli pas s Kevinom De Bruyneom, prebacio je loptu do Riyada Mahreza, a ovaj je na drugoj vratnici zakucao loptu u mrežu i tako definitivno uveo Manchester City u prvo finale Lige prvaka u klupskoj povijesti.
Zapravo, Paris Saint-Germain ni na 1:0 nije izgledao kao da može okrenuti situaciju. Do Mahrezova pogotka PSG-u su trebala dva gola za produžetke, ali ništa nije upućivalo na to da je momčad koju je Mauricio Pochettino poslao na travnjak sposobna okrenuti utakmicu. Momentum na utakmici često ovisi o detaljima i moguće je da se promijeni nakon nečega banalnog kao što je dobar dribling koji će stvoriti šansu ni iz čega, ali PSG je već poslije prvog primljenog gola izgledao kao slučajni prolaznik koji zna da nema šanse otići dalje.
Pričati o malim ekipama u polufinalu Lige prvaka je suluda stvar. Svaka od momčadi koja je došla do polufinala je to zaslužila; prošle sezone je ostvarila rezultat u domaćem prvenstvu, prošla je grupu i dva ozbiljna suparnika u nokaut fazi. Uostalom, skalpovi koje je PSG ove sezone skupio su impresivni. Iza sebe u grupi ostavio RB Leipzig i Manchester United, pa je izbacio Barcelonu, a onda i Bayern, tako da je itekako zaslužio mjesto među najbolja četiri u Ligi prvaka.
Međutim, PSG je ostavio upravo takav dojam — dojam male momčadi.
Guardiola nije napravio ništa posebno, ali PSG je bio toliko nemoćan da je frustracija isplivavala na površinu svakom reakcijom
Nevjerojatna je bila doza nervoze koju su gostujući igrači pokazivali na Etihadu. Nemoć je kulminirala crvenim kartonom Ángela Di Maríje, ali nervoza je bila prisutna čak i dok je rezultat bio još donekle aktivan. PSG je naprosto izgledao kao momčad bez imalo samopouzdanja i vjere u ono što radi. Govor tijela gostujućih igrača je već nakon prvog gola bio negativan, redovito su tražili verbalne sukobe nakon prekršaja i svojim reakcijama su pokazivali velik stupanj frustracije.
Najzanimljivije je to što City nije napravio ništa posebno kako bi izazvao tu frustraciju. Momčad Pepa Guardiole nije igrala neku povijesno dobru utakmicu niti je stvarala neki veliki pritisak koji bi izazvao nemoć. Sve što je City radio svodilo se na dobru kontrolu PSG-ove tranzicije.
PSG nije imao kuda
Plan na koji se Pep Guardiola odlučio je bio vrlo sličan onome s kojim je počeo prvu utakmicu. Ovaj put je na travnjak poslao Fernandinha računajući na njegovu mobilnost i sposobnost da zatvara kontranapade te da, generalno gledano, trkom pokrije više prostora od Rodrija, ali isto tako je opet postavio İlkayja Gündoğana usko uz drugog veznog igrača. Cilj je bio jasan: osigurati se od PSG-ove kontre. Kylian Mbappé je ostao na klupi zbog ozljede, ali Pochettino je još uvijek na raspolaganju imao Neymara, a on sam je dovoljan da unakazi suparnika u kontranapadima, još pogotovo kada je na drugoj strani bio Di María.
Taktički princip na koji se Guardiola odlučio kako bi zaustavio PSG bio je jednostavan. Oslonio se na Kylea Walkera i njegovu brzinu kako bi ispratio Neymara u otvorenom prostoru, a centralni veznjaci su ostajali nisko i usko kako bi povratnom trkom kontrolirali sredinu terena, što je Neymara usmjeravalo baš na Walkera.
Fernandinho i Gündoğan su u toj poziciji bili dovoljno dobro pozicionirani da bi preuzeli čak i Maura Icardija — kako vidimo i na situaciji gore, gdje su njih dvojica odmah za petama Di Maríji i Icardiju — što je onda omogućavalo stoperima da bolje kontroliraju prostor. John Stones ulazi u korekciju iza Walkera; prilazi i osigurava prostor koji Neymar napada, a Rúben Dias prati akciju i pozicionira se tako da može kontrolirati povratnu prema sredini, ali i loptu u dubinu iza Stonesovih leđa. Kada je lopta bila kod Neymara, Dias se postavljao kao neka vrsta libera za cijelu obranu.
I koliko god su Walker, Stones, Dias, pa i Fernandinho odradili dobru defenzivnu partiju, suština se opet svela na konzervativni pristup. Nisko postavljeni bekovi i veznjaci su omogućili da Neymar uvijek ima čuvara i još jednog koji je tu osigurač ako uspije proći driblingom, a sredina terena je bila zagušena i dobro kontrolirana povratnom trkom. City je uvijek imao dovoljno igrača ispod linije lopte i ako bi se i izgubio posjed, bilo je dovoljno ljudi koji su mogli zaustaviti suparnički napad.
Možda je na situaciju utjecao i led na travnjaku te teški vremenski uvjeti, ali Neymar i Di María su zajedno imali 6/15 uspješnih driblinga i nula udaraca u okvir gola. Naprosto ni u jednom trenutku nisu mogli naći otvoreni prostor u koji bi mogli pobjeći.
Sve se posložilo
Guardiolina odluka je došla s cijenom i City je opet imao problema u fazi napada. Bez problema je kontrolirao loptu u prvoj fazi organizacije napada, ali s nisko postavljenim bekovima i Gündoğanom postavljenim usko i relativno nisko, City nije imao dovoljno opcija za dodavanje na suparničkoj polovici i nikako nije mogao otvoriti halfspace zone između suparničkih linija.
Ali kontekst je bio takav da nije ni morao. Rezultatska prednost iz prve utakmice, a onda i rani gol u uzvratu usmjerili su utakmicu u pravcu Cityjeve pobjede. Nije bilo potrebno aktivno napadati niti je ključno bilo da postoje konekcije za dodavanje u liniji iznad, što je Guardiola u prvoj utakmici riješio podizanjem bekova i većim riskiranjem s postavljanjem Gündoğana u prostor između linija. Cityju je veći dio utakmice posjed služio da se obrana malo odmori i da momčad malo prodiše, a šanse je ionako tražio iz kontranapada, baš kao što je Mahrez zabio drugi gol.
PSG je morao napadati i otvarati prostor na svojoj polovici, a istovremeno nije imao mehanizme u posjedu kojima bi stavio pritisak na City. I u prvoj utakmici je Guardiola riskirao nakon što je pao u rezultatski zaostatak i otvorio je na svojoj polovici prostor koji su Neymar i Mbappé mogli iskoristiti, ali je nagurao suparnika duboko u njegov kazneni prostor i konstantno držao pritisak, sve dok obrana napokon nije popustila. Gol je možda slučajan, ali takvi golovi padaju kad obrana ne može izaći, čisto na volumen napada i lopti koje ulaze u kazneni prostor.
Pochettino takvo nešto nije mogao napraviti. City se jednostavno branio jer je PSG-ov posjed bio bezidejan i jalov. City se pozicionirao nešto niže nego što to obično radi, ali ne niže nego što je Guardiola htio i uspješno je držao loptu dalje od svog kaznenog prostora. Fernandinho i Gündoğan su držali sredinu, Neymar je bio dobro pokriven i PSG je samo kružio loptom oko zone bez prave ideje kako stvoriti šansu, a imao je imperativ da napadne, što se u konačnici pretvorilo u 56 posto posjeda lopte i nula udaraca unutar okvira Cityjeva gola. Guardiola nije napravio ništa posebno, ali PSG je bio toliko nemoćan da je frustracija isplivavala na površinu svakom reakcijom, tipičnom za male ekipe svjesne svoje nemoći.
Na uzorku od ove dvije utakmice najbolje se vidi koliko je Liga prvaka specifično natjecanje. City je prošao u finale, a zapravo nije odigrao ništa posebno. Čak ni prva utakmica, usprkos fantastičnom drugom poluvremenu, nije bila festival nogometa u kojem je City stvorio seriju dobrih prilika. Dapače, kad analizirate sve utakmice u kojima je City zadnjih godina ispadao, pa čak i onu protiv Lyona prošle sezone, vidjet ćete da je u njima stvorio više čistih šansi i odigrao više dominantnog nogometa nego ove godine protiv PSG-a. Tada su golovi u gostima, promašeni ziceri ili nepostojanje VAR-a radili protiv njega, a ove godine se sve posložilo tako da Guardiola nije ni morao napraviti ništa posebno, ali je svejedno odveo City u finale Lige prvaka.
Bolje rečeno, napokon vodi City u finale Lige prvaka.
