Malo tko je vjerovao da Steve Bruce može nastaviti ondje gdje je stao Rafael Benitez. Međutim, Newcastle United se nakon 20 odigranih utakmica nalazi u sredini ljestvice s pristojnih 25 bodova na kontu i zasad usprkos jučerašnjem domaćem porazu od Evertona koji je ojačan dolaskom Carla Ancelottija na klupu, uspješno brodi kroz sezonu bez nekog prevelikog stresa. Barem što se rezultata tiče.
U nogometnom puku Benitez baš i nije omiljeni lik, i to vjerojatno zbog pragmatičnog stila igre kojem teži; međutim, Španjolac je vizionar, čovjek koji klub želi mijenjati strukturalno i na razini identiteta, a u skladu s tim i čovjek s ambicijama. No, ako još 2013. klub najavi da će izgraditi novi trening centar, a nekoliko godina kasnije budu, prema Benitezovim riječima, samo “ofarbani zidovi”, onda je jasno da takav klub pokazuje ozbiljni manjak ambicija. Trening centar je zapravo samo kap u moru, a puno više od toga španjolskom je treneru smetala činjenica da ima slabu kontrolu nad izgradnjom prve ekipe, a uglavnom i manjak financijskih sredstava.
Naravno, kao osoba koja drži do svog ugleda i ipak ima kakav-takav prag tolerancije, tri godine rada u takvim uvjetima bile su dovoljne te je u lipnju odlučio otići. A htio je ostati, dobrim dijelom i zbog snažne povezanosti s navijačima; na koncu, da neće dobiti novi ugovor saznao je preko medija.
Bez nekih navijačkih sentimenata, nije neprihvatljivo prostački se zapitati — koji jebeni luđak se rješava trenera koji je vratio klub u Premier ligu, u njoj ispunio ciljeve ,pa i nadmašio očekivanja, te ujedno i trenera koji ipak ima pedigre elitnog, što god neki rekli?
Statistika kaže da aktualni plasman zavarava, odnosno da je ovakav učinak uz ovakvu igru teško održiv
Naravno, omraženi Mike Ashley, vlasnik kluba i internetske trgovine Sports Direct.
Sljedeći korak bio je sasvim očekivan: Newcastle će uposliti nekog à la Bruce, tj. upravo njega, prekaljenog specijalista za klubove koji se bore za goli prvoligaški život. Bruce spada u onu skupinu konzervativnih engleskih trenera starog kova, ne libi se nazvati taktiku glupošću i oslanja se dobrim dijelom na vješto upravljanje svlačionicom te motiviranje igrača, a njegov premijerligaški CV ne ostavlja baš bez daha — od 33 menadžera koji su vodili 200 i više utakmica u Premier ligi ima drugi najniži postotak pobjeda od 28,1 posto. Odmah po dolasku, bivši proslavljeni stoper Manchester Uniteda istaknuo je da mu je životni san bio doći u klub za koji on i njegov otac navijaju, iako će mu navijači zamjeriti što je dio karijere proveo u mrskom rivalu Sunderlandu. I malo je reći da su zbog svega bili ogorčeni.
Brojke koje zavaravaju
Pet mjeseci kasnije i eto nas, Bruce je ušutkao kritičare, svoje i Ashleyeve. Neki čak ističu koliko je uspješniji od Beniteza u ovo doba lani, ali valjalo bi sagledati širi kontekst.
Benitez je Newcastle održao među elitom jer je shvaćao da na okupu ima limitiranu momčad kojoj je trebalo usaditi ratnički mentalitet s prilično defenzivnom orijentacijom. Po svom dolasku Bruce je najavio promjene.
“Povijest nam kaže da je u posljednjih nekoliko godina zabijanje golova u ovom klubu bio problem”, rekao je. Bruce je obećavao atraktivniji i aktivniji nogomet, iako i nije imao neko pokriće za to. U početku je eksperimentirao s 5-3-2, što nije izgledalo bajno, a kad je prešao na igru s četvoricom u obrani, popio je pet komada od Leicestera.
“Probali smo s četvoricom braniča, ali moram reći da to nije funkcioniralo”, rekao je nakon tog poraza vratar Martin Dúbravka. “Navikli smo igrati s petoricom otraga i to nam vjerojatno najbolje odgovara”, dodao je, a istu je stvar insinuirao i kapetan Jamaal Lascelles. Drugim riječima, zazivali su povratak na Rafine postavke. Nedugo potom Bruce je poslušao igrače, vratio se u 5-4-1.
Pa, ipak, ako malo zagrebemo ispod površine, Newcastle je u odnosu na prošlu sezonu još neaktivniji u fazi napada te nešto propusniji i u fazi obrane. Uvjerljivo zadnji je u ligi po posjedu lopte, manje golova zabijaju samo Crystal Palace i Watford, a manje udaraca po utakmici ima samo Burnley.
I drugi statistički pokazatelji su protiv Bruceove momčadi — primjerice, oni koji govore o intenzitetu visokog presinga, koji je kod Newcastlea praktično nepostojeći ili, recimo, banalna činjenica da su pola njegovih golova (10 od 20) zabili braniči što je, priznat ćete, ne baš uobičajena pojava. Pet je zabio ove sezone nadahnuti veznjak Jonjo Shelvey, dok napadači ne zabijaju: centarfor Joeilton je dao jedini gol za pobjedu nad Spursima, krilo Allan Saint-Maximin jedan u trijumfu nad Sheffield Unitedom i to je to. Klupska ikona Andy Carroll oporavio se od ozljede i dosad skupio 500-tinjak premierligaških minuta, ali dosad još nije pogađao mrežu (ima, doduše, četiri asistencije).
Kad smo kod golova i statistike, Understatove xG brojke su izrazito porazne za Newcastle. Prema njima, momčad je zabila tri gola više nego što je bilo ‘očekivano’ po kvaliteti prilika, a primila gotovo šest manje; očekivani broj dosad osvojenih bodova iznosi manje od 15 — dakle, 10 bodova manje nego što je u stvarnosti osvojeno — a to Newcastle čini trenutno drugim najvećim bodovnim overachieverom u Premier ligi (nakon Liverpoola) i zakucava ga na posljednje mjesto prvenstvene ljestvice po ‘očekivanim’ bodovima.
Sve to nam govori da aktualni plasman zavarava, odnosno da je ovakav učinak uz ovakvu igru teško održiv. Bodovna prednost pred zonom ispadanja sada se čini velikom (+7 ispred 18. Aston Ville), ali do kraja sezone je još puno, a sve ukazuje na to da bi momčad lako mogla potonuti u borbu za goli premierligaški opstanak.
Izlog za brend
Ipak, vrijeme je da stanemo s ovim pamfletom u suštini usmjerenim protiv Brucea, jer upravo to i želi glavni i odgovorni za njegovo imenovanje, Mike Ashley. Nije, naravno, problem (samo) u njemu, nego u onome tko ga je postavio kao kratkoročno i jeftino rješnje koje će onda kad-tad otpremiti na trenersko smetlište.
Dobrim dijelom zbog te kratkovidnosti Newcastle ove godine ima najmanju posjećenost u zadnjih pitajboga koliko sezona. Navijači su jedan od elemenata koji ovaj klub čine većim od načina na koji ga Ashley tretira: Toon Army je vrlo vjerna, pa i brojna vojska. Kad je Newcastle prije tri godine igrao u Championshipu, prosječna posjećenost domaćih utakmica iznosila je 51.064 gledatelja, po čemu su te sezone Svrake bile šeste u Engleskoj. Prošle sezone brojke su ostale na sličnoj razini, a da stadion kojim slučajem prima više od 52.000, bile bi i više.
Međutim, nadogradnja kultnog St. James Parka neće se dogoditi dok god je Ashley u klubu, niti će se izgraditi trening centar, a kamoli odriješiti kesa zbog trenera i pojačanja. Dijelom sigurno i zbog toga, ove je godine posjeta pala na cca 46.000 gledatelja, a prije mjesec dana utakmicu sa Southamptonom gledalo je 42.303, najmanje još od studenog 2010. Zato su u klubu osmislili akciju te za sve preostale domaće utakmice podijelili besplatne ulaznice onima s godišnjim kartama, u nadi da će ih oni proslijediti članovima obitelji i prijateljima.
Po svim parametrima Newcastle je klub koji bi trebao težiti gornjem domu engleskog najvišeg ligaškog razreda.
Povijesno gledano nema toliko puno trofeja, ali od osnutka Premier lige Newcastle se znao boriti za naslov prvaka, bio je često među pet najboljih, uvijek je privlačio velika nogometna imena, ima veliku i vjernu navijačku bazu, a tu možete ili trebate dodati i financijski segment – početkom 2019. bio je to 19. klub na svijetu po prihodima te osmi u Engleskoj. Novca, dakle, ima, ali Ashley ga ne želi trošiti više nego što baš mora jer mu klub prvenstveno služi kao izlog za brend Sports Direct; također, želi naplatiti i sve što je proteklih godina u njega ulupao, baš zbog svoje promašene i loše politike.
Jasno je, stoga, da će se bilo kakav napredak teško dogoditi sve dok Ashley ne proda klub, a navijači na Tyneu će nastaviti patiti između čiste prosječnosti i borbe za opstanak.
