Nogomet je čaroban sport jer se stvari tako brzo mijenjaju. Ima li boljeg primjera od Monaca? Klub koji je sedam puta osvojio francusko prvenstvo i igrao finale Lige prvaka 2004. na vrat je navukao tolike dugove i probleme da je ubrzo potonuo u drugu ligu. I ondje bio blizu dna.
Tada je u vlasničku strukturu ušao ruski tajkun Dmitrij Ribolovljev. U prvoj pravoj sezoni na klupu je instalirao Claudija Ranierija, a on je na gol posadio Danijela Subašića, kojega je zatekao u klubu. Uz ostala pojačanja Monaco je lagano izborio Ligue 1.
Ribolovljev se odlučio počastiti. Istresao je preko 80 milijuna eura i doveo Jamesa Rodrígueza i Radamela Falcaa, a za još 60-ak pridružio im je Joãa Moutinha, Geoffreyja Kondogbiju, Lacinu Traoréa i Jérémyja Toulalana. Jako solidnom društvu mladih talenata i rastućih zvijezda pridružio je i Dimitra Berbatova; iako su došli besplatno, Ricardo Carvalho i Eric Abidal imali su goleme plaće, ne mnogo niže nego u Chelseaju i Barceloni. Zapravo, Ribolovljev je Ranieriju kupio momčad za osvajanje titule. To je vrištalo čak i iz klupskog slogana: „Mi smo ambiciozni, mi smo Monaco“.
Međutim, Ranieri je završio drugi. Ipak, ruskog je gazdu u tom trenutku više mučilo to što je na švicarskom sudu izgubio brakorazvodnu parnicu s bivšom ženom Elenom. Nije uspio oboriti rekorde s Monacom, ali zato je s razvodom nadmašio trošenje na nogometnoj tržnici. Elena je zaradila preko tri milijarde eura, a Monaco je ostao bez sredstava koja bi mu omogućavala da prati klupski slogan.
U rekordnom roku, za velike novce, Monaco je napustio James, a za Falcaa nitko nije htio iskrcati odštetu koja je bila golema. Zato ga je Monaco morao davati na posudbe – najprije u Manchester United, pa u Chelsea, samo da skinu njegovo platno opterećenje s vrata. Ribolovljev na čelu kluba kao potpredsjednika drži svog intimusa Vadima Vasiljeva koji je medijima izjavio da se uspjeh u nogometu ne može kupiti preko noći, nego ga je potrebno izgraditi.
Velika preobrazba
Za izgradnju dovodi Leonarda Jardima, talentiranog mladog trenera koji je nakon osvajanja lige s Olympiacosom napustio Grčku i sa Sportingom osvojio drugo mjesto, uzevši 25 bodova više nego prethodne sezone s istim mladim igračima koje je fantastično razvijao. Njegovo imenovanje sugeriralo je da Rusi imaju ozbiljnu namjeru graditi momčad, ali je to došlo u pitanje već u prvoj Jardimovoj sezoni, drugoj u prvoj ligi, u kojoj su prodani Kondogbia, ali i Anthony Martial, Yannick Carrasco, Layvin Kurzawa i Lucas Ocampos ─ redom mladići i vrhunski potencijali na kojima se mogla i morala graditi budućnost. S obzirom da se s druge strane dovodilo jeftinije zamjene, redom za po 10-ak milijuna, medijska naklapanja o tome kako Ribolovljev prodaje sve što može prodati i da se žurno povlači iz kluba dobivala su na težini.
Brzi su, okomiti i efikasni, fantastičnim intenzitetom podsjećaju na Kloppovu Borussiju, ali su dovoljno strukturirani da uvijek imaju dovoljno opcija na lopti
Kad je Leonardo Jardim 2014. preuzeo Monaco, prvo je slagao obranu. Klub iz Kneževine igrao je čvrsto, zatvoreno. Ma, da se ne lažemo ─ ljudi su igrali dosadno, iako su imali Martiala i Carrasca koji su letjeli terenom. U prvoj sezoni momčad je postizala ukupno 51 gol, većinom iz kontranapada preko njih dvojice ili iz prekida koje je izvodio Moutinho. Primali su, doduše, jako malo – samo 26 golova, što je bilo dovoljno za treće mjesto na ljestvici.
U drugoj Jardimovoj sezoni nastavili su igrati sličnim stilom. Zatvoreno i pomalo dosadno, što nije bio njegov stil ni u Grčkoj ni u Portugalu. Opet su bili treći, osvojili su šest bodova manje, a bez Carrasca i Martiala zbroj golova se popeo na 57. Samo, zbroj primljenih golova se gotovo udvostručio, popili su čak 50 u prvenstvu.
Jardim se odlučio mijenjati, a nogomet je čaroban jer je moguće jako brzo mijenjati stvari. Nakon 21. kola Monaco vodi u ligi i zabio je čak 64 gola, najviše od svih u ligama ‘Petice’. Od pomalo dosadne momčadi koja čuči na svojoj polovici braneći gol i čekajući kontru, Monaco je postao uzbudljiva ekipa koja nema milosti prema ni prema kome. Nemilosrdni gadovi koji trpaju više od tri komada po utakmici.
Intenzitet kao Kloppova Borussia
Trener od početka preferira formaciju 4-4-2. Najbolji način da procijenite koliko je ofenzivan netko tko igra 4-4-2 jest da obratite pozornost na to kako igraju bekovi. U engleskim derbijima, koji se obično igraju u slično vrijeme kad Monaco zabavlja mase, bekovi često ne prelaze polovicu terena, a nikako ne prelaze obojica odjednom. Potreba za balansom, težnja obrambenoj sigurnosti i pritisak važnosti utakmice naprave svoje i to se odrazi na atraktivnost igre.
Kod Monaca možemo bez ikakvog pretjerivanja reći kako su bekovi nosioci ove sulude napadačke efikasnosti. Kao što je Stefan Ristovski važan za sistem Matjaža Keka, tako je ovdje duo na bekovima, Benjamin Mendy i Djibril Sidibé. Odlaze naprijed, daju širinu momčadi u pozicijskoj igri, fantastično su brzi i solidni s loptom, tako da često na njima počiva i tranzicijski napad.
Jardimov Monaco uvijek je bio obrambeno disciplinirana ekipa; zona u srednjem bloku, dosta presing zamki uz aut liniju i jasno podijeljene zadaće, s jasnim ulogama u svakom dijelu utakmice. Napad je, pak, bio prilično ovisan o Moutinhovoj organizaciji i individualnoj klasi Martiala i Carrasca. U drugoj sezoni, bez prave klase i sa starcima Toulalanom i Moutinhom kao glavnim igračima, momčad se sve više morala otvarati i zato je primala previše golova.
Ipak, u nogometu se stvari mijenjaju jako brzo. Bez Toulalana i s potpuno minornom ulogom Moutinha, ove je godine i napad prilično organiziran i discipliniran. Jako malo individualnosti, jako malo lutanja i praznog hoda. Brzi su, okomiti i efikasni, fantastičnim intenzitetom podsjećaju na Kloppovu Borussiju, a istovremeno su dovoljno strukturirani da uvijek imaju dovoljno opcija na lopti.
Za mirnoću igre jako su važni Fabinho i Tiemoué Bakayoko – njihova igra omogućava odlazak bekova toliko široko i visoko. Njih dvojica ostaju u sredini, štite od suparničke tranzicije i kontroliraju tempo igre. Zapravo, Monaco može igrati tako visoko i agresivno jer Fabinho i Bakayoko u sredini pružaju fantastičnu zaštitu od tranzicije i mirnoću, a u Francuskoj nema ekipe s takvom strukturom na lopti da ih izigra. Čak ni Nica ni PSG.
Sustav sličan Kekovoj Rijeci
Bernardo Silva je vjerojatno najvažniji čovjek za kreaciju igre, a na drugoj strani i na drugom napadaču se rotiraju Thomas Lemar, Gabriel Boschilia i Kylian Mbappé, koji je stvarno ogroman potencijal. Nominalno krila ili špicevi, ali de facto igraju pozicije desetki; ulaze u sredinu, kombiniraju s bekovima koji zauzmu poziciju visoko i s centralnim veznjacima. Čak je i Falcao oživio, nakon premierligaških epizoda opet liči na samog sebe, na čovjeka koji može nositi napad. I on sudjeluje u kombinatorici, često se izvlači lijevo i razvlači obranu otvarajući rupe iza leđa stoperima.
Jardim je napokon složio kompletnu momčad čiji je nogomet užitak gledati. Sam sistem igre nije previše kompliciran, može se reći da nevjerojatno sliči Kekovoj Rijeci. Samo s još dodatnom dozom okomitosti i intenziteta. Međutim, u toj je jednostavnosti fantastično usklađen – rotacije su uigrane, napadaju se međuprostori i traži lopta u for na krilnim pozicijama za bekove, dok krila ordiniraju iz međuprostora. Napadači su solidno aktivni u posjedu, dva vezna igrača fantastično stabilna u oba smjera igre, jako dobri tehničari i izvrsni u pozicioniranju. Monaco izgleda jako ozbiljno, s pogođenim omjerom kontrole i okomitosti.
Trenutno drži prvo mjesto, iako je jasno kako je PSG sa svojim budžetom u teško nadoknadivoj prednosti. Kako se mjeriti s protivnikom koji će usred sezone za pojačanje kupiti Juliana Draxlera, igrača koji će sam na individualnu kvalitetu donijeti bodove? Ipak, Monaco ima fantastičnog trenera s jako dobrim sistemom i ne treba se bojati nikoga. Odvojite koji put vrijeme i zanemarite jedan od onih derbija kakvi su nam servirani iz kola u kolo, a radi se u pravilu o utakmicama bez rizika u kojima bekovi ne napuštaju svoje stopere. Odvojite vrijeme i umjesto najočitijeg izbora pogledajte Monaco.
Najbolje od svega, od svih gore nabrojenih ključnih figura i standardnih igrača, samo su Subašić i Falcao stariji od 30. Mendy, Sidibé, Fabinho, Bakayoko, Bernardo Silva, Boschilia, Lemar i Mbappé ─ nitko od njih nema više od 24 godine. Izgleda da je Vadim Vasiljev bio ozbiljan kad je rekao kako Ribolovljev želi graditi klub. Nogomet je čaroban jer se čak i ruski vlasnici tako brzo mijenjaju.
