Ako s jedne strane imate Real Madrid, a s druge PSG, logično je očekivati vrhunsku utakmicu. Čak i bez Neymara, Luke Modrića i Tonija Kroosa, to su momčadi u koje je uloženo milijarde eura i na terenu je dovoljno talenta da ponudi istinski spektakl nogometa.
Ali ponekad su nam očekivanja od nogometa jednostavno prevelika.
U prvoj utakmici ove momčadi nisu odigrale ništa. Najbolje će to ilustrirati podatak da Cristiano Ronaldo i Karim Benzema nisu razmijenili nijedno dodavanje, a ni Edinson Cavani nije imao nijedno dodavanje s Neymarom i Kylianom Mbappéom. Napad se nije igrao kolektivno, nije bilo pokušaja da se dođe do prednosti suradnjom između više igrača, nego se isključivo igralo kroz individualne pokušaje. A kad imate toliko talenta na jednom mjestu, dogodit će stvari koje su atraktivne i zabavne, čisto na račun genijalnosti pojedinca.
Međutim, ako momčadi ne odigraju nešto, utakmica ne može biti vrhunska. Onda je ona s trenerske strane bila bezidejna, a s momčadskog aspekta – jer nogomet je još uvijek sport u kojem se igra 11-na-11, a ne 11 puta jedan-na-jedan – nedorečena. Štoviše, takva utakmica negira suštinu nogometa pretvarajući svako stvaranje viška u izolirani incident, u manifestaciju superiornog igračkog talenta. A onda se i ostvarivanje rezultata svodi na trenutke individualne inspiracije.
A ista analiza, ili barem jako slična, vrijedi i za ovu utakmicu.
Zidaneova prednost
„Ako se suprotstavite Barceloni između šesnaesteraca, onda ste ludi“, objasnio je Chelseajev menadžer Antonio Conte svoj plan za prvu utakmicu osmine finala. „Izgubit ćete utakmicu s četiri, pet ili šest prema nula, tako da morate biti inteligentni. Moji igrači nisu glupi. Pratili su program koji smo pripremili i razumjeli su plan.“
Možda nogomet gubi bitku i pretvara se isključivo u festival zabave za široke mase. Možda su nam očekivanja od nogometa jednostavno prevelika
Ono što je Chelsea odigrao u toj utakmici nije bilo atraktivno. Dapače, bilo je vrlo zatvoreno i bez ikakve želje za nadigravanjem. Međutim, Conte je svoju momčad poslao na teren kao momčad. Ponudio je plan igre, svi su znali koji su njihovi zadaci i na koji način se brane. Znali su koje su ključne zone, definirali su metode kako napasti te zone i kako surađivati međusobno da ostvare svoj cilj.
Ni PSG ni Real nisu definirali nikakve ciljeve osim pokazivanja da imaju individualno jače igrače. A nekad je i to sasvim dovoljno. Zinédine Zidane je bio uvjeren kako u igri gdje se ne igra 11-na-11 nego 11 puta jedan-na-jedan ima prednost. Bio je u pravu jer to je pokazala i prva utakmica. U uzvratu je bilo dovoljno zaigrati malo konzervativnije, zatvoriti utakmicu i čak bez nekih kompliciranih obrambenih koncepata pričekati šansu za koju je znao da će mu napadački sirova momčad poput PSG-a ponuditi.
Gol, koji je zapravo i odlučio utakmicu i nakon kojeg nije bilo realne mogućnosti da PSG prođe dalje, dolazi nakon što Dani Alves gubi loptu na poziciji desnog beka, na samoj crti polovice terena. Marco Asensio ne uspijeva realizirati kontru, tako da se taj tranzicijski napad pretvara u postavljeni. PSG-ova obrana se vraća, Benzema svojim kretanjem odvlači Thiaga Mottu, koji se spustio blokirati kanal između beka i stopera. To kretanje otvara prostor za Lucasa Vázqueza, kojeg Adrien Rabiot zaboravlja i pušta u sredinu. Marquinhos uopće ne gleda prema lopti, ne prepoznaje situaciju i zato prekasno kreće u zatvaranje. Lucas šalje loptu za Ronalda, a to je sve što je bilo potrebno da Real prelomi utakmicu.
Nije to bio dio neke uigrane akcije, samo kombinacija vrhunskih igrača koji su ispravno pročitali situaciju na terenu i kreirali šansu za vrhunskog strijelca kakav je Ronaldo.
Moj dribler je bolji od tvog
Bilo je to dovoljno za Real Madrid, ali to je daleko od maksimuma koji se može postići s igračima na raspolaganju. Real na svom vrhuncu bi ovakav PSG izbrisao s terena, jer Unai Emery i njegovi puleni nisu pokazali ništa osim stihije. Bez ikakvog plana i strukture u napadu, bez ikakve koordinacije u obrani i to ekipa koja ima svoj plan bez problema kazni. Dakle, puno premalo smo vidjeli u ove dvije utakmice od obaju suparnika, posebno kad znamo da smo gledali momčadi u koje je uloženo milijarde eura. Međutim, ponekad su nam očekivanja od nogometa jednostavno prevelika.
Ne moraju nužno Zidane i Emery napasti bez rezerve da bi utakmica bila zadovoljavajuća. Kao što je rekao Conte, morate biti inteligentni.
No, dvojica trenera kreirala su isprazni akcijski blockbuster, nogometnu verziju Brzih i žestokih s pucačinom, nabrijanim autima i zgodnim ženama. Uostalom, to je ono u što se pretvara ovaj način igre u želji da se pokaže kako je ‘moj dribler bolji od tvog’. To negira suštinu nogometa, pretvarajući svako stvaranje viška u izolirani incident, u manifestaciju superiornog igračkog talenta. A onda se i ostvarivanje rezultata svodi na slučajnost i trenutak inspiracije individualca što poništava utjecaj trenera na rezultat i vraća nas opet na početak – na igru ili izostanak iste.
Imaju li treneri obvezu igrati na određen način? Definitivno ne, jer nogomet je zagonetka s mnogo različitih rješenja. Ako bi postojao samo jedan ispravan način igranja nogometa – na stranu svi ukusi i ono što osobno preferiramo – onda bi nogomet bio jedan vrlo dosadan sport. Međutim, treneri imaju obvezu poticati igru. Osmisliti plan, definirati ključne zone u kojima stvaraju višak i načine na koje to planiraju ostvariti, dati individualne zadatke i njima povezati momčad u cjelinu. Suština nogometa nije samo maksimizirati talenat koji imate na raspolaganju, nego izvući iz momčadi više nego što je puki zbroj njenih individualnih dijelova. Nogomet je sport u kojem je suština igrati 11-na-11, a ne 11 puta jedan-na-jedan. Ako mu oduzmemo kolektivnu stranu, dobivamo isprazni blockbuster.
A opet, možda nogomet gubi bitku i pretvara se isključivo u festival zabave za široke mase. Možda su nam očekivanja od nogometa jednostavno prevelika.
