Neobično ozbiljni Dinamo

Analiza: Bjeličina momčad pokazuje da bi mogla ispuniti svoj potencijal

Zadnja izmjena: 8. kolovoza 2018. Igor Kralj/PIXSELL

Dobri igrači ne igraju loše sami od sebe, bez ikakvog objašnjenja i bez pozadine. Dinamo je prošle sezone osvojio debelo najmanje bodova otkad se igra liga 10 i tek bod više od 2011. kad se igralo čak šest kola manje nego prošle sezone.

Ključ nije bio u nekvalitetnim igračima nego u tome što je Dinamo u sezonu krenuo nevjerojatno bahato. Svega tjedan dana prije početka prijelaznog roka klupske strukture su promijenile sportskog direktora, a onda je taj sportski direktor smijenio trenera dva dana prije prve utakmice sezone nakon što je ovaj odradio čitave pripreme za sezonu.

Naravno, europska epizoda s takvim diletantskim pristupom nije ni mogla baš dobro završiti, a na domaćoj sceni je pomogla više igra slučaja nego ijedan od četvorice trenera koji su vodili momčad. Superiorna individualna kvaliteta momčadi se na kraju pokazala dovoljnom za osvajanje naslova, tim više što je svaki od potencijalnih konkurenata na svoj način prosipao bodove u bizarnoj sezoni crnih rupa. Na kraju su za trofej bila dovoljna 73 boda, čak 13 manje nego što je Dinamo osvojio sezonu ranije kada je završio drugi, ali to ne mijenja činjenicu da je Dinamo bio ranjiv i bolno oslonjen isključivo na individualnu improvizaciju bez ikakvih obrisa momčadske igre.

Usprkos epizodi protiv Rudeša, ove je sezone priča prilično drugačija. Nenad Bjelica je podcjenjivački poslao drugu momčad i prosuo bodove na otvaranju domaćeg prvenstva protiv jedva sastavljenog suparnika koji je na Maksimir došao s tek 15 igrača u zapisniku, ali to i nije toliko važno jer europske utakmice ionaku daju puno točniju sliku. Odmah od otvaranja protiv Hapoela se vidjelo kako ovaj Dinamo ima glavu i rep u igri i, iako će Bjelici trebati neko vrijeme da uigra sve faze igre, ovo je mnogo ozbiljnija ekipa nego je bila prošle godine.

Dio zasluga za to nosi i Zdravko Mamić. Odnosno, bolje rečeno, dio zasluga ne nosi Zdravko Mamić. S obzirom da je gazda bio zaokupljen nekim malo – barem za njegovu guzicu – važnijim stvarima od biranja stopera ili krila za novu sezonu, Bjelica je igrom slučaja postao prvi trener Dinama nakon jako dugo vremena koji je sam birao kadar za svoju momčad. To je očito po hrpi igrača koje je doveo iz Poljske, ali još očitije po profilu igrača koje je doveo i načinu na koji Dinamo igra.

Ni u jednoj od tri europske utakmice Dinamo nije imao veći posjed lopte od suparnika. Takav pragmatični pristup nogometu ponekad, kao što je to bio slučaj u prvom poluvremenu kad je jedino vrijedno gledanja bila majstorija Danija Olma prije gola, znači da će izostati inicijativa na terenu i aktivno traženje pogotka. Međutim, Bjelica je posložio momčad tako da izgleda neobično ozbiljno i kompaktno, a Dinamo je u Astani izgledao potpuno drugačije od izdanja u kojima su neke individualno kvalitetnije generacije primale rekordne količine golova u europskim utakmicama.

Zasad Bjelica koristi nešto što je godinama bilo apsolutno nemoguće i pretvara Dinamo u neobično ozbiljnu europsku momčad

Sistemski, Nenad Bjelica nije instalirao neki komplicirani koncept koji donosi revolucionarne taktičke pomake. Dinamo u fazi obrane prelazi u klasičnu kompaktnu nisku 4-4-2 zonu, ali trenerski potpis je jasan jer igrači imaju jasne zadatke i svoj posao odrađuju vrlo disciplinirano, a to onda donosi dodatnu vrijednost.

Medđutim, agresivnost u igri nije sušta odluka da se igra angažiranije. Da je tako, gotovo svi bi igrali agresivno i obrana čovjek-na-čovjeka bi bila toliko učinkovita da ne bi bilo smisla igrati nogomet. Kako se agresivnost ne bi pretvorila u pojedinačno jurenje i rasipanje energije u lovu na loptu ili igrača, potrebni su određeni taktički preduvjeti. Jednostavno, nužna je struktura u igri koja mora biti okvir za stvaranje situacija u kojima će se kapitalizirati agresivni pristup.

Barem u ovoj početnoj fazi, prije nego što se potpuno uigraju, Bjelica u svojoj ideji održava kompaktnost momčadi time što su bočni igrači vrlo blizu stoperima. To olakšava sinkroniziranje kretanja zadnje linije, namještanje ofsajd zamke i agresivnu igru prema napadačima, ali istovremeno traži posebni angažman od krilnih igrača koji imaju prilično zahtjevan zadatak braniti široke zone. Nekad to znači da će Izet Hajrović napraviti ishitreni prekršaj iz kojeg će na samom početku utakmice László Kleinheisler pogoditi vratnicu u jedinoj pravoj šansi koju je Astana imala, ali to je nužni rizik kako bi se ostvario jedan od preduvjeta da ovakav plan funkcionira. Međutim, ključ je u tome da prva linija odrađuje svoj posao u postavljenoj obrani.

Kompaktno postavljeni igrači obrane i veznog reda onemogućuju da Astana traži opcije za odigravanje između linija, ali to je samo pola priče. Dobra suradnja dvojice napadača, centralnog veznog i krila koji su postavljeni u savršenu dijagonalu, smanjuje teren i gura Astanu prema aut liniji gdje, osim povratka lopte natrag, opcije za dodavanje postaju predvidljive. Time Dinamo ima momčadski mehanizam u kojem dijagonalnim pokrivanjem i zatvaranjem međulinijskog prostora stvara preduvjete za kontrolu druge lopte. Prvo Ivan Šunjić dvaput u svega nekoliko sekundi dobiva duel oko ničije lopte i otvara Olma u okomitim dodavanjem u kontranapad, a zatim Hajrović kupi ničiju loptu i gura Marija Gavranovića u čisti zicer koji brani vratar Nenad Erić.

Disciplina i kompaktnost daju očit prikaz koliko se radilo na fazi obrane, dok je napad još uvijek prilično sirov. Prve naznake neke kolektivne ideje svakako postoje, ali i dalje većina toga počiva na individualnim pokušajima i fantastičnom talentu pojedinaca koji su sposobni stvarati opasnosti. Na tome Bjelica mora raditi jako puno, iako je Olmo ponovo bio briljantan.

U standardnom baljezganju o statistici koja ništa ne otkriva jer je kao bikini, ljudi najčešće zaboravljaju kolika je prediktivna moć ispravno tumačene statistike koja često otkrije nešto što većina očiju previdi. Iako daleko od toga da je momčad bila podređena njemu, upravo je Dani Olmo bio Igrač sezone po InStatu, a ove sezone nastavlja raditi dodatni iskorak i koristiti priličnu količinu resursa na raspolaganju.

Način na koji stvara prednost već u primanju lopte je fantastičan, a logika kojom se kreće i finoća kojom sudjeluje u kreiranju prilika je nevjerojatna za tako mladog igrača. Usto je natprosječno dobar u duelima za igrača njegove dobi na toj poziciji i takvih fizičkih predispozicija, a to mu otvara mogućnost da donosi prevagu i protiv jačih suparnika. Slično kao Kevin de Bruyne u Wolfsburgu, još nema dovoljno zrelosti da kontrolira ritam utakmice, tako da mu najviše odgovara kontekst upravo ovakvih susreta u kojima mu se otvara prostor, a Bjelica zapravo i nema neke dileme. Napadački sustav – pogotovo u europskim utakmicama i čekajući da se oporavi Nikola Moro koji je najbolji u povezivanju obrane i napada – mora graditi na Olmu i njegovim karakteristikama.

I tek ovakve utakmice u kojima Dinamo rutinski dobije solidnog suparnika bez da je odigrao nešto spektakularno zapravo otkrivaju koliko je potencijala potraćeno dosad. Nije neki uspjeh na utrci na 402 metra u kojoj vozite Ferrari i startate sa 100 metara prednosti dobiti Golfa dvicu za pet centimetara. Pobjedili ste i to je neosporno, ali – s obzirom na uvjete – to i nije neki kolosalni podvig.

Momčadi s puno manje talenta i dosta manje novca od Dinama zadnjih su godina napravile solidne rezultate u Europi. Kad se uzme u obzir institucionalna podrška – od novca koje klub dobiva od Grada Zagreba, preko upravljanja HNS-om i mladim reprezentacijama koje je omogućilo kanaliziranje i monopoliziranje elitnog talenta, do Lokomotive kao poligona za razvoj igrača – i financijska moć naspram konkurencije – koja je velikim dijelom proizilazi iz te podrške – tek onda postane jasno kako su resursi koji su bili na raspolaganju svih ovih godina korišteni daleko ispod maksimuma. Osvajao je Dinamo prvenstva i to je neosporno, ali – s obzirom na uvjete – to i nije neki kolosalni podvig.

Prvi korak prema šansama za maksimizaciju uspjeha je očit — ozbiljan trener s odriješenim rukama za rad i selekciju momčadi. Tek je na početku puta, ali zasad Bjelica koristi nešto što je godinama bilo apsolutno nemoguće i pretvara Dinamo u neobično ozbiljnu europsku momčad. Možda nema na raspolaganju Marka Pjacu, El Arbija Hillela Soudanija, Marka Roga i Juniora Fernándesa kao neki njegovi prethodnici, ali je i s Mislavom Oršićem i Marijom Budimirom bliže ozbiljnosti igre kakvu Dinamo ne pamti još od vremena Vahida Halihodžića.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.