Hrvatska pod novim izbornikom Josipom Sesarom još ne zna za poraz. No, pozornost puno više plijeni nastup i stabilnost u igri nego sami rezultati. Iako je čudno gledati reprezentaciju bez frustracija, stresa i razočaranja. U istom ozračju u kojem se napustio lanjski Eurobasket i krenulo u nepoznato sutra. Istanbulska je ekspedicija u kratkom roku dobila na zajedništvu, nesebičnosti i osmijehu. Kao da su otpustili kočnice i napokon odlučili prezentirati košarku kakvu znaju i umiju: bez filozofiranja i nelogičnih poteza, pognutih glava ili zamjerki drugima.
Glavni zadatak Sesar je imao u prezentiranju svojih zamisli četvorici stožernih igrača koji nisu bili dio prethodne akcije. I bez Bojana Bogdanovića kao igrača od kojega je godinama sve počinjalo.
Prije puta u Istanbul bilo je jasno kako Hrvatska ima prednost na visokim pozicijama i da osim Turske nema protivnika koji joj tu može parirati, ali dosad još nismo vidjeli tako ekstatičnu suradnju Darija Šarića i Ivice Zupca. Doduše, Bogdanovićevim se izostankom otvorio prostor i njegovih 13 lopti po utakmici, koliko je u prosjeku uzimao na posljednjem okupljanju reprezentacije, trebalo je nekako rasporediti. Međutim, ni Zubac ni Šarić nemaju znatno veći broj šutova, a imaju dvostruko veću učinkovitost.
Razlog leži u tome kako ih se koristi. Centar Los Angeles Clippersa kod prethodnih se izbornika često znao naći u problemima: u obrani je bilo poteškoća kod branjenja pick and rolla, dok je napad patio jer je primao loptu u nezahvalnom položaju dalje od koša. Sesar je to promijenio tako što je u obrani ostavio Zupca u dropu i zadužio ga za kontrolu reketa. Posljedica toga je to što više nema lakih suparničkih zakucavanja ili polaganja na obruč. Čak je i Elijah Clarance, koji je protiv Hrvatske u prvom poluvremenu imao šutersku rapsodiju i napadao Zupca koristeći šut iz driblinga s poludistance, osjetio njegovu prisutnost kad je pokušao položiti na obruč. Treba reći i da dosadašnji suparnici nisu imali igrače s kojima bi mogli izložiti koncepcijski rizik puštanja mid-rangea ili visokog na trici.
Bez obzira na konačni ishod u Istanbulu, Hrvatska je posložila kockice. Sesar je uspio u tome što je iskoristio svačiji potencijal
Sigurnost koju je Zubac stekao u obrani odškrinula je i vrata napada. U kojim situacijama je Zubac ofenzivno najopasniji? Kad primi loptu bliže košu ili je u pokretu kroz reket. U oba slučaja ne mora puno driblati i može iskoristiti svoju prednost u visini. Na ulasku u napad nerijetko radi blok od lopte za Šarića i otvara se u niskom postu na strani playmakera. Pokazao je i da može kažnjavati udvajanje te je s 3,3 asistencije po utakmici treći asistent Hrvatske.
Inače, čak sedmorica igrača bilježe dvije ili više asistencija u prosjeku, što nas dovodi do tečnosti koja daje sjaj ovoj momčadi. U tome prednjači razigrani Šarić. čija uloga je ovdje ključna, jer oko njega i njegova čitanja igre vrti se napad.
Raspršene glavne boljke
Šarić se nakon Zupčeva bloka otvara na vrhu reketa ili na laktu, gdje može odigrati akciju iz uručivanja ili jednostavni pick and pop. To u prvi plan gura njegove kreatorske sposobnosti te otvara prostor igračima poput Roka Badžima, jer ako je koncentracija obrane na lopti i dođe do pomoći ili preuzimanja, Šarić će prepoznati datu situaciju i znati donijeti odluku kojom se stvara višak, a Badžim se odlično uklopio kao spot-up šuter i cutter, igrač koji ne traži loptu, a ne libi se uzeti šut. Sve ovo pišem u trenutku dok Badžim ima tricu skromnih 25 posto, ali ovdje nije riječ o postocima nego o izrađenom šutu koji treba uzeti i koji će doći. Poput kontranapada na početku utakmice s Nizozemskom, kad je Jaleen Smith odigrao ekstra dodavanje prema njemu u korner. Puno važniji je govor tijela, a on je dobar.
Badžim hijerarhijski nije ispred Marija Hezonje, ali Sesar je njegovim postavljanjem u petorku povukao hrabar i smislen potez. Dobio je potencijalnog startera i igrača za budućnost. Nekoga tko nije nositelj, ali čije su šuterske odlike potrebne i neizostavan je dio rotacije. Samim tim je Hrvatska dobila mogućnost da joj s klupe ulazi igrač koji radi razliku i individualno odskače od bilo koga sa suprotne strane.
Hezonja dolazi do izražaja u trenucima kad padne ritam i teško ga netko može braniti jedan-na-jedan. Za razliku od Badžima, igrač je skloniji izolacijama ili step-back šutovima, a polako se profilira i kao opcija za istek vremena. Mlađi Hezonja bi u ovom slučaju možda bio remetilački faktor, ali sazrio je zadnje dvije godine u Europi i unatoč tome što je potajno htio biti kapetan, prihvatio je sve trenerove odluke, a da se to ne osjeti na njegovoj igri.
Ovu Hrvatsku krasi i raznovrsnost. U zadnjoj utakmici Sesar je otvorio drugo poluvrijeme s Hezonjom umjesto s Badžimom, da bi cijelu četvrtu četvrtinu ostao ustrajan s niskom petorkom praktički bez startera. Dapače, kad se Nizozemska približila na samo šest razlike, nije paničario i posezao za izmjenama. Uveo je tek Šarića na pet, a izvadio Roka Prkačina. U prošlosti je takvo što bilo nezamislivo — ostati vjerovati Borni Kapusti nakon izgubljene lopte, Toniju Perkoviću nakon promašenog šuta i dati više minuta Dariju Drežnjaku na niskoj ‘četvorci’. Takvo što u budućnosti može nositi neku težinu, podignuti nekoga od navedenih igrača i od njih dobiti korisnih desetak minuta po utakmici.
Kao što se u Goranu Filipoviću dobilo prvog playmakera.
Hrvatska već godinama muku muči s organizacijom igre i distribucijom lopte. Dobrim dijelom je to bio problem zbog Bogdanovića. Ne zato što je reprezentacija bolja bez njega, bila bi blasfemija to reći, nego zato što nitko nije znao složiti igru unutar koje će svi pridonositi. Izbornici su bili ili taoci nesuprotstavljanja ili pretjeranog kompromisa, kao što je bio slučaj na Eurobasketu 2015., kada je selekcija bila kudimamo snažnija po imenima.
U Istanbulu su se glavne boljke raspršile poput kapljica vode. Od reprezentacije koja je gubila gotovo 15 lopti po utakmici i po tome bila među najgorima na zadnjem Eurobasketu, do momčadi koja predvodi po najmanje izgubljenih (10,7) i najvećem broju asistencija (25,3).
Nema crnih rupa
Što se to dogodilo s Filipovićem? Ništa senzacionalno što nismo već znali. Pokazao se u obrani na lopti i od nje, nadoknadivši manjak fizikalnosti angažmanom i čitanjem igre, dok napadački ne donosi poremećaje. Ponajprije mu je zadatak dovesti loptu do Šarića ili Zupca, ali tako da ne bude bezopasan po koš, što je izvrsno prezentirao prodorom i teškim ubačajem na otvaranju utakmice s Nizozemskom. Ne drhti mu ruka onda kad nema rješenja. Njegova smirenost dobro sjeda pored Smithove racionalnosti.
Amerikanac je napokon zaigrao na svojoj prirodnoj poziciji combo guarda, šutom može rasteretiti napad, dok je u obrani zadužen za najbolje protivničke ball-handlere. Ako Šarić odlično funkcionira u kapetanskoj ulozi, razigrat će druge, baciti se za loptu u reklame na 30 razlike i svojom kvalitetom promijeniti tijek utakmice kao u četvrtoj dionici s Nizozemskom, onda je Smith ‘ljepilo’ koje savršeno sve to povezuje.
Gledajući iz ovog kuta, teško da će Sesar mijenjati playmakersku liniju i nakon ovih kvalifikacija, kako god one završile, pretpostaviti nekoga Filipoviću te Kapusti, koji se u Turskoj bori s ozljedom. Koliko je iznenađenje suradnja Šarića i Zupca, toliko veseli vidjeti bekove koji mogu producirati, odigrati pick and roll i ne ispadati u obrani. Naravno, treba pričekati jaču konkurenciju i zahtjevnije matchupe kako bi se dobila realnija slika. Kod svih. I vidjeti kako momčad funkcionira pod pritiskom.
Zasad je plus što Hrvatska lakoćom dobiva utakmice u kojima je ne tako davno strahovala i znala ići iz pogreške u pogrešku. Kad su grč na licu i širenje ruku bile normalne pojave, uz dojam da se stalno nekoga prisiljava na nešto. Kada su napadi znali biti bezidejni, a momčad redovito upadala u crne rupe i onda silom tražila izlaz. Ako ništa drugo, barem se znaju uloge igrača te se igra temelji na njihovim prednostima: na pozicijskoj košarci i pravovremenom protoku lopte. Na tome da je Šarić kreator u igri dva-na-dva i iz niskog posta, da se Zubac prošlu sezonu isticao u zaštiti obruča i realizaciji bliže košu, da je Smith više strijelac nego razigravač i da na koncu Hezonja ponekad mora biti ‘pušten s lanca’.
Bez obzira na konačni ishod u Istanbulu, Hrvatska je posložila kockice. Sesar je uspio u tome što je iskoristio svačiji potencijal.
Primjerice, nakon sezone u drugoj španjolskoj ligi, Filipović može dijeliti parket s NBA igračima. Sa Šarićem i Zupcem ne može se nadtrčavati suparnika, ali se može dominirati na postavljenu igru. Međutim, treba ostati posvećen detaljima i razvijanju različitih kompetencija, nastaviti poticati individualnost u sklopu kolektiva i raditi na skupu fragmenata što su ostali razbacani nakon silnih neuspjelih pokušaja. Jer samo studioznim pristupom može se ići naprijed, nikako improvizacijom. A upravo to je bila vodilja svih ovih godina.
Hrvatska je napokon u košarku vratila igru.
