Previše američkih filmova u svom zapletu ima ishitreni brak sklopljen u nekoj kapelici u Las Vegasu. I kad na televiziji naletite na takav film, iako je možda i zabavan, znate da je film zapravo loš. Unaprijed znate radnju, jasno vam je da će veza završiti razvodom jer supružnici vrlo brzo shvate da nisu jedno za drugo i da se uopće ne poznaju. Stoji, spojila ih je neka tjelesna privlačnost, zajednička potreba za kaosom, sklonost lošoj muzici i potreba za provodom, ali sve vodi neizbježnom raspadu. Uostalom, kako bi drugačije mogao završiti brak sklopljen pod utjecajem alkohola između dvoje neznanaca pred lošim Elvisovim imitatorom?
Brak između Petera Bosza i Borussije Dortmund izgleda upravo kao da je ispao iz lošeg američkog filma. Čelnici Borussije našli su se u Las Vegasu pijani, još svježi od emotivnog razlaza s Thomasom Tuchelom, starom ljubavi koja je trebala biti garancija dugog i uspješnog razdoblja čiste sreće. Julian Nagelsmann i Lucien Favre nisu bili zainteresirani kad su ih pozvali na spoj u Dortmund. Povrijeđeni odbijenicama i svježe slobodni čelnici Borussije potražili su utjehu tako da su skočili u zagrljaj Boszu koji je upravo odigrao finale Europske lige s Ajaxom. I stoji, bilo je tu neke privlačnosti. Bosz je u Ajaxu igrao napadački i odgajao mlade igrače, a jedno i drugo je bitna kvalifikacija za mjesto trenera u Borussiji.
Međutim, od samog starta bilo je jasno kako u Borussiji nisu baš dobro promislili.
Na prošlu reprezentativnu pauzu klub s Westfalenstadiona je otišao s pet bodova prednosti ispred Bayerna, ugodno smješten na vrhu Bundeslige. Ovuje stanku dočekao s šest bodova zaostatka. U mjesec dana Borussija je u Bundesligi skupila tri poraza i jedan remi s Eintrachtom, inkasiravši u četiri utakmice 12 golova. U isto vrijeme igrala je i dva susreta Lige prvaka protiv APOEL-a u kojima se nije očekivalo ništa osim dvije glatke pobjede za održavanje priključka s Real Madridom i Tottenhamom. Ostvareno je samo dvaput po 1:1 i oproštaj od iluzije o osmini finala.
Nije se dogodilo ništa spektakularno ili šokantno poput bombe na autobus, samo se manifestiralo ono neizbježno što se od samog početka vidjelo na igri.
Tipičnih nizozemskih 4-3-3
„Golovi koje smo primili su bili premekani“, objasnio je Bosz poraz od Tottenhama. „Odradili smo dobar posao. Pritiskali smo vrlo visoko, ali onda obrana mora biti vrlo organizirana, što večeras nije bio slučaj.“ Borussia je u tom trenutku u domaćem prvenstvu još izgledala kao dominantna ekipa, ali bilo je jasno da to tako neće ići.
I zaista, golovi koje su primili bili su prilično jeftini. Samo, što drugo očekivati kad je igra postavljena da su takvi golovi standard igre? Bosz forsira stil igre u koji vjeruje. Problem je što taj stil igre dolazi s posljedicama koje se vrlo precizno manifestiraju i nakon gledanja 10-minutnog segmenta jedne utakmice.
Za početak, najočitija geometrija. Što ste više postavljeni, to je suparnik povučeniji i sve je manje prostora koji Pierre-Emerick Aubameyang može iskoristiti napadajući zadnje linije svojom iznimnom brzinom. Kad sam sebi oduzimaš glavnu snagu najjačeg napadačkog oružja, onda do izražaja treba doći sustav koji će to kompenzirati.
Borussia je ugrozila proces izgradnje momčadi elitnim talentima koji obećavaju trofeje, ali i reputaciju o kojoj ovisi budućnost kluba
Tu dolazimo do puno suptilnije geometrije. Kada je odlučio igrati tipičnih nizozemskih 4-3-3, postavio je pozicije prilično rigidno i široko. Problem je u tome što pritom ignorira činjenicu da nema odgovarajuću strukturu u presingu. Jednostavno, izostaje kompaktnost jer je vezni red razvučen iza prve linije presinga i ne može pružiti podršku niti u pritisku na loptu niti u kontroli ‘drugih lopti’ koje se događaju nakon duela. Tako se lagano otvara centralna os terena koju često pokriva samo centralni igrač u veznoj trojci i suparnici bez problema prenose loptu u tranziciju, a onda se otvaraju džepovi prostora u kojima imaju dovoljno vremena za izbor rješenja.
Ako pogledamo sva tri gola koja je zabio Bayern i još sijaset dobrih prilika koje je stvorio, u svim se slučajevima događalo da Bayernov igrač primi loptu u napadačkoj trećini bez ijednog žutog dresa u krugu od 10 metara od njega. Igračima takvog talenta, na toj razini igre, tih nekoliko sekundi vremena je sasvim dovoljno da situacije koje slože u takvim uvjetima bude nemoguće obraniti.
Mirno sjedi i gubi
Jedini način da se kompenzira takav stil igre je držati zadnju liniju visoko. Suludo visoko. Zapravo, u Boszovoj se ideji obrana ponaša kao vezni red. Ako prva linija presinga bude probijena, s obzirom da je vezni red raširen, stoperi – ili barem jedan stoper – iskaču krpati rupe između veznjaka. Takav stil igre od stopera traži da stoje na centru, a nerijetko i desetak metara dublje u protivničkoj polovici, što je suludo. Ne samo da nijedan stoper na svijetu ne može braniti 60 metara prostora iza svojih leđa, nego se odriču i najveće sistemske prednosti koju obrana ima nad napadačima – ofsajd zamke.
Borussijini čelnici svjesni su pozicije u kojoj je klub. Bayern i ostatak europske nogometne elite su financijski predaleko i teško je smanjiti tu razliku. Proizvodnja mladih igrača jedna je od metoda da se klub nametne kao jedna od najprivlačnijih destinacija u drugom razredu svjetskog nogometa i održi se dovoljno blizu eliti. Ukratko, ciljana publika nisu gloryhunteri kojima će ponuditi trofeje nego hipsteri koji cijene nogomet u kojem se igra s emocijom i razvija igrače. Međutim, da bi zaista bili relevantni, moraju skidati skalpove velikim klubovima. Ne mogu dominirati jer za to nemaju financijsku strukturu, ali mogu redovito uzimati pobjede u velikim utakmicama i tako privlačiti ciljanu publiku.
Zanimljivo je podržavati nekoga tko nije favorit, ali u suštini nitko ne voli luzere, tako da i hipsteri brzo izgube zanimaciju ako klub koji prate ne može svako toliko pomrsiti planove favoritu. Tuchel je završio ispred Reala u grupi, a Jürgen Klopp je igrao finale Lige prvaka. Obojica su divljala uz aut liniju, podizala i publiku i momčad, nudili su emociju koja daje privlačnost nogometu. Najbitnije, dobivali su velike utakmice, jer bez toga izostaje istinska relevantnost.
Boszov stil problematičan je baš u najvećim utakmicama. On mirno sjedi na klupi i redovito gubi. Pretprošlu sezonu vodeći Maccabi Tel Aviv nije osvojio ni prvenstvo ni kup, prošle sezone s Ajaxom u četiri utakmice s PSV-om i Feyenoordom uzeo jednu pobjedu, a u Europskoj ligi je nakon dominantnih domaćih pobjeda spašavao prolaz i protiv Schalkea i protiv Lyona, dok u finalu protiv Manchester Uniteda nije imao ni promil šanse.
Raspad je neizbježan
Kada igra protiv slabijih momčadi, razvučenost linija Boszu nudi da iskoristi superiorni talent u mnoštvu situacija jedan-na-jedan u koje ulazi. Samo, tim načinom uzeti bodove jačoj ekipi je nemoguća misija. Tu razvučenost iskoristio je Real Madrid, Tottenham, Bayern, pa čak i desetkovani RB Leipzig, za koji nisu igrali Emil Forsberg i Timo Werner, a Naby Keïta je izašao na poluvremenu. Četiri velike utakmice, četiri poraza s tim da je momčad u svakoj utakmici inkasirala po tri gola, a Bosz je bespomoćno sjedio na klupi bez prave ideje kako pokrenuti stvari. Niti mu je presing razrađen barem blizu onome što je pokazivao Klopp, niti mu je igra u posjedu barem na tragu tolike strukturiranosti kao u Tuchelovo vrijeme. Bez sistema unutar igre ostaje mu oslanjati se na čistu individualnu klasu, a tako ne možeš protiv onoga tko je kvalitetniji od tebe.
Odlukom predsjednika Hansa-Joachima Watzkea te sportskog direktora Michaela Zorca o otpuštanju Thomasa Tuchela Borussijina je budućnost stavljena na kocku. Neovisno o tome tko je kriv – a vjerojatno je i trener i uprava – to je točka u kojoj je Borussia ugrozila proces izgradnje momčadi elitnim talentima koji obećavaju trofeje, ali i reputaciju o kojoj ovisi budućnost kluba. Klub je ušao u pijani brak u kapelici u Las Vegasu s potpunim neznancem i vrlo brzo će se morati čupati iz loše pozicije u koju se nepromišljeno uvalio.
Svaki loš američki film nas je naučio da brakovi iz Vegasa ne potraju dugo i raspad je neizbježan, tako da nema smisla ulagati u vezu koja je ionako osuđena na propast. A idući put Watzke i Zorc pred oltar moraju ići trjezniji i birati mnogo pažljivije, jer novom greškom mogu nepovratno uništiti sav potencijal koji su stvorili.
