U NBA ligi u kojoj se uvijek nešto događa i koja nikad ne spava, draft večer i službeno označava početak novog ciklusa i ulazak u novu sezonu. Draft je ove godine nešto drugačiji nego što smo navikli. Zbog pandemije koronavirusa cijeli ligaški kalendar je nastradao, a draft kasni otprilike pet mjeseci u odnosu na uobičajeno, što je prvi i najočitiji razlog njegove specifičnosti. Drugi je taj što nismo dočekali March Madness da na velikoj sceni i pred milijunskim auditorijem vidimo najbolje prospecte u utakmicama koje doista nešto znače. Zbog pandemije je posao otežan i skautima i GM-ovima jer su zabranjeni uobičajeni treninzi tri-na-tri i pet-na-pet u dvoranama NBA ekipa, a zbog restrikcija oko putovanja intervjui se odrađuju preko Skypea ili Zooma.
Devet mjeseci koje su skauti, treneri i GM-ovi imali da analiziraju igrače mogu biti dvosjekli mač. Koliko god taj dugi period bio saveznik i rijetka šansa da se struka posveti svakom detalju svakoga igrača, previše seciranja talenta putem videa može dovesti do prenaglašavanja nečijih mana, kao i vrlina, pa silne analize lako odvedu u paralize.
Konačno, zadnji faktor posebnosti ovoga drafta je narativ koji se nadvio nad njime, a koji kaže da se radi o vrlo slabom izboru. E sad, to treba definirati, jer gledajući kroz prošlost je od 2000. do 2018. bilo čak 14 draft klasa u kojima su se krila barem četiri buduća All-Star igrača. Pitanje je koliko će takvih igrača izbaciti ova, ali ako je uspoređujemo s klasom 2011., koja se također smatrala jako tankom i u kojoj je prvim pickom odabran Anthony Bennett, onda treba znati da su se i u toj klasi pojavili Giannis Antetokounmpo, Victor Oladipo i Rudy Gobert, kao i još neki respektabilni NBA igrači: C.J. McCollum, Otto Porter, Steven Adams, Dennis Schröder i Tim Hardaway Jr.
Ali koliko je neka draft generacija jaka ne procjenjuje se po tome koliko kvalitetnih igrača zadatka može dati. Snaga klase se definira uglavnom s prva tri picka od kojih se po automatizmu očekuje da su barem buduće All-Star klase koje mogu mijenjati izgled ako ne lige, onda barem franšize u koju dolaze. Ekipe s prva tri picka ne traže Otta Portera nego Antetokounmpa.
Tko god odabere Wisemana, vrlo vjerojatno će kroz dvije-tri godine biti smatran ili budalom ili genijalcem
Ove godine na vrhu naprosto nema igrača za kojeg bi GM-ovi stavili ruku u vatru, sigurni da su napravili pravi potez.
Nema Ziona Williamsona, Jaa Moranta, Luke Dončića i Traea Younga. Nitko ne može ni naslutiti koga će odabrati Timberwolvesi, Warriorsi i Hornetsi. Oko Anthonyja Edwardsa, LaMela Balla i Jamesa Wisemana, tri najzvučnija imena koja većina draft boardova vidi kao prva tri izbora 18. studenog, mišljenja struke su izrazito podijeljena, a evo i zašto.
Anthony Edwards: One Man Offense
Edwards je do odlaska u srednju školu bio veliki talent američkog nogometa. Kada ga pogledate, jasno je i zašto. Sa 196 cm, 102 kg i rasponom ruku od 206 cm, Edwards ima unikatnu kombinaciju fizikalija i atleticizma. Zamislite staturu otprilike u gabaritima P.J. Tuckera s federima u nogama. E, takav je Ant-Man.
A po struci je profesionalni proizvođač poena. Momčadi koje na draftu traže franšiznog igrača, u prijevodu traže tipa koji na dnevnoj bazi može isporučivati 20+ poena. Nema puno takvih na ovom draftu, čistokrvnih swingman strijelaca koji mogu izmisliti poene. Taj kreatorski potencijal je ono što bi Anthonyja trebalo odvojiti od konkurencije u ovoj klasi.
Edwards je igrač koji može trpati na različite načine. Malo toga obrambeni igrač može napraviti kada Edwards dobije loptu u izolaciji. Ima munjevit prvi korak, na obruču finišira s obje ruke i traži kontakt jer zna da sa svojom tjelesinom može dominirati na takav način. Mehanika šuta je vrlo fluidna, baš kao i dribling koji posebno osvaja. Ne toliko zbog atraktivnosti nego zato jer dribla s obje ruke, te se iz lijevog i desnog driblinga može dignuti na šut, što mu opet otvara velike mogućnosti dok kreira iz pick and rolla. Osim toga, služi se i stepbackovima i sidestepovima koje su zadnjih godina popularizirali neki od najboljih strijelaca u ligi.
Da bi postao potpuni paket, Ant-Man će morati poraditi na nekim segmentima svoje igre. Za početak, selekciji šuta. Prečesto je zaljubljen u njega i još uvijek ne radi razliku između šutova koje može uzeti i šutova koje bi trebao uzeti. Zbog toga su na sveučilištu Georgia malo patili njegovi šuterski postotci, a zamjera mu se i što premalo napada obruč i radije bira šut preko ruke, čak i ako ima mismatch situaciju. Edwards je i ispodprosječan dodavač, što je čest slučaj s mladim scorerima u nastajanju koji prvo gledaju sebe, pa ostale. Nije sebičan, ali nema napredno čitanje igre i dodaje loptu samo kad je igrač slobodan umjesto da manipulira obranama i čita ih. U obrani je puno bolji na lopti nego kao help obrambeni zbog manjka koncentracije i angažiranosti na tom dijelu parketa.
Dio ovih problema leži u tome što je Edwards uglavnom morao biti one man offense da bi Georgia imala šansu pobjeđivati. Nije oko njega bilo puno ostalih kreatora i šutera koji bi mu namještali zicere ili olakšavali u napadu. Zato su selekcija šuta i 30 posto za tricu možda malo prenaglašeni problemi za igrača koji je trošio svako treći posjed dok je bio na terenu. Ali skauti se slažu u jednom: da bi ispunio sve svoje potencijale Edwards će morati napredovati kao kreator za druge. Razlika između scorera i kreatora je u tome što ovaj potonji čini suigrače boljima i koristi fokus obrane da bi u igru uključio ostale. Ako ne doda taj playmakerski dio u svoj arsenal Edwards i dalje može biti All-Star, ali ekipe kojima je on prvi igrač neće ići daleko u playoffu.
Izvještaji kažu da su Warriorsi spremni uzeti Edwardsa drugim izborom i to bi za njega bila idealna situacija.
Dolazi u već uhodani napadački sistem koji od igrača traži sposobnost igranja više rola, a u obrani se dosta preuzima, što bi Edwardsu, s obzirom na fizikalije, trebalo biti forte. Osim toga, vjerojatno bi dobio rolu s klupe, nešto kao Tyler Herro u Miamiju prošle sezone, gdje bi protiv drugih postava imao šansu iskazati potencijal i napredovati. Sigurno je da će Edwardsu na početku trebati dodatni playmakeri pored njega da mu olakšaju prilagodbu, što u Golden Stateu u Stephu Curryju i Draymondu Greenu i dobiva. Na kraju krajeva, početi karijeru uz Stepha, Greena i Klayja Thompsona zvuči vrlo obećavajuće.
LaMelo Ball: Klasični play
Najjednostavnije rečeno, razlika između Balla i Edwardsa je sljedeća: Edwards je profesionalni strijelac kojemu fali playmakerskog gena, a Ball je profesionalni playmaker kojemu nedostaje scorerskog gena. Da je od ove dvojice napraviti jednog igrača, dobili bi prospecta u rangu Ziona i Luke.
LaMelo nije običan talent. Njegovih 5,6 milijuna pratitelja na Instagramu u usporedbi sa Zionovih pet milijuna pokazuju da se već sad radi o prepoznatljivom liku iz pop kulture. To, dakako, može zahvaliti LaVaru Ballu koji je od sebe, sinova i prezimena, htjeli mi to priznati ili ne, napravio globalni brend. Ni LaMelov košarkaški put nije običan. Nakon srednje škole Chino Hills u Kaliforniji, gdje je igrao s braćom Lonzom i LiAngelom, umjesto koledža odabrao je odlazak među profesionalce.
Put ga je s LiAngelom odveo u Litvu, gdje se u opskurnom klubu BC Prienai zadržao četiri mjeseca da bi se onda vratio u Los Angeles nastupajući za Los Angeles Ballerse, ekipu koja je igrala Junior Basketball Association, ligu koju je stvorio nitko drugi do LaVar, a koja je trebala poslužiti kao protuteža NCAA-u. Zadnju sezonu prije nego što je mogao izaći na draft odradio je u australskoj ligi za Illawarra Hawkse, za koje je odigrao samo 13 utakmica prije nego što je raskinuo ugovor i vratio se u SAD.
Iako znamo da famozni čisti playmaker kao pozicija više ne postoji, LaMelova bi pojava u NBA ligi ponovno mogla uskrsnuti tu specifičnu kategoriju. Ball je zasigurno najbolji razigravač u punom smislu te riječi na ovom draftu. Jedinstven je po tome što ima visinu krila (201 cm) i to mu uvelike olakšava posao, jer puno bolje može skenirati parket i baciti svako dodavanje preko čuvara.
Momčad koja ga odabere na draftu htjet će mu povjeriti loptu što je više moguće, jer se uglavnom dobre stvari događaju kad Melo kreira. Odlično anticipira ponašanje obrane nekoliko koraka unaprijed, ima dobru suradnju s rollerom i koristeći obje ruke baca pravovremene i precizne pasove prema šuterima na strani bez lopte. Ako na parketu često izgleda tinejdžerski zaigrano, to je zbog njegove kreativnosti i sjajnog osjećaja za igru. Ne postoji dodavanje koje Melo nema u svojoj vreći. Kao dobre stvari u njegovoj igri treba još istaknuti skok igru, što bi ga moglo učiniti posebno ubojitim u tranziciji i elitnu kontrolu lopte. S njom u rukama podjednako dobro može mijenjati brzine kojima napada obrane, ali i pravce kretanja.
U kakvog će se igrača LaMelo transformirati za par godina ovisit će o šutu koji mu je, kao i bratu Lonzu, slabiji dio igre. Ball je za Hawkse šutirao 24 posto za tricu i imao true shooting percentage jako loših 42 posto. Selekcija tih šutova je svakako upitna, što se može pripisati tome da je od malih nogu imao lovačku dozvolu da šutira kako hoće i odakle hoće. Ali i cijela mehanika šuta je problem jer Ball loptu izbacuje s dvije ruke držeći je jako nisko, gotovo u razini prsnog koša.
To na sljedećem nivou znači sljedeće: ekipe će mu ići ispod bloka kad kreira iz picka i preuzimat će ga. Ball zasad nema scorerske alate na koje bi se mogao osloniti da to kazni. A to možda i nije najveći problem. Problem je što tako limitiranom igraču ne možeš povjeriti loptu u ruke i dati mu slobodu da bude ono što jest. A ako ga staviš u spot-up rolu i udaljiš od lopte, ne možeš očekivati pogođene trice. Franšiza koja ga odabere na draftu morat će mu i podrediti sistem, ali i pouzdati se u svoj razvojni trenerski tim i doktore za šut kako bi maksimizirali njegov talent.
Najviše se spominje Minnesota, iako ona na jedinici ima D’Angela Russella, pa taj potez nema puno smisla u kontekstu LaMelova razvoja. Druga dobra opcija bi bili Chicago Bullsi koji biraju četvrti i nemaju riješeno razigravačko pitanje.
James Wiseman: U teoriji može sve
Da su skauti i GM-ovi umjesto nepredviđenih devet mjeseci imali i duplo više vremena, ne bi bili puno pametniji po pitanju Wisemana. Koji god GM ga odabere, vrlo vjerojatno će kroz dvije-tri godine biti smatran ili budalom ili genijalcem.
Wiseman je centar koji je prošlu sezonu trebao igrati za sveučilište Memphis. Ali kada se doznalo da je od Tigersa njegova obitelj dobila 11.500 dolara za podmiriti tobožnje troškove selidbe iz Nashvillea u Memphis, liga ga je suspendirala nakon samo tri odrađene utakmice. Te tri utakmice su donekle jedina čvrsta točka za koju se GM-ovi i skauti mogu uhvatiti analizirajući Wisemana, a sve ostalo su srednjoškolske utakmice ili ekshibicijske utakmice Nike Hoop Summita i turnira McDonalds All-American.
Ono što znamo o Wisemanu je da, kao i Edwards, sigurno u NBA dolazi s NBA ready tijelom. Ljeto je poveo radeći na masi i mišićima, tako da ne izgleda više štrkljavo kao lani, a s 216 cm visine i rasponom ruku od 225 cm već s 19 godina izgleda impresivno kao da je godinama u ligi. To Wisemana čini užasno polarizirajućim prospectom što, za razliku od Edwardsa i Balla, nema sigurnu specijalnost u svojoj igri na koju se može pouzdati i s njom odmah pomoći momčadi koja ga odabere. On nije ni strijelac, ni razigravač, ni stretch opcija, ni low post prijetnja, ni defenzivni specijalac, a ni energy guy koji obavlja prljavi posao. U teoriji može sve, ali je upitno što može prenijeti na parket.
Wiseman ima finu mehaniku šuta za ljevaka i može zabiti s distance, iako u tome nema zasad previše preciznosti i prečesto uzima šutove preko ruke iz okreta. U jednom napadu će pokazati finu post-up tehniku, a u drugom će napraviti korake napadajući iz posta. Wiseman nakon obrambenog skoka može povući i kontru fino kontrolirajući loptu, barem dok je ne izgubi jer se zabio u dva igrača na centru. Možemo ga vidjeti i kako igra high-low igru s drugim visokim, dok već u sljedećem napadu ne vidi cuttera na ziceru.
U obrani se može osloniti na svoje fizikalije i eksplozivnost, ali je problem to što previše igra na instinkte, a premalo na intelekt. I to je ozbiljan feler jer se čini kao da Wiseman, na sličan način kao i Karl-Anthony Towns, ne da ne želi igrati obranu nego ne kuži. Defenzivna zaduženja ‘petice’ u NBA ligi su vjerojatno najkompleksniji dio igre za svladati. Neki uspiju prije, neki kasnije, a neki nikad. Wiseman radi klasične obrambene propuste: lovi blokade umjesto da zadrži vertikalnost, kasni na help obranu, pada na finte, loše se pozicionira u pick and rollu.
Ekipa koja ga odabere morat će mu maksimalno pojednostaviti zadatke. U napadu ga svesti na pick and roll finišera, postavljača blokova i igrača koji napada skok. U obrani ga mogu usidriti u reket i nadati se da barem vertikalnošću može držati obruč čistim. Samo, je li igrač s kojim se mora tako krenuti od nule vrijedan jednog od prva tri picka? Jedno je sigurno: momčad koja ga odabere, a spominju se opet Warriors i Charlotte Hornets, uzet će ga zbog zavodljivog potencijala, a ne zato jer je odmah spreman zadovoljiti sve kriterije moderne petice.
– – – – – – –
Sljedeće godine ovakve tekstove sigurno nećemo pisati jer je klasa 2021. po mišljenju draft analitičara jedna od najboljih zadnjih godina. Upitno je na kojim bi pozicijama iduće godine ovaj trojac uopće bio biran.
A u što će se na kraju pretvoriti Edwards, Ball i Wiseman ovisit će o puno faktora; najviše o kontekstu u koji upadnu, spremnosti da rade i sreći da izbjegnu ozljede. Čak i ako na pola sezone bude izgledalo da je pick na njih potrošen uzaludno, ne treba odustati od njih jer što su zapravo postali znat ćemo ionako tek za nekoliko godina.
