Klupska košarkaška sezona okončana je u krcatom Draženovu domu, gdje je Cibona u još jednoj rovovskoj borbi naposljetku slomila Zadar i uzela mu titulu. Tako su mlađahni Vukovi stavili pečat na vrlo uspješnu sezonu, u kojoj su ranije osvojili Kup uz solidnu osmu poziciju u ABA ligi.
U majstorici je presudila sjajna Cibonina timska obrana. Nakon prvih dviju utakmica u kojima je Zadar bez većih problema gradio svoje napade iz pick igre s Trevorom Thompsonom, od treće pa nadalje Zadrani kao da su upali u živo blato. Njihovi su napadi postali tako jalovi i jadni. Trajali su čitavu vječnost s gomilom driblinga i alibi dodavanja kojima nije pravljena nikakva prednost; sve se vazda završavalo nekim teškim šutom preko ruke.
Iz utakmice u utakmicu Zadar je u napadu kopnio: nakon pristojnih 77, pa 70 poena, redom je ubacivao 62, 61, pa 51 poen. Prava je sreća da je HKS odustao od finalne serije do četiri pobjede jer, kako je krenuo niz, momci Srđana Helbicha bi u eventualnoj sedmoj ostali ispod 40 poena. Zadrov trener nije uspijevao pronaći lijek za obranu Gašpera Okorna u kojoj se sve preuzima, a ona je postala još učinkovitija nakon što su iz rotacije ispali José Vildoza i Danko Branković (odigrao samo uvodne tri minute u kojima je Zadar napravio 10 razlike).
Na unutarnjim pozicijama Zadar je mogao parirati u fizičkom smislu, ali Cibonina je vanjska linija u osjetnoj mjeri viša i jača od Zadrove te je stalnim pritiskom na loptu usporavala postavljanje akcija. Kada bi se pick konačno odvrtio i isprovociralo preuzimanje, Zadrovi su se bekovi prečesto bez ikakvog pokrića odlučivali na šut preko visokog igrača (trice 6/26), umjesto da spuste loptu centru protiv nižeg igrača u reketu. Kada bi to, pak, i napravili, slijedilo je promptno skupljanje uglavnom oko Thompsona te novi težak pogled na koš.
Dugo je vremena Nakić nezamjetno rastao u sjeni svojih suigrača da bi na koncu izrastao u modernog krilnog igrača i MVP-ja finala
Pravo je čudo da je Zadar dobio jednu od posljednje tri utakmice s takvim zastojem u napadu, a još veće da je u preostale dvije do posljednje minute bio u šansi. Zadrova obrana bila je daleko od fantastične, ali je Cibona toliko napadački limitirana, pogotovo bez Brankovića, da Zadranima i nije trebao neki mahniti intenzitet kako bi zauzdali Vukove. Stasiti i mobilni Thompson prikazao je gomilu aljkavosti u branjenju reketa, ali je samo njegovo prisustvo bilo dovoljno da Zagrepčani uprskaju podosta dobrih situacija pod obručem.
S druge strane, Zadrani nisu ni približno dobro branili šut s distance kao Cibona; dapače, izazivali su njene igrače da se okuraže iz daljine, a Vukovi su, drugi put u nizu (u četvrtoj utakmici trice 4/17, jučer 4/19) posve podbacili u tom segmentu. Potpuna šuterska nemoć u kombinaciji s neočekivano velikom minutažom veterana Ivana Novačića u drugom poluvremenu, koja je oslabila obrambenu koheziju, dovela je do toga da se Zadar uspio domoći egal završnice, koju bi možda i okrenuo na svoju stranu da pri samom svršetku nije bilo par spornih sudačkih odluka.
Kulminacija u najbolje vrijeme
Ciboni je trebao junak, a našla ga je u čovjeku iz sjene: Toniju Nakiću.
Neočekivano je 23-godišnji Šibenčanin stekao Okornovo najveće povjerenje i bio igrač s najvećom minutažom u finalnoj seriji. U prve je dvije utakmice u napadu bio prilično tih, ali potom je u svakoj preostaloj bio najefikasniji Cibonin igrač. Jučer je trima uzastopnim tricama ekspresno anulirao Zadrovu ranu dvoznamenkastu prednost. Potom je imao priliku slomiti goste, ali je i kod njega proradila trema te je počeo nizati promašaje.
Međutim, u samoj završnici ipak je pokazao čvrstoću i smirenost – nakon što je prestravljeni Lovro Gnjidić promašio oba bacanja za pobjedu, Nakić se domogao lopte, otrpio prekršaj i hladno pospremio dvije lopte s linije. Zbog svega pokazanog potpuno zasluženo proglašen je MVP-jem finala.
“Kada smo došli u klub prije dvije godine, rekli smo da je naš cilj napuniti Draženov dom i konačno smo uspjeli!”, oduševljeno je poručio navijačima po osvajanju titule. Nakić se referirao na zajedničko predstavljanje njega i Matea Drežnjaka na ljeto 2020., prilikom kojeg je bivši Cibonin direktor Domagoj Čavlović najavio stvaranje novih Vukova u kojima će glavnu riječ voditi mladi domaći igrači, oni s kojima će se tribine lakše povezati. Bio je to početak ovog projekta čiji šampionski svršetak bivša Uprava nije dočekala.
Međutim, prva je sezona bila trnovita za novu Cibonu, a osobito su pale Nakićeve dionice. Prelazak iz domaćeg prvenstva na abaligašku razinu bio je prevelik zalogaj za njega, stoga mu je trebalo mnogo vremena za prilagodbu. U međuvremenu su, uz Drežnjaka i Roka Prkačina, u prvi plan izbili Gnjidić i Branković, a ktome je u klub stigla nekolicina zanimljivih mladih stranaca (Amar Gegić, Nathan Reuvers i Vildoza).
Od Nakića se nije odustalo, ali je pao u drugi plan. Od njega se više nisu očekivale naslovne uloge, već da bude korisni igrač rotacije. Tako je i bilo, ali onda se ozlijedio Prkačin, a za vrijeme njegova tromjesečnog odsustva Nakić se pokazao kao visoko produktivna opcija na četvorci. Konačno je uhvatio kontinuitet dobrih igara, a nakon Rokova povratka nije potonuo, već se nastavio dizati.
Kulminacija Nakićeva uspona dogodila se u najbolje vrijeme. Dok su njegovim medijski eksponiranijim suigračima sve više u prvi plan izbijale mane (Prkačinov šut, Gnjidićeva pasivnost, Brankovićeva pokretljivost…), njegove kao da su nestajale: ranije tek povremeno ubojit vanjski šut bivao je sve stabilniji; nekoć na propast osuđeni izleti u reket pretvarali su se u atraktivna zakucavanja; mekoća u obrani postajala je čvrstina koja se odražavala i na znatno povećanu prisutnost u skoku, a ona je naposljetku i presudila da titula završi među Vukovima.
Dugo je vremena Nakić nezamjetno rastao u sjeni svojih suigrača da bi na koncu izrastao u modernog krilnog igrača i MVP-ja finala. Tako je Cibona predvođena neočekivanim junakom osvojila titulu prvaka u krcatom Draženovu domu.
