Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nemanja Gordić & Nikola Ivanović: Dinamični duo koji ubija Cedevitu

Dvojica plejeva briljiraju za Budućnost

Nemanja Gordić dobro je poznat čitavoj regiji – riječ je o reprezentativcu BiH koji je ostavio traga u Srbiji (igrajući za Partizan), Hrvatskoj (dvije sezone u Cedeviti), a pogotovo u Crnoj Gori. Prvih pet sezona profesionalne karijere proveo je u podgoričkoj Budućnosti koja ga je formirala kao igrača, a onda se u ljeto 2016., nakon šest godina putešestvija, vratio u omiljeni klub.

Gordić je na glasu kao zahvalan, timski igrač ali ograničenih vještina. Premda je odigrao čak 42 euroligaške utakmice (za rimsku Lottomaticu, Partizan i Cedevitu), on je uglavnom bio u statusu rezervnog razigravača koji je, doduše, imao dobrih 20-ak minuta po utakmici, ali s minimalnim napadačkim ovlastima. On je tu bio da svojom konstantnom agresivnošću u obrani ometa tijek suparničkih napada.

U napadu bi rijetke lopte trošio u prodorima, a šutirao uglavnom samo kad bi ostao posve sam. A to se često događalo s namjerom – suparnički treneri izabrali bi ga kao nužni rizik kod svojih obrambenih postavki. Gordićev šut bio je njegova najveća slabost – čudne tehnike koja podsjeća na katapult, često neprecizan, nikad konstantan. Tako je u Partizanovu dresu malo šutirao iza luka, a još manje pogađao – euroligašku sezonu završio je s poraznih 14,3 posto za tri. Za dvije godine to je drastično podigao, gađao jako dobrih 38,5 posto u Cedeviti, ali je u sezoni potom u dvostruko većem broju utakmica znatno pao na slabašnih 25 posto realizacije.

Kada se Nemanja vratio u Budućnost, činilo se da mu je karijera krenula silaznom putanjom.

U slabijem klubu je ponovo dobio istu ulogu na koju se već navikao, ali se s njom nikada nije uistinu pomirio. Premda je želio veće ovlasti, nije mu palo napamet da na parketu nerezonski divlja kako bi uvjerio stručni stožer da mu da pravu priliku. Nju je dočekao tek kada je otkaz popio prvi plej Marcus Williams, neukrotivi ljubitelj opojnih sredstava. Gordić je tada silom prilika morao preuzeti sve konce organizacije napada i Budućnost je odjednom izgledala kao 50 posto bolja momčad. Homogenom igrom čak je odvela Crvenu zvezdu sve do majstorice polufinala ABA lige.

Kompatibilni dvojac

Na koncu je sezona proglašena neuspješnom, kao i mnoge dotad, stoga su čelnici odlučili u potpunosti promijeniti klupsku politiku – umjesto hrpe stranaca, odlučeno je oformiti momčad od desetak domaćih igrača, mlađih i iskusnijih, uz podršku  par kvalitetnih Amerikanaca koji neće biti glavni potrošači lopte. Nije bilo upitno da se Gordić smatra domaćim, ipak ga je Budućnost ‘stvorila’, zato je ovo bila šansa koju je Nemanja čekao čitavu karijeru.

I bome ju je iskoristio. Budućnost je u sezonu krenula Blitzkriegom, pretrpjevši samo jedan poraz u prvoj polovici regionalnog natjecanja. Na koncu je u doigravanje ušla kao druga, s napomenom da je u oba navrata pobijedila Crvenu zvezdu. Istovremeno je sjajno gurala i u Eurokupu, gdje je časno pala tek u četvrtfinalu protiv moćne Darüşşafake.

Gordić je igrao kao preporođen – prometnuo se u prvog strijelca momčadi s 15,1 poenom u prosjeku, a trice je gađao češće nego lani (3,5 naspram ranijih 2,7 pokušaja po utakmici) s fantastičnim porastom preciznosti (s 25 na 44 posto). Svemu je pridodao i 4,7 asistencija.

No, nije bio sam.

Nikola Ivanović nominalno je njegova rezerva, ali u stvarnosti dosta vremena provode zajedno na parketu. On je imao sličnu životnu priču – također se ozbiljnom košarkom počeo baviti među Plavima te se otisnuo u inozemstvo bez da je išta značajnije ostvario. Nakon što se okušao u Megi, AEK-u i Orlandini, prihvatio je poziv kluba koji je priznao pogrešku što mu prije nije dao veću minutažu. To im je ‘Johnny’ najbolje pokazao kada je šokirao Podgoričane promarširavši s Megom do finala ABA lige 2016.

Vrativši se u plavi dres, Ivanović je odmah dobio ulogu kakvu je priželjkivao u svom prvom mandatu. Kada je na parketu, većina lopti ide na njega, što je odlično iskoristio s 11,9 poena i tri asistencije u prosjeku. Vrlo je kompatibilan s Gordićem, radi se o dva zaista specifična tipa igrača. Gordić djeluje kao razigravač iz nekih prošlih vremena – i dalje sjajan u obrani, a u napadu izrazito prodoran, ali ne na silu, već se pametnim cik-cak kretnjama nekako uvijek prošulja do obruča.

Stječe se dojam da kada krene naprijed nema niti jedan dribling viška, dok Ivanović jako voli pumpati loptu. Međutim, kada se čini da napad ističe bez ikakve ideje, on pronađe način da zaljulja čuvara i provuče se do koša ili se baci unatrag i pogodi svoj omiljeni šut s poludistance (šut za dva 60,6 posto). Dvije stvari ipak su im zajedničke – obojica su majstori pick & roll igre i obojica su igrači s karakterom.

Budućnosti baš leži Cedevita

Kako je sezona odmicala, činilo se da se Budućnost pomalo ispuhala. Porazi su postajali sve češći, stoga je Cedevitin trener Jure Zdovc, ohrabren svojim dobrim nizom, proglasio Cedevitu blagim favoritom polufinala – usprkos činjenici da Budućnost ima prednost domaćeg parketa i tome da je bez problema pomela njegovu momčad u skupini Eurokupa.

I doista je Cedevita odigrala odličnu utakmicu u Podgorici, s nekoliko odlično raspoloženih pojedinaca. Briljirali su Will Cherry i Demetris Nichols, a momčadski šut bio je na zavidnoj razini (11/24 za tri). Dugo su Vitamini lomili domaćine i činilo se da su ih slomili minutu do kraja. Ali tada se opet ukazao Gordić – prvo je pogodio tricu preko Filipa Krušlina za -1, a potom, nakon što su Willu Cherryju zadrhtale ruke kod presudnih bacanja, pokazao Amerikancu kako se to radi hladne glave.

Zdovc čitavu sezonu radi na tome da čim više onesposobi suparnički šut za tri i Cedevita je u tome vrlo uspješna: prima samo šest trica prosječno uz oko 30 posto preciznosti. Međutim, Budućnost ne ovisi previše o vanjskom šutu u napadu, zbog toga se čini da im Cedevita baš leži kao suparnik. U silnim rotacijama Vitamina visoki igrači iz petnih žila pokušavaju zapriječiti pogled šuterima, a mnogo, previše puta im se događa da zaborave na svog igrača u srcu reketa, dok ostatak obrane također stoji široko i ne stigne rotirati na vrijeme. Zato se i tehnički skromna visoka linija Crnogoraca (Zoran Nikolić, Aleksa Ilić) nadavala poena jer su ih Gordić i Ivanović nakon picka pronalazili potpuno same pod obručem.

Još nešto, vrlo neobično, smo vidjeli u Morači od strane razigravačkog dvojca domaćina.

Oni su u više navrata napadali svog čuvara leđima, a potom centarskom tehnikom poentirali. Potezi zaista rijetko viđeni na ovoj razini natjecanja.  Zdovc je bjesnio nakon poraza, smatrajući da su poklonili pobjedu Crnogorcima, ali istina je nešto drugačija. Budućnost nije pobjedu dobila na poklon, već ju je ukrala, drsko i hrabro. Preživjela je iznimno kvalitetnu predstavu Vitamina i preuzela status favorita. Ako se Zdovc želi vratiti u Podgoricu, morat će pronaći pametniji način da zaustavi ovaj razigravački dvojac, makar to značilo promjenu čitave filozofije igre koju gradi dugo vremena. A to nije nimalo lako napraviti u samo tjedan dana.

Gordić i Ivanović idealni su primjeri kako se dobri razigravači ne rađaju, već odgajaju ako im se pruži potrebni prostor. Ivanović je još mlad igrač u razvoju i sezona mu može biti okidač za iduće, a Gordić je pokazao da je i s 29 godina spreman raditi na sebi i dalje napredovati. Vidjelo se još u Cedevitinu dresu da je posebno vruć u gustim završnicama (dva finala kupa sa Zadrom), a u Budućnosti to potvrđuje u kontinuitetu. Trener Aleksandar Džikić ovom dvojcu u potpunosti vjeruje i to mu se itekako isplaćuje.

Ne propusti top članke