Nestaju li dinamovci?

Ogromni je jaz između europske euforije i domaće apatije

Zadnja izmjena: 27. rujna 2019.

U nedjeljnom dnevniku jedne naše televizijske kuće emitiran je kratki prilog u kojem Zagrepčani onako neobavezno i usput pričaju o ovom novom, europskom Dinamu. Naravno, kako i priliči, u euforičnim tonovima. Jedan tip u srednjim ili kasnim 20-ima, s crnom, ali pristojnom šiltericom, crnim i pristojnim sunčanim cvikama i gustom crnom, ali pristojno podšišanom bradom čak je i pomalo podrugljivo izjavio: “Dajte nam Manchester City da se igramo!”.

Prilično sam uvjeren kako taj tip upakiran s tom izjavom baš i nije ili ne bi sjeo jednom dijelu Dinamova puka — pa nećemo se lagati i reći ćemo onom ‘opozicijskom‘, uglavnom okupljenom oko udruge Dinamo to smo mi, Futsal Dinama i Bad Blue Boysa. Još otkako se prošlog ljeta krenuo kovati taj novi Dinamo, neobično konkurentan na europskom tlu, ti dečki uporno pozivaju ili podsjećaju dinamovce kako klub nastupa i na ovom manje glamuroznom, domaćem pašnjaku.

Velika razlika u posjećenosti na domaćim i europskim utakmicama sama po sebi ne mora čuditi, ali još je tijekom prvog dijela prošle sezone postalo jasno kako na onima u HNL-u ima manje gledatelja nego godinu dana ranije, dok se na tri ovosezonske pojavilo 8.508 gledatelja iliti njih 2.836 po susretu. Jasno, u idućem će razdoblju ta brojka rasti jer dolaze i Hajduk i Rijeka i Osijek, ali ćemo, kao i posljednjih godina, u većini preostalih susreta vjerojatno svjedočiti slabašno popunjenom Maksimiru, a prosjek će teško prijeći 5.000 gledatelja, baš kako je uglavnom bilo u posljednjim godinama. Jedino ako Bili priprijete, a i onda možda…

Ne vjerujem da netko kome je stalo do kluba neće otići na utakmicu zato što mu stolica ne masira dupe ili što već

Nakon svega, sasvim je pristalo zapitati se — zašto, pobogu, taj svima sveti Dinamo, nikad bolji u zadnjih 20 godina, nema ili ne može ‘stvoriti’ vjerniju publiku? Zar je toliko teško privući ili izvući iz domova i birtija tri, četiri, da ne kažemo pet tisuća ljudi, pa makar to bilo protiv Slaven Belupa i takvih?

Volio bih da odmah nešto rasčistimo: danas nećemo ‘prebrojavati krvna zrnca’ i moralizirati tko bi trebao, a tko ne bi trebao ići na Dinamove utakmice, već ćemo pokušati objasniti zašto ‘vapaje’ tih dinamovaca, stvarno angažiranih po pitanju, najbolje rečeno, oživljavanja dinamovštine u Zagrebu, rijetko tko ferma i zašto je zapravo sasvim nerealno očekivati veći broj gledatelja na domaćim tekmama.

Trendy publika

Prvi razlog krije se u činjenici da postoje tipovi poput gorespomenutog koji se pale samo na City i u suštini na utakmicu dolaze samo zbog suparnika. Nije da sad otkrivamo toplu vodu i već je neko vrijeme dio Dinamove europske publike naprosto čisto trendovski. Ne bih čak rekao da je to nešto toliko neobično ili specifično za Zagreb, jer radi se o procesu koji je zapljusnuo nogomet, ali i druge sportove diljem Europe, gdje dolazi do, ajmo reći, amerikanizacije dijela publike, tj. do nastanka one koja više dolazi radi eventa nego poradi same igre, spremna je potrošiti lovu na skuplje karte, klopu, cugu, dresove i suvenire i sve začiniti s kojom fotkom ili selfijem.

Razlika u odnosu na prijašnje Dinamove euro-utakmice, kad se znalo događati da su tribine sramotno prazne, leži u činjenici da je Dinamo danas nikad konkurentniji; ali i u tome da jašemo val euforije nastao još za vrijeme Svjetskog prvenstva prošle godine, kad se oko našeg nogometa stvorila ta famozna pozitiva, a, eto, mi jugonostalgičari, lijevi aktivisti ili što već, uvijek se nađemo narušiti tu nogometnu idilu u Hrvatskoj. Usudio bi se čak reći da je nogomet u Hrvata tada postao još popularniji, na onoj razini da su spoznali zabavljačku, ali i tzv. eskapističku moć nogoloptanja, ali da ne odemo sad predaleko…

Drugim riječima, dio maksimirske publike, pa i ostalih koji pomno prate europski Dinamo na telki, trenutno je na hypeu i događa mu se Sindrom Medvešćaka, a takva trendy publika već duže vrijeme pohodi tekme hrvatske repke. Mogli smo je vidjeti i na finalu Davis Cupa u Areni, kad ju je previše izmorio meč Marina Čilića i Juana Martína del Potra, pa je odlučujući peti meč naš dr. Ivo Karlović igrao u uglavnom gostujućoj atmosferi.

Neloš argument u prilog ovoj tezi jest opet ona činjenica da je i za utakmicu s Atalantom prvo rasprodana najskuplja i najudobnija zapadna tribina, pa onda druga po ‘atraktivnosti’ istočna i tek onda jeftinije ostale. Oni s možda nešto tanjim džepom ili naprosto sporiji pojavili su se čak i na sjeveru, što baš i nije milo BBB-ima, koji će takvu ekipu usporediti s onom koja se naslikava po zagrebačkom adventu, otkrivajući time i njihovu malograđansku notu iliti želju da se na nekom događaju samo pojave.

Uvjeren sam i kako maksimirski vlastodršci ponajviše priželjkuju upravo takvu vrst publike – valjda više nego one ‘jednokunaše’ — dobrim dijelom i jer je ona ‘poslušna’ iliti depolitizirana i boli je njonja je li u klubu Zdravko ili Zlatko. Pa, ipak, postoji i jedan ‘mali’ problem s tom publikom – ona nije toliko redovna i odana, HNL joj naprosto nije dovoljno atraktivan proizvod, a nisam siguran ni da bi dogodine pohodila utakmicu protiv ekipe renomea sličnog Atalantinom.

S druge strane, upitno je koliko je publike uopće zagrebačko. Nedavno sam pročitao kako na Dinamove europske tekme 60 posto navijača dolazi izvan Zagreba — uglavnom stari, dobri dinamovci iz Slavonije, željni jakog Dinama. Teško je odgonetnuti koliko je taj podatak vjerodostojan, ali možemo pretpostaviti da i tu ima nešto istine, pa je teško očekivati da će oni potegnuti na tekme protiv Slaven Belupa i sličnih, koliko im god Dinamo bio pri srcu.

Otuđenost od kluba

I tu dolazimo do onog prilično teško pitanja – ako je uistinu dobar dio euro-publike takav, gdje su se onda sakrili oni, kakti, pravi dinamovci i Purgeri?

Pa, bez nekog okolišanja, ti dinamovci su prilično otuđeni od kluba i mislim da bi svakom tko voli istinu trebalo biti jasno da postoji ta kritična masa, kao i to da se dio njih ne vraća jer su svjesni kozmetičkih promjena u klubu i kako je ona jedina, ne i nebitna, ta što trener ima potpunu kontrolu u svlačionici.

Doduše, još dok sam i sam pohodio Maksimir prije nekih desetak godina, a kad nije bilo takve opozicije i borbe oko Dinama, tribine su na manjim tekmama znale izgledati sablasno. Pa, opet, kao argument tome da se dobar dio purgerštine naprosto zasitio Savjetnika, uvijek volim uzeti onu utakmicu Dinama i Hajduka iz srpnja 2015., kad je samo koji dan prije Glava zaglavio u Remetincu, a na stadion se, gle čuda, sjatilo 25.000 ljudi. Ne bih rekao da je to bila puka slučajnost ili da su mu došli dati podršku i prilično sam uvjeren kako je to bila drugačija publika od ove europske.

Pa još jednom opet, ne valja se previše koprcati u emocijama pišući o ovome i treba reći, koliko god to možda boljelo opoziciju, kako se dio dinamovaca nije otuđio od kluba samo zbog mrskog mu čelništva, već općenito zbog tog sukoba na liniji s njime. Dijelu navijača naprosto nije bitno tko i kako vodi klub i drži li se zakona k’o pijan plota; zgadila su im se silna medijska i stadionska prepucavanja koja podsjećaju na ona dnevno-politička. Slično kao što im je lakše ne izaći na izbore, tako im je i lakše složiti tiket i otići u kvartovsku birtiju ili na lokalnu tekmu nego zaputiti se na zatrovani Maksimir. Na koncu, vjerujem kako se dobar dio ove publike neće vratiti dok je ova garnitura na vlasti, ali i kako su se neki prilično ohladili od Dinama.

U većini medija često se provlači i ona teza kako je maksimirska infrastruktura odvratna pa tobože zato nema više publike. Zvuči primamljivo na prvu, ali osim zbog te kišice, koja nije baš tako otočki redovita, ne smatram je uopće točnom. Ne vjerujem da netko kome je stalo do kluba neće otići na utakmicu zato što mu stolica ne masira dupe ili što već, a još manje zato što mu stadion estetski nije privlačan.

Ono u što vjerujem jest da je HNL stvarno neatraktivna liga, generalno slabija nego prije 10-15 godina te lišena ikakve neizvjesnosti. I kad vele da je Liga 10 osmišljena zbog koncentracije kvalitete, to je valjda eufemizam za manjak kvalitete u većoj ligi, ali, eto, čak i u njoj postoje oni koji nisu spremni za prvoligaški nogomet. Da ne pričamo o tome koliko se klubova i nogometnih centara srozalo, među njima i neki tradicionalni Dinamovi rivali poput Varteksa i Zagreba. Uz ostalo navedeno, ta klima, nepovjerenje u čistoću lige i općenita atmosfera oko HNL-a te (uvijek selektivno) sjećanje na ‘dobra stara vremena’ također utječu na posjećenost.

Dinamo nije dovoljno atraktivan sam po sebi

Postoji, međutim, još jedan razlog zašto su Dinamove utakmice u domaćem prvenstvu tako slabo posjećene — onaj koji se u domaćim medijima u pravilu prešućuje ili se preko njega olako prelazi, a samo je naizgled i ponajmanje bitan.

Dinamo u HNL-u ne igra dobar nogomet.

Nenad Bjelica puno rotira, odmarajući najbolje igrače za kontinentalne okršaje, a igrači neminovno opuštenije ulaze u te utakmice, sasvim svjesni ogromne razlike u kvaliteti i toga da je dovoljno tek nekoliko individualnih bljeskova ili kombinacija u napadu da bi se osvojilo bodove. Pritom onaj argument da svi “igraju bunker” protiv Dinama baš i ne stoji, jer bunkeraške momčadi igraju isto i protiv Hajduka, Rijeke ili Osijeka, a nije baš istina ni da su sve u ostatku lige takve; zato ima dosta istine u tome da je Bjelica pragmatičan trener koji ne napada po svaku cijenu; njegova će se momčad rijetko kada potrgati od inicijative i držati posjed lopte u nekim ogromnim postotcima, radije će strpljivo čekati prilike jer zna da će one prije ili kasnije doći. Dok će u Europi zablistati rapsodija u plavom kao protiv Atalante, u HNL-u Dinamo igra na mahove i rijetko se događa da nekoga tako ‘strga’.

Nije to samo dojam. Dinamo je u svojih dosadašnjih osam prvenstvenih utakmica zabio tek 12 golova — dakle, 1,5 po utakmici, a ukupno tek tri više od Istre, koja je s devet pogodaka u isto toliko utakmica najmanje efikasna momčad u ligi. U škotskoj ligi je, primjerice, Celtic zabio 21 gol u šest utakmica; u Nizozemskoj Ajax ima 25 u sedam. Ako to iz različitih razloga, a ponajviše zbog nogometne kulture, i nisu najsretnije usporedbe, onda spomenimo onu nešto bližu: Red Bull Salzburg je u osam kola austrijske Bundeslige postigao čak 36 golova — dakle, čak triput više od Dinama. Pritom je taj “plastični” i “od navijača otuđeni” klub u gradu otprilike pet puta manjem od Zagreba prosječno gledalo 9.348 ljudi (najslabiji posjet u četiri utakmice bio je 8.874) u domaćem prvenstvu.

Ova se veza u domaćim medijima najčešće izvrće na način da se kaže kako bi Dinamo vjerojatno bolje igrao kad bi imao jaču podršku s tribina — ali to je neprovjerljiva, da ne kažemo i sasvim nasumična hipoteza. Ako se Dinamovoj europskoj publici baš i ne gleda kako 10 i više puta skuplja momčad pobjeđuje tamo neku Istru 1-0, a da je gost pritom možda čak i zaslužio bod, možete li je za to kriviti? Bjeličin Dinamo, a ni mnoga Dinama prije njegovog, naprosto ne kreira dovoljno atraktivnosti sam po sebi, nego treba atraktivnog suparnika da bi je iskazao. Što nas opet vraća na tezu da velik dio maksimirske publike zbog suparnika i dolazi.

Quo vadis, Dinamo?

A onda je tu i onaj još malo širi kontekst – onaj kako su Purgeri već godinama otuđeni od gotovo svakog popularnijeg sporta u gradu. Dovoljno je pogledati kako se i koliko srozala Cibona, a u PPD Zagrebu već godinama nemaju rukometnu publiku, pa ni suvislu sportsku politiku. Štoviše, baš se u zagrebačkoj Areni na Ligi prvaka počela pojavljivati trendi-publika koja, međutim, sve više shvaća kako su Zagrebovi nastupi u Europi prilično predvidljivi, pa se dobar dio karata danas vjerojatno mora dijeliti da bi dvorana izgledala polupuna, a ne poluprazna. Baš neki dan u Arenu je stigao jedan od najatraktivnijih klubova na svijetu, PSG, pa više ni to nije dovoljno. Umjesto u Areni, sutra će Zagreb ugostiti Barcelonu u zadarskom Višnjiku — da, dobro ste pročitali…

Nije naodmet spomenuti niti to da je lokalniji NK Zagreb potpuno uništen, sad već koketira s ispadanjem i u županijski nogomet, kao niti to da je KK Zagreb potonuo u ništavilo, a tko se još sjeća one euforije oko KHL Medvešćaka ili one malo manje oko Cedevite? Svaki od tih klubova, pogotovo ovi s većom tradicijom, otuđili su se od svojih navijača, ponajprije kroz taj u nas sindrom lošeg upravljanja klubovima. Nije to samo proces koji se odvio u Zagrebu — pa vidimo kako se u Varaždinu ne može napuniti stadion protiv tog jakog Dinama, što valjda može uspjeti još samo malenoj Rujevici i, naravno, Poljudu…

Nakon svega, možemo se svi zapitati, ili makar oni koji to smatraju potrebnim, što će biti s tim našim Dinamom?

Jasno je valjda sad već svima da je problem maksimirske apatije u HNL-u i euforije u Europi prilično složen, generalno dosta povezan i s tom ‘klasnom smjenom’ na tribinama, posebice u metropolama. Pa, opet, specifikum Zagreba i Dinama jest taj što postoji otuđenost dijela navijača, kao i nedostatak navike odlaska na utakmice. Dojam je da su ti navijači izgubili bilo kakvu povezanost s klubom čiji identitet više ne prepoznaju. Nije to, naravno, prvi put jer i u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća klub se zamjerio velikom dijelu Dinamova puka i, tko zna, možda su se oni ‘pravi’ dinamovci naprosto umorili…

A možda možemo postaviti i ono malo teže pitanje, o kojem barem opozicija već neko vrijeme razmišlja – tko će onda za 10, 15 ili 20 godina navijati za Dinamo? Hoće li vam tada više uopće išta značiti ‘sveto ime to’? Jer, na koncu konca, kad ova euforija jednom splasne, tada više neće biti onih koji tako revno pohode taj novi, a nekima teško prepoznatljivi europski Dinamo…

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.