Valdas Dambrauskas izašao je na Rujevicu s dvojicom napadača i rombom u sredini terena u koji je — zbog nedostatka opcija, ponajprije zbog ozljede Josipa Vukovića — još jednom stavio Davida Čolinu. I upravo je Čolina odradio ključnu ulogu u razbijanju suparničkog veznog reda.

Goran Tomić se odlučio za opciju koja je prije dva tjedna upalila protiv Osijeka. Poslao je na travnjak sastav praktički identičan onome koji je startao protiv momčadi Nenada Bjelice: formaciju 4-2-3-1 s Robertom Murićem na desnom krilu i Adamom Gnezdom Čerinom kao lijevim krilom. Suština uspjeha takve taktike bila je u tome da je Gnezda Čerin ulazio prema sredini kako bi postao dodatni vezni igrač, a onda je Rijeka puno bolje kontrolirala druge lopte i tako ugušila Osijek u sredini terena, a kroz takvu je igru stvarala situacije iz kojih je izlazila u kontranapade.

Za razliku od Tomića, Bjelica sebi ne može opravdati to što mu je momčad izgledala onako kako je izgledala. Dinamo je pokazao pobjednički gard, a Osijek se raspao

To protiv Hajduka nije funkcioniralo jer je Dambrauskas pripremio rotaciju kojom je razbio takvu strukturu. Marco Fossati bi na sebe navukao Harisa Vučkića i pozicionirao se više prema desno. Fossati je bio praktički neaktivan u izgradnji napada; to najbolje pokazuje činjenica da je imao samo 53 dodira s loptom u 90 minuta igre. Međutim, njegovo je pozicioniranje desno bilo važno jer se na taj način otvarao prostor za Filipa Krovinovića, koji se s vrha romba spuštao u Fossatijevu zonu primiti loptu od stopera. Tako je Hajduk iz romba u otvaranju prelazio u formaciju s dvojicom zadnjih veznih.

Krovinovića je pratio Lindon Selahi, ostavljajući Domagoja Pavičića protiv Lukasa Grgića i Čoline, a njih dvojica su na Krovinovićevo spuštanje reagirali tako tako što je Grgić odlazio visoko i postajao praktički desno krilo, a Čolina se otvarao prema lijevoj aut liniji iza Murićevih leđa. Pavičić tu nije imao izbora. Morao je ostati u zonskoj obrani jer bi se njegovim eventualnim napuštanjem pozicije i praćenjem Čoline široko otvorila ogromna rupa između stopera te Selahija i Vučkića u koju bi se spuštao Marko Livaja. Zaštititi zonu ispred kaznenog prostora veći je prioritet nego pratiti veznjaka koji se otvara iza leđa krilu, ali Hajduk je Čolininom rolom dobio jako bitnu stvar.

Upola manje duela

Rijeka je u prvom poluvremenu osvojila samo šest duela. Darko Velkovski je uzeo jedan, Selahi dva, Pavičić i Vučkić još po jedan. Onaj šesti je dobio Gnezda Čerin koji je imao 1/5, a i taj jedan je bio potezanje Grgića koji se statistički ubraja u osvojene duele fauliranom igraču. Hajduk je naprosto raširio teren dobrim pozicioniranjem, razvukao je Rijeku i agresivnost koju Selahi, Pavičić i Gnezda Čerin imaju kad su kompaktni nije imala kako doći do izražaja.

Na kraju krajeva, nije Hajduk osvojio abnormalno puno duela. Rijeci je u prošlom kolu Šibenik uzeo 17 duela u prvom poluvremenu, kolo prije toga Osijek je u prvih 45 minuta osvojio 22 duela, a još kolo prije toga Lokomotiva je imala čak 27 osvojenih duela u prvoj polovici utakmice. Prema tome ni Hajdukovih 18 osvojenih duela u prvom poluvremenu nije nešto izvan očekivanog. Nije Hajduk fizički dominirao pa je zato Rijeka osvojila samo šest duela; Hajduk je rotacijom u veznom redu stvorio situaciju u kojoj duela nije ni bilo.

Rijeka je u protekle tri utakmice broj duela u prvom poluvremenu držala na 46,7 u prosjeku. To je naprosto Rijekin ritam; Tomićeva se momčad najbolje snalazi u utakmicama visokog tempa punih duela. Protiv Hajduka su u prvom poluvremenu bila ukupno 24, što je upola manje od utakmica kakve Rijeka inače igra, a to objašnjava zašto je završilo 0:3 — Hajduk je umirio utakmicu, razvukao vezni red koji je baza Tomićeve momčadi, Rijeka nikako nije mogla nametnuti svoj tempo i to je bio kraj priče.

Međutim, Tomić možda sebi još i može opravdati da mu je momčad izgledala kako je izgledala. Rijeka je već ranije ispala iz utrke za naslov i nije bilo nikakvog rezultatskog naboja. U suštini, nije imala za što igrati i nikad neće biti do kraja isključeno da je Tomić skrivao karte za finale Kupa koje će Rijeci biti utakmica sezone.

Bjelica nešto mora raščistiti sam sa sobom

Osijeku je gostovanje kod Dinama bilo ta utakmica sezone. To je izravni dvoboj koji je trebalo dobiti da se održi nada u osvajanje trofeja i tu je motivacija trebala biti maksimalna. Sve što Osijek radi barem zadnje dvije godine stalo je u ovu utakmicu.

Naravno, nije bilo realno očekivati da će Osijek slaviti na Maksimiru. Dinamo je u utakmicu ušao kao favorit jer ima individualno kvalitetniju momčad, ima bodovnu prednost i domaći teren, što su ključni faktori u objektivnom određivanju šansi za pobjedu. Ali lakoća kojom je razbio Osijek bila je impresivna. Za razliku od Tomića, Bjelica sebi ne može opravdati to što mu je momčad izgledala onako kako je izgledala.

Odlučio je na klupi ostaviti Miju Caktaša kako bi u Ivanu Fioliću dobio igrača više u prijenosu lopte u završnicu, ali i veću radnu etiku u fazi obrane, a temeljni taktički plan s kojim je Osijek došao na Maksimir bio je zaustaviti Josipa Mišića. I to je dobar plan, samo što ga je Osijek odradio nevjerojatno traljavo, pogotovo za vlastite standarde koje je postavio u zadnje dvije godine. Mišić se otvarao prema lopti kako je god htio. Primao je loptu ispred obrane, omogućavao je Arijanu Ademiju da odlazi visoko i bez ikakvih problema se vezivao s Brunom Petkovićem, koji je distribuirao loptu dalje po suparničkoj polovici.

Petković je odradio odličnu utakmicu, imao je dvije asistencije i tri ključna dodavanja i bio je najbolji čovjek na travnjaku, kao što je u utakmici Rijeke i Hajduka najbolji na travnjaku bio Livaja. Međutim, kao što je ondje taktički ključna figura bio Čolina, tako je u utakmici Dinama i Osijeka ključni kotačić bio Mišić, koji je vodio igru poigravao se s Osijekovim veznim redom. Pričamo li samo o prvom poluvremenu dok su brojčani omjeri još bili izjednačeni, baš kao što smo pričali u utakmici Rijeke i Hajduka: Mihael Žaper, Darko Nejašmić i Fiolić dobili su 1/7 duela na tlu.

Osijek nije odradio svoj dio posla.

Sve ono što je bila karakteristika Bjeličine momčadi, nestalo je. Nije bilo agresivnosti, nije bilo kompaktnosti, nije bilo fizičke dominacije na koju Osječani inače računaju i nije bilo ideje kako se braniti. Mišić ih je razvukao po terenu, Dinamo je pokazao pobjednički gard i ideju kako igrati, a Osijek se raspao.

To je stvar koju će Bjelica morati raščistiti samo sa sobom. Na stranu svi sukobi s upravom, opravdane ili neopravdane frustracije te sve fraze o tome kako drugi klubovi žele naslov više od Osijeka; Bjelica je ostao sa svojom momčadi, onom koju je sam selektirao i koja mu je davala ono što je od nje tražio, u utakmici koju je morao dobiti i koja, što je za Bjeličin Osijek još važnije, pokazuje karakter. Izgubio ju je, ali pravi problem nije to što ju je izgubio nego što taj karakter nije pokazao. Dinamo je bolja momčad, favorit i nije realno očekivati da Osijek pobjedi. No, jest realno očekivati da ne izgubi utakmicu ovako, jer ovo nije bio Osijek iz protekle dvije godine.

Bjelica je tu priču gradio dobrim dijelom iz negativnih osjećaja i narativ “sami protiv svih” koji je slagao morao je ili iznijeti do kraja ili ‘poginuti pucajući’, a Osijek to nije napravio. Dinamo je dominirao utakmicom, poigrao se sa suparnikom koji je u ove dvije godine u kontinuitetu bio najteži za pobijediti i stavio je jednu ruku na trofej.

Zapravo, stavio je obje, jer matematika je ponovno jasna.

Hajduk je odradio svoj dio posla, ali ga je odradio i Dinamo. Pobjedom protiv Osijeka zapravo je osvojio naslov prvaka. Postoji još uvijek teorija, ali ona nije izgledna. Dinamo se ipak nije odvojio na nedostižnu prednost, ali iz nedjelje odluke izlazi kao pobjednik.