Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nisu odigrali ništa

Nitko ne igra loš nogomet tako dobro kao Real Madrid

Zadnja izmjena: 15. veljače 2018. Profimedia

Biti nogometni trener, čak i na najvišoj razini, ne znači nužno biti i genijalan taktičar. Posao je to u kojem je taktika tek jedan od segmenata posla . Tek kada trener nametne svoj autoritet i odradi motivaciju igrača, menadžeriranje talenata i resursa koje ima na raspolaganju, suradnju sa stručnim stožerom u planiranju i tempiranju kondicijske spreme i komunikaciju s upravom i medijima, onda do izražaja može doći taktička genijalnost.

Nedavno je Real Madrid pustio u javnost video iz svlačionice u poluvremenu prošlogodišnjeg finala s Juventusom. Zinédine Zidane je prvo sedam minuta pustio igrače da se odmore, a onda im nije rekao apsolutno ništa taktički relevantno. Rekao im je da u obrani moraju biti agresivniji, a da u napadu moraju pritisnuti Juventus dublje tako da će mijenjati posjed s jednog krila na drugo i ne napadati kroz sredinu; ništa što ima potencijal promijeniti stanje na terenu. Međutim, nekoliko im je puta spomenuo kako je ovo finale i kako su znali da će biti teško. Rekao im je da će patiti jer je to finale, ali da se smire jer će zabiti gol.

Video je bio nevjerojatno zanimljiv jer prvi put imamo priliku promatrati dinamiku velike momčadi na poluvremenu tako važne utakmice, ali nije nam donio ništa neočekivano. Znali smo da Zidane nije taktičar; njegova je sreća činjenica da za biti trener na najvišoj razini to niti ne mora nužno biti.

„Nitko ne igra loš nogomet tako dobro kao Real Madrid“, opisao je Zidaneovu momčad Jorge Valdano, istinski genijalan nogometni um. Povod su bili bodovi nakon još jednog gola Sergija Ramosa, ali uzrok se konstantno ponavlja.  Kao igrač, trener i sportski direktor Valdano je uvelike obilježio klub i kad kaže nešto takvo onda zbilja zna o čemu govori.

Zidane zna objasniti igračima važnost utakmica i ima autoritet kojim se može postaviti iznad njih, koliko god bili veliki egoisti bili. Manje važne igrače je, posebno u prošloj sezoni dok nije došlo do logičnog zasićenja u ovoj, uspijevao držati spremnima uskakati onda kada su trebali, a onda kombinacijom tih dvaju faktora momčad ima nevjerojatan natjecateljski duh. A dok je tako, nema veze koliko taktički loše igrali, mentalno su spremni i pobjeđuju na klasu.

Bez suradnje i strukture

„Momčad možete birati iz dvije perspektive“ , objasnio je Karl Rappan u intervjuu World Socceru 1962., a prenosi Jonathan Wilson u svojoj knjizi Inverting the Pyramid. „Ili imate 11 individualaca koji se uzdaju u čistu klasu i prirodne sposobnosti da budu bolji od protivnika ili imate 11 nogometaša, ponekad i prosječnih, koji moraju biti integrirani u određenu koncepciju, u plan. Taj plan cilja na izvlačenje maksimuma iz svakog pojedinca za dobrobit momčadi. Komplicirana stvar je osigurati apsolutnu taktičku disciplinu, a da ne oduzmete igračima slobodu mišljenja i djelovanja.“

Dvije momčadi vrijedne milijune eura, prepune talentom i klasnim igračima nisu odigrale apsolutno ništa. Ama baš ništa

Ponekad staviti igrače u striktne taktičke okvire znači ograničiti njihovu vrijednost. Cristiano Ronaldo ili Neymar moraju imati slobodu i Luka Modrić ili Marco Verratti moraju imati priliku da kreiraju, da pokažu svoju kvalitetu tako da iskoče iz okvira taktički discipliniranog plana igre i naprave nešto što nitko drugi nije mogao ni zamisliti. Jer kad na raspolaganju imate toliku kvalitetu kadra koju ste sposobni menadžerirati i držati motiviranom, onda vam se otvara mogućnost da napadate nezaustavljivom silom. Ponekad je jednostavno razumno i pragmatično izabrati momčad tako da uložite u nešto što vuče na prvu perspektivu. Uostalom, dva europska naslova zaredom daju Zidaneu za pravo i pokazuju da se s takvim pristupom može uspjeti.

Sve što vrijedi za njega, u ovom kontekstu vrijedi i za ono što radi Unai Emery. Obojici trenera je sasvim logično pustiti igračima dio slobode i obojici je sasvim prihvatljivo da psihološki aspekt bude važniji od taktičkog. Ali i kad sve to uzmemo u obzir, tek onda nema opravdanja za ovako groznu utakmicu.

Dvije momčadi vrijedne milijune eura, prepune talentom i klasnim igračima nisu odigrale apsolutno ništa. Ama baš ništa.

Utakmica se od susreta momčadi Real Madrida s momčadi PSG-a pretvorila u dvoboj 11 nogometaša Real Madrida s 11 nogometaša PSG-a u kojem nije bilo suradnje među igračima niti normalne strukture u igri. Svi su igrači, ili barem onaj dio koji je igrao prema naprijed, povremeno dobivali loptu u pozicije u kojima su pokušavali napraviti nešto sami. Jednostavno, jedna momčad od milijardu eura koja se nadala nametnuti čistu klasu i prirodne sposobnosti kako bi nadvladala drugu jednako talentiranu momčad od milijardu eura.

Ponekad je nevjerojatno bilo vidjeti kako su igrači stajali potpuno statično, bez komunikacije i strukture u igri. Jedan meni upečatljiv, ali sigurno ne jedini takav potez dogodio se u prvom poluvremenu pri rezultatu 0:0 i već tada je bilo jasno kakvu utakmicu gledamo.

Isco i Modrić su u prilično izglednoj situaciji, ali među njima nema nikakve dinamike. Obrana se povlači, a njih dvojica ne surađuju u igri niti najmanje nego pokušavaju sami probiti sami suparnika, a lopte se rješavaju tek kad su zatvoreni. Vrhunac svega je Nacho Fernández, koji ne može biti manje zainteresiran za igru na rubu protivničkog kaznenog prostora i koji samo gleda Neymara – jer da nije pratio njega, ne bi se ni našao tu. Rezultat akcije je Modrićev pokušaj centaršuta nakon desetak sekundi pimplanja, koji je blokiran bez ikakvih problema jer Luka nije ni imao bolju opciju.

Ispod razine natjecanja

Istina, pala su četiri gola. Ali to ni u ludilu ne znači da je utakmica bila dobra. Eventualno zanimljiva, ali ispod razine ovog ranga natjecanja. Golovi koji su pali bili su ili posljedica grešaka ili činjenice da su na terenu bile ponajbolje momčadi današnjice s nevjerojatnim talentom. Kada obje momčadi igraju zonu 4-4-2 i kada u sredini terena imaju toliko talentirane kreatore, apsolutno je nevjerojatno da nijednom ne pokušaju doći u prostor među linija smislenom akcijom kroz strukturirani napad. Kad se pogleda kako je to večer ranije radio Tottenham, ovo postaje još manje smisleno.

Zidane nije taktički genij i opet su mu rutina momčadi i širina klupe donijeli pobjedu i vrlo ugodan rezultat. Bila je to još jedna potvrda kako nitko ne igra loš nogomet bolje od Reala. Međutim, za ozbiljnije suparnike će trebati smisliti još nešto osim ideje s Iscom na vrhu romba koja je već pročitana. Jedini iole smišljeni plan je bio podizanjem Marcela stvoriti višak trokutom uz lijevu aut liniju i tako je Real zabio treći gol. Međutim, u nekoliko slučajeva je zamalo primio gol na taj način. To je iznimno riskantan plan jer svaka greška u pokušaju odigravanja suparniku otvara mogućnost da samo jednim dodavanjem dođe u gol šansu. Struktura ostatka momčadi naprosto je toliko slaba da nema šanse pokriti prostor prema golu.

S druge strane, Emery očito ne može momčad dovesti u stanje rutine onako kao što to radi Zidane, a to je osnova da se pobjeđuje bez igre. Kad suparnik ostavi prostor, onda je PSG nevjerojatno opasan u tranziciji jer ima napad koji je nevjerojatno brz i ubojit. Međutim, to je opet isključivo stvar individualnog talenta i čiste klase, a oduzeta lopta kao preduvjet tranzicije se svodi na slučajnost.

Emery je u Sevilli ostvarivao velike uspjehe u kupovima, ali temelj momčadi je bio drugačiji. Osnova je bila tranzicija, ali ne individualna, nego dobro dizajnirani kontranapadi u kojima je sudjelovalo više igrača. Preduvjet za to je bila dobra kolektivna obrana iz koje je nitko nije izdvajao. Jasno je kako ovdje ima nekoliko igrača koje jednostavno ne može natjerati da trče i onda je jasno kako njegov plan jedino može završiti. Dovoljno je pogledati drugi Realov gol i način na koji se PSG pokušao obraniti.

Nije ni Real nešto pretjerano bolji. Marco Asensio i Gareth Bale zamalo se sudaraju kod asistencije za drugi gol, a Adrien Rabiot daje gol tako što prolazi između Isca i Modrića koji ga ne doživljavaju. Međutim, nitko ne igra loš nogomet tako dobro kao Real, koji je navikao pobjeđivati u ovakvim utakmicama.

Ne propusti top članke