*Tekst je napisan u četvrtak, prije početka trećih utakmica te večeri.

Ne možeš naučiti visinu

Momčad Gregga Popovicha izgledala je poput razbijene vojske u prvoj utakmici protiv aktualnih prvaka. Tako netipično za Spurse, nisu znali što rade ni u jednom pravcu. U obrani su zeznuli gomilu preuzimanja, a u napadu je vladao kaos proizveden prvenstveno snažnom obranom Warriorsa, a zatim i lošom selekcijom šuta i užasnim spacingom.

U drugom dvoboju su stvari izgledale nešto bolje za Teksašane nakon par modifikacija u igri, ali jedan detalj je ostao stršati kao govno u punču – Spursima nedostaje visine da bi parirali udarnim napadačkim opcijama Warriorsa.

Kevin Durant nakon dvije utakmice šutira 53 posto iz igre dok prosječno ubacuje 28 poena. Klay Thompson je na suludih 70 posto iz igre, 71 posto za tricu (!) i 29 poena prosječno. Kawhi Leonard nedostaje San Antoniju više nego ikad.

Najviši igrač s kojim Pop može mečirati Duranta je Rudy Gay – a on je i dalje osam centimetara niži od Durantule, koji je preko njega u prve dvije utakmice imao realizaciju 7/11. Gay je od svih igrača Spursa najviše vremena proveo protiv Duranta. Zanimljivo, protiv Klaya Thompsona najviše vremena je proveo Patty Mills, koji ga je čuvao u čak 63 napadačke akcije i koji je od Klaya niži čak 18 centimetara. Thompson je na realizaciji 10/15 protiv Australca.

Thompson i Durant tako izgledaju kao odrasli muškarci među djecom. Jedina dvojica igrača San Antonija koja im, prema statistici, mogu parirati su Kyle Anderson i Danny Green. Prvog je Popovich zakucao na klupu u prvom poluvremenu prve utakmice jer je beskoristan u napadu, a drugog iz nekog razloga više koristi protiv Draymonda Greena nego protiv Duranta ili Thompsona.

Onda opet, čak i kada se Spursi dobro rasporede s defenzivnim zaduženjima, Warriorsi pametnim kretanjima i screen akcijom uspijevaju pronaći mismatcheve.

Ersan i četvorica

Na poluvremenu prve utakmice između Heata i Sixersa semafor je pokazivao +4 za Miami. Izjednačena, klasična playoff utakmica. Igrači su se vratili na parket, a ono što je uslijedilo nije bio clickbait, nego je bilo sve samo ne izjednačeno i playoff-kompetitivno. Sixersi su ohladili Heat serijom 20:5, pri čemu su gosti u sedam i pol minuta igre imali samo jedan jedini ubačaj iz igre.

Brett Brown je naizgled sitnim trikom nadmudrio Erika Spoelstru. Umjesto da očekivano počne i drugo poluvrijeme s Amirom Johnsonom na centru, ubacio je ‘vrućeg’ Ersana Ilyasovu u petorku i zaigrao s četvoricom ubojitih šutera oko Bena Simmonsa. Ilyasova je bio prevelik zalogaj za teretnog Hassana Whitesidea, pa mu je za 10 minuta igre ubacio isto toliko poena uz briljantnu realizaciju 4/4.

Postave s Ilyasovom na ‘petici’ apsolutni su hit i dobitna kombinacija za Philadelphiju, koja u takvoj formaciji ostvaruje samo pozitivnu koš razliku.

Za očekivati je da će Turčin dobiti manje minuta u toj roli povratkom Joela Embiida u rotaciju. Međutim, s obzirom da Spoelstra još uvijek nije pronašao protuotrov za Simmonsa okruženog s četvoricom šutera, Brown bi sve minute koje ostanu nakon Embiida na centru trebao iskoristiti na Ersana kao peticu.

Playoff Lowry koji to ipak nije

Kylea Lowryja bije zao glas da se u playoffu u vrhunskom izdanju pojavljuje rjeđe od Halleyeva kometa na nebu. I doista, usporedimo li brojke iz regularne sezone s onima iz doigravanja zadnjih godina njegove karijere, uočit ćemo ogroman pad produkcije i efikasnosti. Svakog travnja Lowry od All-Star kalibra razigravača postaje niti rezervna opcija lutrijske ekipe. Postaje ‘Playoff Lowry’.

Na prvi pogled ništa bitno se nije promijenilo ni ove godine. Njegove šuterske brojke su katastrofalne. Iz igre šutira samo 37 posto, a za tricu skromnih 17 posto. Primjera radi, u regularnoj sezoni iz igre je zabijao s uspješnošću od 43 posto, a tricu 40 posto. Sa 16 poena iz regularne sezone pao je na 12 u playoffu.

Ova godina je ipak iznimka. Istina, njegova šuterska forma je takva da trenutno ni olimpijski bazen ne bi pogodio i nikakva je scorerska prijetnja za obranu Wizardsa, ali Lowry je ove godine sebi našao rolu. Izvrstan je u obavljanju svih onih sitnih stvari koje znaju proći nezamijećeno ako se samo fokusirate na loptu, napad i šut.

Umjesto da uzaludno troši lopte, Lowry se fokusirao na rolu čistog glue guya koji za Raptorse radi gomilu korisnih stvari na terenu. Igra vrlo energično u oba smjera, odlično kontrolira ritam utakmice, skače, asistira, krade lopte, igra obranu, odlično čita razvoj situacije na parketu. U dvije utakmice skupio je 21 asistenciju i samo osam izgubljenih lopti.

Treba ipak priznati da je imao sreću što su u njegovu scorersku rolu uskočili neki drugi igrači, prvenstveno s klupe, kao i to da John Wall ne igra u skladu sa svojim mogućnostima. To je donekle zamaskiralo Lowryjevo mučenje s poentiranjem. U sljedećoj rundi suparnik bi to mogao iskoristiti. Ali i ovakav Lowry koji imponira mirnoćom i iskustvom zaslužuje pohvale jer je nadvladao duhove prošlosti prigrlivši za sebe novu rolu na parketu.

X-faktor Bostonova small balla

U sudaru Bostona i Milwaukeeja obojica trenera utakmicu počinju s klasičnim centrima samo da bi se nakon nekoliko minuta, a ovisno i o razvoju situacije na parketu, prebacili na igru s niskim postavama. Bucksi umjesto Johna Hensona ubace šutera, a Giannisa Antetokounmpa prebace na centra, dok Boston umjesto borbenog Arona Baynesa uvodi tipa s gangsta gardom – Marcusa Morrisa. Postava s njim na krilu i još četvoricom startera pokazala se nepremostivom preprekom za Milwaukee. Petorka Rozier-Brown-Tatum-Morris-Horford ima koš razliku +12 na 100 posjeda. Usporedbe radi, postava s Baynesom umjesto Morrisa je negativna (-8) i nju Bucksi mogu pratiti.

Sva petorica igrača u ovoj postavi mogu šutirati tricu, igrati odličnu obranu s preuzimanjem i istrčavati tranziciju. To je ujedno i postava s kojom Brad Stevens zatvara utakmicu, i to je petorka koja je izvukla pobjedu u produžetku prve utakmice. Prvo je u tom dvoboju, a onda i u utakmici broj 2 do izražaja došla Morrisova kvaliteta da sebi iskreira šut i pogodi ogromnu količinu teških šutova kakvih se ne bi posramio ni Kyrie Irving.

Upravo zbog Irvingove ozljede smatrao sam da će Bostonu veliki problem u clutch momentima biti to što nemaju pouzdanog kreatora i closera kakvog su recimo imali i lani u Isaiahu Thomasu. A onda se pojavio Morris.

Znao sam da poteže s poludistance iz driblinga i da je opasan kada je vruć s te udaljenosti. Znao sam i da može napasti iz posta nižeg igrača u izolaciji. Ali ovo što je pokazao u prve dvije utakmice je neka nova razina. Ne izgleda to pretjerano lijepo, ali je svrsishodno. Ulazi su sporiji, ali metodični. Izbačaj s trice nije pretjerano lijep ali frajer pogađa stepbackove i catch and shoot varijante bez da trepne.

Podatak koji oduševljava: u regularnoj sezoni Morrisu je bilo asistirano čak 62 posto svih poena, dok u playoffu nakon dvije utakmice postotak pada na samo 42 posto. Marcusova sposobnost kreacije šuta pomogla je Keltima da povedu 2:0 u seriji, bez obzira što će se njegovi postotci šuta do kraja serije vjerojatno srušiti.

Razoružavanje Blazersa

Pred početak serije Blazersa i Pelicansa znali smo da New Orleans ima itekakve šanse, iako je završio tri pozicije ispod Portlanda u regularnoj sezoni. Momčad koja ima Anthonyja Davisa i deveti najbolji napad lige posložen u formaciju 5-out koja melje tempom nikome nije lagan zalogaj.

Na prosječnu obranu u regularnoj sezoni nismo previše obraćali pozornost, iako je jedna stvar bila vrlo indikativna – New Orleans je nakon All-Stara imao petu najbolju obranu lige. Ta se obrana pokazala presudnom u dvije utakmice protiv Portlanda i na temelju te obrane Pelikani imaju dvostruki break.

Kako su uspjeli u tome?

Tako što su oduzeli Portlandu njihovo najjače oružje – pick and roll. Čak 28 posto svih poena koje bi Portland ubacivao u regularnoj sezoni dolazilo je iz neke pick varijante. Damian Lillard je jedan od najboljih kreatora i strijelaca iz pick igre, tu negdje u rangu sa Stephom Curryjem, a nakon dvije utakmice protiv Pelicansa Dame izgleda tek kao blijeda verzija samog sebe. Jrue Holiday ga je u izravnom dvoboju jedan-na-jedan potpuno neutralizirao i nadigrao, a Anthony Davis izgleda kao puno potentniji franšizni igrač – ako ni zbog čeg drugog, onda zbog toga što je nakon dvije utakmice pokazao da može nositi ekipu u oba smjera, o čemu Lillard može samo sanjati.

Pelicansi su odradili tri dobre taktičke prilagodbe. Pohvale za njih treba adresirati na kućni broj Darrena Ermana, njihova defenzivnog koordinatora. Erman i ekipa su za početak na Lillarda zalijepili Holidaya i to se pokazalo punim pogotkom. Lillard je u prve dvije utakmice protiv Holidaya šutirao katastrofalnih 2/18 iz igre.

Zatim su zamijenili defenzivna zaduženja Davisu i Nikoli Mirotiću. Mirotić je kao nominalni krilni centar preuzeo centra Blazersa Jusufa Nurkića i dobio zadatak udvajati Lillarda kada krene u kreaciju iz picka.

I treće, Davis je dobio zadatak braniti Al-Farouqa Aminua i dolaziti na pomoć kada Lillard dodavanjem ili driblingom probije prvu liniju obrane picka koju čine Holiday i Mirotić. To izgleda ovako:

Anthony Davis je odradio lavovski dio posla u ovakvoj obrani i s razlogom je jedan od petorice glavnih kandidata za titulu defenzivnog igrača godine. Njegova help obrana u ovim situacijama je izvrsna, kao što možemo vidjeti iz prva dva primjera.

Statistika zbog premalog uzorka još uvijek nije dostupna pa ne mogu potkrijepiti dojam, ali čini mi se da Portland ima više šanse doći do poena kada Davisa, kao u trećem primjeru iz videa, uključi direktno u pick, jer tada strana pomoći zna zakazati kod Pelicansa, posebno ako nije na parketu Mirotić, koji također iz nekog razloga igra brutalno u oba smjera, nego Solomon Hill ili Cheick Diallo.

Možda bi Blazersi u tom smjeru trebali kreirati svoju taktiku. Samo, problem je što to znači uključivanje Aminua, kojeg čuva Davis, kao igrača koji postavlja blok, a on nije ni približno dobar roller prema obruču kao Nurkić. Plus, taj pick and roll Pelikani mogu elegantno preuzeti. Davis je i više nego sposoban ostati jedan-na-jedan protiv Lillarda, kao i Holiday protiv Aminua.

Kvaka 22 za Portland.

U strahu su velike oči

Nakon ovih taktičkih nadmudrivanja i kombinacija evo jedna pitka tema. Pitanje glasi: mijenjati igrača ili ne kada brzinski zaradi dvije osobne u prvoj četvrtini?

U srijedu navečer, u susretu Cavsa i Pacersa Nate McMillan uopće nije dvojio. Svog najboljeg igrača Victora Oladipa, koji je nakon samo minutu igre zaradio dvije osobne, poslao je na hlađenje i više ga nije vraćao na parket do početka druge četvrtine.

I zbog toga je izgubio utakmicu.

Naravno, lako je mudrovati s vremenske udaljenosti i kada znamo kako je sve završilo, ali preko nekih je činjenica teško prijeći. S Oladipovim izlaskom Cavsi su napravili seriju 15:3, dobili prvu četvrtinu 33:18 i tako stvorili zalihu koju su održavali do kraja utakmice. Pacersi su grickali i smanjivali to vodstvo, ali su na kraju ipak ostali kratki.

Oladipo je usto igrao samo 28 minuta, ali dok je bio na parketu Pacersi su bili bolji od Cavsa za ukupno 11 poena.

Očekivali smo da će Cavsi nakon poraza u prvoj utakmici krenuti jako u ovu utakmicu. To se i dogodilo. LeBron James je dominirao, Cavsi su bili napaljeni pokazati tko je gazda i mislim da je to bilo vrijedno rizika ostavljanja Oladipa na parketu. Pacersi bez svog najboljeg igrača ne mogu apsolutno nikako nauditi Clevelandu, što je prva četvrtina sinoć i dokazala. Isto kao što je i prva utakmica, pa čak i ova zadnja, pokazala da Cavsi nemaju rješenja za Oladipa. Niti imaju timsku obranu za njega, niti imaju jedan-na-jedan igrača koji ga može usporiti. Tako da je McMillan definitivno trebao riskirati uzevši u obzir cijeli kontekst.

Možda je mogao na minutu-dvije izvaditi na hlađenje svog najboljeg igrača, dati mu poneki savjet, ali obavezno ga je trebao ostaviti na parketu.

Ali dobro, i dalje nismo dali odgovor na pitanje mijenjati ili ne igrača nakon dva ekspresna faula. Odgovor sigurno nije jednoznačan i ovisi od trenera do trenera, od slučaja do slučaja. Prevladava ipak filozofija da se igrač mijenja zbog straha da ne skupi još poneki prekršaj.

Možda bi u tim slučajevima bilo najbolje uzeti nekoliko parametara u obzir. Prvo kontekst i značaj utakmice. Drugo, važnost igrača za ekipu. I treće, sklonost igrača prekršajima i broj utakmica na kojima je skupio šest penala.

Da je McMillan sinoć ovo uzeo u obzir, sigurno ne bi povukao Oladipa na klupu. Prvu i drugu stavku sam objasnio, a što se treće tiče, Oladipo je u regularnoj sezoni radio samo 2,3 prekršaja po utakmici. Sinoć je do kraja skupio samo još jedan. I konačno, u 372 utakmice karijere Oladipo je samo jednom izbačen iz igre zbog šest prekršaja.

Da spomenem još i ovo. Brad Stevens je veliki protivnik povlačenja igrača na klupu zbog dva brza faula. Po njemu, pozitivne stvari koje igrač u problemu s prekršajima donosi na parket prevladavaju strah i rizik od novih prekršaja.

Laka meta Carmelo

Carmelo Anthony nikada nije previše mario za obranu. Danas, s gotovo 34 pune godine na leđima sve i da želi (a ne želi) napraviti nešto na tom dijelu parketa, jednostavno nije u stanju jer je izgubio brzinu, spor je u lateralnim kretnjama i izlaženju prema perimetru da zatvori šutera, a ni skakački više nije moćan kao što je nekad bio. Ukratko, Carmelo je danas Oklahomina najlošija defenzivna figura, što i nije tako lako postići pored Russella Westbrooka.

Bila je gomila primjera tijekom regularne sezone kada su protivnici u clutch momentima upravo njega napadali kako bi došli do poena, a sada se to prenijelo i na playoff.

Moram priznati da nisam očekivao da će Jazz posegnuti za strategijom napadanja mismatcheva i Thunderovih defenzivnih slabih igračkih karika jer su ekipa koja dosta ovisi o svom ritmu i prepušta se read and react napadu. Quin Snyder ima podeblji playbook koji voli koristiti, a u krajnjem slučaju Utah nema previše izolacijskih majstora kao, recimo, Warriorsi da tako koncipira napad.

Bar sam tako mislio.

Donovan Mitchell me razuvjerio. Ovaj fenomenalni rookie odigrao je dvije odlične utakmice u kojima je do poena dolazio, između ostalog, i tako da je upravo ciljao Carmela kao mjesto gdje će udariti obranu Oklahome. Taktika je posebno došla do izražaja u zadnjoj utakmici koju je Jazz dobio, a bilo je primjera i u prvom susretu, što sve zajedno možemo pogledati u sljedećem videu:

Posebno su ova zadnja dva primjera simptomatična jer je Carmelo stavljen u poziciju da brani pick igru. Kao što sam naglasio, nema noge da preuzima i prati Mitchella jedan-na-jedan, a usto su katastrofalna njegova postavljanja kada bi trebao zapriječiti koridor beku.

Ovo se neće promijeniti, a pred Oklahominim je trenerom da smisli kako zamaskirati ovaj problem. Vjerojatno bi najbolja solucija bila spakirati Anthonyja na klupu, umjesto njega ubaciti Jeramija Granta, visokog atletu koji igra obranu. Donovan bi tako dobio četvoricu igrača koja igraju obranu, a Westbrook bi se uz asistenciju Paula Georgea trebao pobrinuti za napad. Sličan recept je dosta dobro funkcionirao lani.

Šanse da se to dogodi su skoro pa nikakve, a takve bi uskoro mogle biti i Oklahomine šanse za prolaz ako se momčad ne probudi i zaigra u skladu s očekivanjima.

Zaboravljeni Towns

Seriju Houstona i Minnesote odlučio sam najmanje pratiti, iz par razloga. Glavni je taj što me frustrira igra Minnesote – koja ima dovoljno talenta da igra zabavnu i efikasnu košarku, ali iz nekog razloga to ne radi. Ono što igra pravo je mučenje, silovanje kroz post i izolacije. Timberwolvesi ne igraju obranu, u pa ne mogu uživati ni u nekim eventualno naprednim idejama nekoć dobrog trenera Toma Thibodeaua. Na drugoj strani Houston nije ni približno zabavan kao nekada D`Antonijevi Sunsi. Nakon All-Star pauze Rocketsi igraju najsporijim tempom u ligi, najviše napada troše na izolacije, uzimaju bizarno velik broj trica i njihove utakmice zbog slobodnih bacanja Jamesa Hardena traju beskrajno dugo.

Naravno, mazohist kakav jesam, pogledao sam obje. I sve što sam vidio stalo je u ponavljajući obrazac koji ide ovako: izolacija-trica-krljanje u reketu-faul, izolacija-trica-krljanje u reketu-faul, izolacija-trica-krljanje u reketu-faul…

Najzanimljiviji i najluđi detalj mi je kako Minnesota uopće ne igra kroz Karl Anthonyja Townsa. Parkiran je na tricu, korišten ga kao stretch peticu da bi se obrana Rocketsa malo otvorila i tu i tamo dobije pokoju izolacijuili se kroz njega zavrti pick and pop, ali to je sve. Vjerojatno najtalentiraniji strijelac generacije troši samo 23 posto svih posjeda Wolvesa.

Želite znati tko troši više od njega?

Vidno nespremni Jimmy Butler, vječno neefikasni Andrew Wiggins, matori Jamal Crawford i Thibsov ljubimac Derrick Rose.

Želite znati tko je najefikasniji od ove četvorice, plus Towns?

Towns, naravno.

Meanwhile, opet moram udariti referencu na Boston. Jayson Tatum, dvije godine mlađi igrač od KAT-a, i Jaylen Brown, godinu dana mlađi od KAT-a, donose Bostonu pobjedu za pobjedom igrajući ključne role u sistemu Brada Stevensa. Pametnom dosta.

P.S. Nemojte gledati ovu seriju.