Nada da ćemo gledati dobro i neizvjesno NBA finale između LA Lakersa i Miami Heata trajala je jedno poluvrijeme, a onda se, kakve li ironije, rasplinula poput balona od sapunice.
Iako još uvijek ne treba zaključivati seriju, pravac u kojemu će finale ići vidjeli smo već u prvoj utakmici koju su Lakersi dobili 116:98. Osim njihovom dominacijom na oba kraja parketa, utakmica je obilježena ozljedama Jimmyja Butlera, Gorana Dragića i Bama Adebaya. Butler je ozlijedio gležanj, ali je ipak odradio cijelu prvu utakmicu, pa onda i drugu, dok su Dragić (lijevo stopalo) i Adebayo (vrat) u prvoj utakmici odigrali samo 15, odnosno 21 minutu. Tako su ozljede ključnih aktera jedne momčadi još jednom nakon prošle sezone upropastile nešto što je trebalo biti interesantno i kruna cijelog bubble poduhvata.
Drugu utakmicu Dragić i Adebayo nisu ni igrali. Bez prvog i trećeg strijelca momčadi u playoffu, drugog i trećeg asistenta ekipe te najboljeg obrambenog igrača, Miami je u drugoj utakmici mogao tek pružiti častan otpor. Lakersi su slavili 124:114, iako je krajnji dojam bio da je rezultat trebao biti i veći u njihovu korist jer su kontrolirali utakmicu od prve minute uz pravilno mijenjanje brzina i doziranje papučice gasa.
Kada se nakon dvije utakmice dojmovi sumiraju i nekako ozljede stave na stranu, više od rezultata 2:0 i ukupne koš razlike od +28, do izražaja dolazi činjenica da su Lakersi jednostavno bolja momčad. I nije u pitanju samo to da imaju LeBrona Jamesa i Anthonyja Davisa, za koje smo znali da su dvojica najboljih igrača na terenu. Ove dvije utakmice, čak i da se ozljede nisu dogodile, pokazale su da su Lakersi iznimno težak matchup i prevelik zalogaj za Miami.
Trenutno ne izgleda da Miami može kompletan matchup okrenuti u svoju korist. Neće odjednom postati fizički jači ili viši niti će pronaći obranu za Davisa i Jamesa
Ono što posebno demoralizira vjerojatno i Miamijeve igrače i ‘neutralne’ fanove košarke koji su tu samo zbog malo sportskog fiksa osjećaj je da čak i kompletan Heat ne može izazvati Lakerse i okrenuti taj matchup u svoju korist. U jednoj ili dvije utakmice do kraja serije se može još svašta dogoditi, iako će Miamiju za pobjede trebati serija događaja koji će ići u njihovu korist. Ali u konačnici, čini se da su konfiguracija momčadi Lakersa i njen stil igre prevaga u odnosu na ono što nudi Miami.
Zanimljivo je da se Heatovi matchup problemi ne kriju u napadačkoj igri. Nakon dvije utakmice momčad zabija 113 poena na 100 posjeda, što je usporedivo s prijašnjim njenim rundama. Usporedivo je i s njihovim napadačkim rejtingom iz regularne sezone (112,5 na 100 posjeda) kada je Miami zabijao kao sedma momčad lige. Kada protiv Lakersa u finalu zabijaš kao sedmi napad iz regularne sezone, možeš smatrati da si jako uspješan. Najvažniji razlog uspješnog napada svakako je Butler, trenutno na prosjeku od 24 poena, devet asista i šutu iz igre od 50 posto. On dokazuje da je dorastao zadatku i trenutku, a posebno je impresionirao u drugoj utakmici kada je momčad vukao baš poput pravog superstara. Zabijao je, napadao suparničke slabe točke, iznuđivao slobodna bacanja i stigao razigrati momčad s 13 asista uz samo tri izgubljene lopte.
Manjak centimetara
Osim povremenih rupa, Miami igra zapravo konstantno dobro u napadu.
U prvoj je utakmici bio oslonjen na 1-5 pick and roll i napadanje Dwighta Howarda u čemu je imao dosta uspjeha, barem dok se Frank Vogel nije sjetio da može igrati s Davisom na petici koji je onda taj pick između Dragića i Adebaya osujetio na samo njemu svojstven način. U drugoj utakmici, bez Dragića i Adebaya, Heat je opet imao dobar plan i nelošu egzekuciju. Butleru su se priključili Tyler Herro sa 17 poena i Kelly Olynyk s 24. Kretanjem lopte i igrača te ekstra dodavanjima doista su radili probleme Lakersima. Posebno iznenađenje za LA-ovu obranu bio je guard-guard pick and roll i slipovi visokih igrača. s čim su se Lakersi mučili cijelu večer.
Da Heat može igrati samo u jednom pravcu možda bi i imao nekakve šanse, ali obrambeni učinak je ono što ga onemogućava da pruži jači otpor. Ako je napadački učinak od 113 poena na 100 posjeda fantastičan, što onda reći za Lakerse, koji nakon dvije utakmice ubacuju 128 poena na 100 posjeda?
U ovoj brojci se ogledaju svi Miamijevi matchup problemi s LA-om, a koji se na parketu prepoznaju u tri krupna detalja. Prvo, Miami ne da ne može zaustaviti, nego čak ne može ni usporiti Jamesa i Davisa. Drugo, visina je bitna i visinu ne možeš naučiti. Treće, Lakersi lakoćom razbijaju Miamijevu zonsku obranu.
Davis i LeBron nakon dvije utakmice zajedno u prosjeku ubacuju 62 poena uz 12 asistencija. Ono što dodatno upada u oko je Davisova efikasnost. Njegov true shooting percentage (postotak koji u obzir uzima šutove za 2, tricu i slobodna bacanja) iznosi nestvarnih 72 posto. Takve brojke eventualno ostvaruju centri-smetlari koji samo pospremaju zicere i otpatke; ne bi ih trebao imati tip koji sam sebi kreira većinu šutova, i još k tome u finalu. Davis i James se u ovoj seriji osjećaju kao odrasli muškarci među dječacima. Njihova visina i fizikalije su jednostavno prevelika prepreka za Miami, kojemu nedostaje centimetara. Miami na račun brzine uspijeva zabijati u napadu, ali u obrani brzina malo toga znači kada treba čuvati Davisa i Jamesa.
U prve tri serije protiv Indiana Pacersa, Milwaukee Bucksa i Boston Celticsa, Heat nije naišao na suparnika koji može napasti taj manjak centimetara i fizikalija u obrani. Pacersi su bili nedorasli. Bucksi jednostavno ne igraju na način da visinom dominiraju nad suparnikom i skloniji su sofisticiranijim metodama. Celticsi su možda najčvršća ekipa od nabrojanih, ali i njima samima nedostaje centimetara u momčadi i nemaju pravog centra. Tako je ta Heatova mana u prve tri runde bila dobro zamaskirana, sve dok u finalu nisu došli Lakersi, u čiji je identitet utkana baš robustnost i nasilnički stil igre. Zbog toga su naprosto nepovoljan matchup za Miami, koji ih zbog konfiguracije svoje momčadi ne može mečirati visinom i dužinom.
Zona ne funkcionira
Heat utakmice počinje s Jaeom Crowderom kao čuvarom na Davisu, koji je od njega viši 10 cm. Davis uopće ni ne pokušava igrati leđima, nego uglavnom igra licem košu i bez problema šutira preko Crowdera, Andrea Iguodale i ostalih. Davis protiv Miamija hvata čak 15 posto svih dostupnih napadačkih skokova — koliko je ogromna ta brojka najbolje pokazuje to što je Davis u regularnoj sezoni hvatao samo sedam posto svih promašaja Lakersa, a protiv Houston Rocketsa, koji je imao sličan problem s visinom, bio je na 10 posto. Ponekad se tijekom utakmice čini da je Lakersima najbolja akcija promašeni šut, jer Davis lakoćom dolazi do napadačkog skoka, a onda i zicera, pored svojih čuvara koji ne mogu odraditi pošten box-out.
LeBron svoju visinu i fizikalije koristi drugačije. Njegova meta nisu skokovi i igrači preko kojih može lako šutnuti nego bekovi poput Dragića, Herroa i Duncana Robinsona. James je majstor kada treba loviti te individualne matchupove, što se najbolje vidjelo u prvoj utakmici kada je konstantno provocirao switch, a onda ih napadao jedan-na-jedan.
Da barem djelomično zamaskira ove mane, Spoelstra je najveći dio vremena druge utakmice u obrani igrao zonu 2-3. Ali umjesto da sakrije svoje minuse, oni su dodatno potencirani. Davis je još lakše dolazio do napadačkih skokova jer je u zoni teže box-outati igrača, a osim toga LeBron i Rajon Rondo su lakoćom riješili zonu, i to je više izgledalo kao slaganje puzzli za predškolski uzrast nego kao otključavanje sefa.
Lakersi su bolje pripremljeni za zonu od Bostona i to je odmah jasno po načinu na koji je napadaju. Koriste takozvane ‘sive zone’ koje ne čuva nitko da u njih postavljaju igrače. Kreću se aktivno uz aut liniju iza koša i tu stvaraju višak. Njihovi visoki igrači su konstantna lob opasnost.
Da zona ne funkcionira vidi se i po tome da Heat ne generira ukradene lopte kao protiv Bostona. Lakersi igraju pametnije i s manje ball-screen akcija u napadanju te zone nego Kelti, koji su nekad bezglavo jurišali u srce zone i onda bacali povratne lopte na perimetar, a Miamijevi igrači su ih presijecali. Lakersi igraju s jako malo takvih blokova kojima rastvaraju zonu, a puno više su oslonjeni na jednostavnu i strpljivu dodavačku igru dok se ne kreira zicer za nekoga.
Može li Miami još zakomplicirati seriju i kako?
Definitivno, neki potezi se još mogu povući. Ako Adebayo bude spreman, on mora uvijek biti na parketu kada i Davis te čuvati isključivo njega, a ne Howarda ili JaValea McGeeja kao u prvoj utakmici. Protiv Jamesa, kao u drugoj utakmici, Miami mora izbjegavati switch i barem mu tako ne dopustiti lagane poene. Pošto zona jednostavno ne funkcionira, Spo bi mogao i odustati od nje ili je tek sporadično koristiti. Kao što je već napisano, može se dogoditi da Heat ukrade jednu ili dvije utakmice ako se sve poklopi. Uostalom, ovo je ekipa koja se neće predati.
Ali važnije od toga je to što trenutno ne izgleda da kompletan matchup može okrenuti u svoju korist. Neće Miami odjednom postati fizički jači ili viši niti će pronaći obranu za Davisa i Jamesa. Opisana priroda i jedne i druge momčadi ne mijenja se preko noći i tu se serija lomi u korist LA-a.
