NextGen iluzija

Jesmo li očekivali previše od skupine talentiranih mladića?

Zadnja izmjena: 1. kolovoza 2020.

Istini za volju, bilo bi najpravednije da si to priznamo odmah. Svi mi — teniski fanovi koji prosipamo pamet ili frustraciju po portalima i društvenim mrežama, mi medijski djelatnici koji si utvaramo da se razumijemo u materiju, a onda i bivši velikani ove igre čija je riječ, tobože, svetinja — svi smo mi dobrano, recimo to tako uličarski, zabrijali; svi smo mi popušili spiku. Svi smo mi povjerovali u ono da je samo pitanje vremena kad će, recimo, jedan Borna Ćorić svrgnuti s trona Trojku, i svi smo povjerovali u to da je pitanje vremena kad će, recimo, Sascha Zverev učiniti isto. Zapravo, svi smo u njima vidjeli Trojku.

“A ti rezultati, oni nisu bili realni”, pričao mi je onomad Ćorić kad smo se doticali njegovih pobjeda nad Rafaelom Nadalom i Andyjem Murrayem, a koje su velikim dijelom došle kao posljedica toga što su obojica bili naprosto katastrofalni. “I onda se dogodi da ljudi jednostavno počnu očekivati da ja jednog 50. igrača na svijetu moram dobiti kad se sjetim”, završio je Borna.

Bilo je to prije sad već pet-šest godina, a Ćorić je danas ‘samo’ 33. igrač svijeta.

U tih nekoliko godina otkad je na scenu stupila tzv. NextGen skupina igrača jedino što radimo jest da ih kritiziramo. Neprestano. Bez ikakvog ustezanja i bez ikakvog propitivanja — nisu, popularno je argumentirati, konzistentni, nemaju “ono nešto”, a što je uz ono da naprosto “nemaju muda”, valjda omiljeno; kruna takvog kritičkog pristupa je i onaj posprdni pojam LostGen koji je počeo cirkulirati medijskim prostorom. Istovremeno, pišu se raznorazne analize i kvazianalize koje analiziraju zašto je tome tako, a da pritom tezu nitko ne dovodi u pitanje. Stvar je upravo u tome što smo svi mi, recimo to tako uličarski, dobrano zabrijali.

“Da biste pročitali što se piše, prije 15 ili 20 godina morali ste kupiti novine ili otići na laptop. Sada odete na Instagram i pet milijuna ljudi odjednom ima mišljenje o vama”

Koncept NextGena osmišljen je još 2016. i plod je ponešto agresivne marketinške, a onda i medijske kampanje koja je nastojala promovirati nadolazeće zvijezde; ako hoćete, uistinu talentirani mladići pretvoreni su u zvijezde i prije nego što su to uistinu postali, a ATP je na njihova leđa stavio ogroman teret — onaj prema kojemu su ti momci zalog za budućnost sporta u eri bez Trojke, tada još Velike četvorke.

Da je tenisu takvo što potrebno bilo je jasno već neko vrijeme — još je sredinom 2014. u prvih 64 igrača svijeta jedini mlađi od 23 godine bio Dominic Thiem, igrač kojeg mnogi sasvim neopravdano svrstavaju u NextGen; te 2016. pak, Roger Federer je zbog ozljede otkazao drugi dio sezone, a Nadal se s njima već neko vrijeme borio. Vladari su o koncu godine bili već pomalo potrošeni Murray i Novak Đoković, a u prvih 20 igrača svijeta bila su svega trojica igrača mlađih od 25; nije da NextGen nije obilovalo talentom, ali naši su percepcija i očekivanja uvelike iskrivljeni zbog hypea pokrenutog tog kampanjom.

Korak naprijed

U svoj toj silini, moramo to tako sročiti, medijskog proljeva, rijetko je tko bio u stanju zapravo pravilno definirati koji igrači spadaju u izvorni NextGen, a onda i onu skupinu igrača koji se uopće mogu s kakvim takvim argumentima kritizirati. Kao što smo rekli, kao 1993. godište, Thiem svakako nije bio dio te kampanje.

Bili su to ovi igrači.

Naime, svi su oni, s iznimkom Stefanosa Tsitsipasa i Denisa Shapovalova, već pet do sedam godina na Touru, pa su stoga i podložni kakvoj-takvoj evaulaciji učinjenog; spomenuta dvojka, međutim, već je neko vrijeme etablirana, svaki na svoj način — Shapovalov je bio sudionik još prvog završnog NextGen Mastersa iz 2017., a Tsitsipas je tada bio druga zamjena te je u 2018. i 2019. ostvario značajni napredak, a onda i ulazak u top 10.

Sve ono što pišemo samo će se u manjoj mjeri odnositi na Mattea Berretinija, koji nije bio dio te kampanje; koncem 2017. bio je 127. igrač na svijetu te je nešto sporije sazrijevao, ali ipak ćemo istaknuti jedan njegov rezultat jer je, uostalom, postao top 10 igrač te time počinje osjećati sličnu vrstu pritiska. Alex De Minaur je, pak, jednostavno ‘prekasno’ propupao; početkom 2018. bio je 208. igrač na svijetu i svatko tko ne shvaća da je proces izgradnje igrača upravo to — proces, može odmah prestati čitati ovaj tekst.

Bilo kako bilo, idemo preispitati je li ta prva generacija baš toliko podbacila koliko se to implicira.

Čini se neprijepornim da je ondašnja dominacija Velike četvorke, a danas Trojke, na Mastersima već razbijena ili rasklimana — što od starije garde, što od nekih iz NextGena. U razdoblju od 2008. do 2016., a što je nestvarno, Velika četvorka uzela je 70 od 81 Mastersa, uključujući završnice u Londonu, tj. njih čak 86,5 posto. Još je 2017. upravo Zverev uzeo dva Mastersa, a u sljedeće dvije sezone određeni probitak napravili su i neki drugi — netko u manjoj, netko u većoj mjeri.

Pogledajmo sljedeću tablicu, u koje smo uključili i dolaske u završnice na Slamovima; baš zato što je nepotrebno dokazivati taj korak naprijed na Mastersima, istaknuli smo samo finala i naslove, dok smo kao završnicu GS-ova odredili četvrtfinale.

Također, kao relevantne rezultate uzeli smo samo one iz 2018. i 2019., jer ne možete naprosto samo tako očekivati da netko tko je tek 2017. ušao u top 100, iste godine napravi trokorak i na Slamovima. Već je sama činjenica da u obzir uzimamo i 2018. nategnuta, ali upravo se o tome i radi — uslijed hypea koji je nastao, svi smo očekivali da će netko iz NextGena eksplodirati i biti poput Federera, Nadala ili Đokovića, što je u jednu ruku i paradoksalno jer nije baš najspretnije toliko se klanjati Trojci, a istovremeno spočitavati NextGenovima da nisu poput nje.

Sporija smjena

Kako god, vidi se postupni napredak i na Mastersima, ali i na Grand Slamovima, i ono što je potrebno mlađoj generaciji jesu veliki mečevi, ponajprije oni na pet dobivenih setova; jednostavno, pritisak koji osjećaju izvan, a onda i na terenu, nešto je što se ne može simulirati na treningu.

Kad mi novinari pričamo o pritisku koji sportaši osjećaju, nerijetko se uzima da je to samo naša konstrukcija, nešto teško opipljivo i dokazivo; ima i u tome nešto istine, ali u ovom slučaju imate živi primjer koji o tom pritisku svako malo progovara, a što prolazi onako, ispod radara; Zverev je o tome više puta pričao, a recentno je ono kad je bio “presretan” što se Tsitsipas ukrcao u top 10 te mu time oteo dijelić pozornosti. Usput, progovorio je o još jednom aspektu koji život jednog NextGena čini težim, a koji malo tko uzima u obzir.

“Da biste pročitali što se piše, morali ste kupiti novine ili otići na laptop”, rekao je, uspoređujući medijsku izloženost danas i prije 15-20 godina. “Sada odete na Instagram i pet milijuna ljudi odjednom ima mišljenje o vama”, nastavio je. “Iako ljudi kažu da ih nije briga za to, oni to svejedno čitaju, a to im često ostaje u podsvijesti”, završio je, pričajući o ‘njima’, a zapravo misleći na sebe.

Da je tome uistinu tako, ogledan je primjer i njegov ‘suborac’ Tsitsipas koji je nakon serije loših rezultata koncem prošle sezone odlučio apsitnirati od društvenih mreža, a što je opet najavio početkom nove.

Takvu vrstu pritiska starije generacije nisu osjećale u toj mjeri, a postoji još jedan bitan faktor koji život NextGena čini težim — to je onaj da se smjena generacija danas odvija znatno sporije, zbog čega je pak konkurencija u vrhu još žešća. Jednostavno, ATP je u tom vrhu ostario, i to zbog uvećanih nagradnih fondova i unosnih sponzorstava, a onda i svih benefita koje oni nose. Igrači igraju duže, nerijetko svoj vrhunac doživljavaju kasnije ili se ‘vraćaju iz mrtvih’ i Trojka u tom pogledu nije iznimka.

Prirodniji proces

Unatoč tome, Zverev, Medvjedev i Tsitsipas probili su led i ušli u top 10, ali često su i dalje predmet kritika čim se dogodi kakav kiks, iako zapravo njihov put ima zakonitosti koje mlađi igrači naprosto moraju proći.

Da je tomu tako, fino sugerira i ova tablica — ona u obzir uzela stariju generaciju koja bi onomad sigurno bila okarakterizirana kao NextGen, ali i Thiema, čisto da vidimo koliko je rano doživio svojevrsni proboj, samo da bi još i danas strpljivo čekao u redu poslasticu, tj. Grand Slam naslov.

Svatko od ove ‘starije ekipe’ počeo je stasati u razdoblju kad Velike četvorke nije ni bilo ili se ona tek počela postupno formirati, a kontekst je bio i takav da se ta smjena generacija odvijala brže. Vidimo, dakle, da su pojedini NextGenovi imali i nešto ‘brži’ proboj od većine navedenih; što će se događati kasnije u konačnici je manje bitno. Poanta je u tome da je proces izgradnje igrača, ako zadržite imalo razuma i izuzmete Trojku, upravo proces; on je zapravo bio proces i kod Trojke, ali kod 99,99 posto ostalih igrača se odvija na sporiji, takoreći prirodniji način.

Što će se događati kasnije, kao što smo rekli, sada je manje važno — netko će izrasti u top 10 igrača, netko doći u top 5, netko će oscilirati, a netko će postati Grand Slam osvajač; bilo kako bilo, barem što se tiče ove trojice, jer niste valjda povjerovali da će Borna Ćorić samo tako smijeniti Trojku, taj je proces otprilike sličan kao i kod ostalih navedenih.

I problem je upravo u nama, a ne u njima; problem je u tome što smo, u našem slijepom obožavanju Trojke, povjerovali u iluziju da se nova Trojka krije među tim pomalo i nesretnim NextGen mladićima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.