Nitko kao Kimi

Räikkönen je najavio povlačenje iz Formule 1. Bio je hodajuća kontradikcija

Zadnja izmjena: 6. rujna 2021.

I tako, bez puno buke i pompe, Kimi Räikkönen povukao je zastor na jednu od najslavnijih karijera u Formuli 1. Dvadeset godina. Treptaj oka. Posljednju sezonu odvest će u Alfa Romeu, daleko od prvih redova, pobjeda i postolja. Daleko od svega onoga što ga je proslavilo na početku stoljeća.

Već tu se susrećemo s prvim paradoksom njegove karijere; s jedne strane, Kimi već godinama nije onaj demon brzine iz McLarena — posljednji put se redovno borio za postolja i pobjede prije sad već osam godina i činjenica da će posljednjih desetak utrka karijere kružiti na začelju boreći se za pokoji bod zapravo je točan odraz njegovih trenutnih mogućnosti. Kimi već neko vrijeme nije faktor u samom vrhu sporta.

Pa ipak, čak i uz tu racionalnu misao, bit će teško pomiriti se s činjenicom da je to Kimi – Kimi Räikkönen! – svojedobno smatran najbržim vozačem na gridu i legitimnim nasljednikom Mike Häkkinena na poziciji Letećeg Finca koju F1 periodično popunjava svakih par generacija. Da, 2005. je sada već davna prošlost, ali teško je ne pogledati njegovu kacigu s poznatim rogatim logotipom i ne ponadati se da u tim elegantnim rukama i toj metronomski preciznoj desnoj nozi i dalje ima baruta. Sličnu egzistencijalnu napetost iz sezone u sezonu prolazi armija njegovih navijača, koja čak niti nakon uvjerljivih poraza of Fernanda Alonsa i Sebastiana Vettela u Ferrariju nije odustala od ideje da je Räikkönen svjetska klasa.

Zaboravite na statistiku, rezultate, omjer u utrkama i kvalifikacijama, to je Kimi, ime koje nešto znači u Formuli 1.

Njegova reputacija možda već godina nije sinkronizirana s učinkom na stazi, ali nema sumnje da i dan-danas u Alfa Romeu čuči Kimi iz 2005.

Debitirao je 2001. za Sauber, koji je u međuvremenu mutirao u Alfa Romeovu tvorničku momčad i u čijem će bolidu završiti karijeru. U tom vremenu sport je bio u čeličnom stisku Michaela Schumachera u njegovoj carskoj eri u Ferrariju — bili smo u očajničkoj potrazi za izazivačem. Kada je Häkkinen odjahao u suton, izmoren iz godina borbe sa Schumijem, McLaren je upravo u Kimiju pronašao zamjenu.

Bile su to godine potraga i nadanja, kada su svoje prve korake napravili budući svjetski prvaci: Jenson Button, Alonso i, naravno, Kimi, koji je katapultiran na vrh nakon manje od dvije godine u juniorskoj Formuli Renault 2000. Pobijedio je na 13 od 23 juniorske utrke u single-seaterima, ali čak i tada su mnogi mislili da je Peter Sauber lud što dragocjeno mjesto u F1 momčadi daje klincu koji nije prošao klasično obrazovanje i put kroz juniorske kategorije, poput natjecanja u GP2 kategoriji ili britanske Formule Ford.

Sirova brzina

Mladi Räikkönen je u svojoj debitantskoj sezoni bio izjednačen s iskusnijim Nickom Heidfeldom i Ron Dennis, tadašnji stoički McLarenov šef ispravno je zaključio kako je njegov plafon viši od Heidfeldova. Räikkönenove godine u McLarenu, obučenim u čvrste Michelinove gume i upogonjenim zubatim Mercedesovim V10 motorom, ubrzo su postale legendarne. Iskusnog momčadskog kolegu Davida Coultharda odmah je stavio na svoje mjesto; štoviše, u tri zajedničke godine pobijedio ga je uvjerljivije nego što je pošlo za rukom Häkkinenu: Kimi je protiv Coultharda imao 19-7 u utrkama, 32-19 u kvalifikacijama, Mika ‘samo’ 32-26 u utrkama, 68-31 u kvalifikacijama. Nije loše biti uvjerljiviji od dvostrukog svjetskog prvaka.

Kimijeva reputacija nezaustavljivo, razarajuće brzog vozača rasla je iz godine u godinu, a vrhunac doživjela 2005., kada su Neil Oatley i Adrian Newey dizajnirali MP4-20, daleko najbrži bolid na gridu. McLaren je tada pobijedio na 10 od 17 utrka — Kimi je slavio sedam puta, Juan Pablo Montoya triput — ali brzina je došla nauštrb pouzdanosti i Raikkonen je izgubio titulu u borbi s Alonsom u inferiornijem, ali pouzdanijem Renaultu.

Činilo se da je te sezone Kimi mogao utrku završiti samo na dva načina — s 30 sekundi ispred drugoplasiranog ili u šljunku nakon otkazivanja ventila, hidraulike ili ovjesa. Räikkönen je 2005. u kvalifikacijama bio brži od Montoye u prosjeku za ogromnih 0,563 posto kruga, u utrkama za 0,351 posto. Montoya nije bio bilo tko i Kimi je u dvije godine potpuno potvrdio svoju premoć nad tada iznimno cijenjenim kolumbijskim vozačem.

McLaren i finski vozač tih su godina činili skoro pa organski simbiotski spoj; Kimi sa svojim intuitivnim osjećajem na gasu i volanu i McLaren sa stabilnim, prijemljivim prednjim krajem te Michelinovim gumama koje su dolazile u radnu temperaturu agresivnim steering-lockom na ulasku u zavoj. Kimi je svoj prvi i jedini naslov osvojio par godina kasnije u Ferrariju, ali nikad nije uspio replicirati sirovu brzinu iz svojih McLaren–Michelin dana.

Par godina ranije, F1 Racing, tada broj 1 tiskani magazin za F1, nalijepio je Räikkönena i Alonsa na naslovnicu za svoj rujanski broj: “Budućnost Formule 1”, pisalo je.

Pa ipak, čak i tih godina postojale su sumnje: je li Räikkönen zbilja toliko brz ili mu laska bolid? Riječ je o pitanjima koji se dotiču fundamentalnih principa sporta — kako razlučiti između brzog vozača i brzog bolida? — i na koja ne postoje jednostavni odgovori. Räikkönenova karijera, koja je nakon V10 Michelin ere u McLarenu prošla kroz V8 Bridgestone u Ferrariju i Lotusu pa sve do V6 Pirelli hibridne ponovno u Ferrariju i sada Alfi, predstavlja njegovo kontinuirano hrvanje s tim problemom.

Cijepljen protiv bullshita

Räikkönen je 2007. osvojio titulu u sezonu u kojoj su McLarenovi vozači Alonso i Lewis Hamilton doveli momčad do ruba ‘građanskog rata’, ali je u dvije i pol sezone ostvario lošije rezultate od momčadskog kolege Felipea Masse, vozača koji je u trenucima inspiracije bio ponajbolji na gridu, ali nije smatran elitom elite. Kimi je između 2007. i 2009. izgubio od Masse 16-18 u utrkama, 19-25 u kvalifikacijama i 195-213 u bodovima, što je tada djelovalo nezamislivo za vozača koji je slovio za člana Velike četvorke, a nju su tobože činili još Hamilton, Vettel i Alonso. Ono što se dogodilo u godinama prije odlaska iz Formule 1, a pogotovo tijekom njegove druge epizode u Ferrariju potvrdilo je da je stvarnost puno kompliciranija i da je tako jednostavno razdjeljivanje fikcija.

Pljuska u lice došla je 2014., kada je prvi put u karijeri imao jednog od najboljih svjetskih vozača kao momčadskog kolegu. Nešto više od 10 godina otkako su zajedno simbolizirali budućnost na naslovnici F1 Racinga, Alonso i Räikkönen vozili su u istoj momčadi, u istoj mašineriji. Navijači su konačno došli na svoje: dvojica ponajboljih vozača ere jedan-na-jedan, u istom bolidu i istim uvjetima. Rasplet je bio potpuni antiklimaks. Alonso je Kimija obrisao s lica zemlje: 16-1 u utrkama, 16-3 u kvalifikacijama i 161-55 u bodovima. U kvalifikacijama je Alonso je bio u prosjeku 0,53 sekunde brži, a u utrkama koje su obojica završili imao je u prosjeku prednost od 33 sekunde.

Nakon Alonsova odlaska, Kimi je proveo još četiri ni po čemu spektakularne sezone u Ferrariju gdje je, uz povremene bljeskove, igrao drugu violinu Vettelu. Ideja da pripada u sam vrh sporta raspala se, dakle, između 2014. i 2018.

Pa ipak, nemoguće je zaboraviti na onu zasljepljujuću brzinu koju je pokazivao u McLarenu na početku 2000-ih. Ovo će mu biti posljednja sezona i mnogi će refleksno posegnuti za repertoarom utrka u kojima je pokazao da je, kada ima svoj dan, najbrži čovjek na planetu, ignorirati abnormalno rani pad forme i kratki vrhunac. Koješta. Riječ je o Kimiju, čovjeku koji je cijepljen protiv bullshita i patronizirajućeg tona koji na njegovu karijeru gleda kroz ružičaste naočale. Kimi je živući primjer kako je planetarna popularnost moguća bez kultiviranja javne persone i PR jezika: on bi bio posljednji koji bi sam sebi progledao kroz prste.

Sjena srebrnog McLarena

Kako onda objasniti ta dva Kimijeva lica? Kako pomiriti vozača koji je do svoje 26. godine djelovao nepobjedivo i onoga koji nije bio dorastao Alonsu i Vettelu i sada završava karijeru kružeći na kraju poretka u nekompetitivnoj Alfi? Dvostruku petlju Kimija koji je istovremeno brz i spor, elita i mediokritet, čovjek bez trunka karizme koji uživa planetarnu popularnost. Sve oko njega djeluje paradoksalno, što ga vjerojatno i čini unikatnim u kontekstu trkaćeg sporta. Kimi je hodajuća kontradikcija.

Dio problema gotovo sigurno nalazi se u sportskoj psihologiji; nije tajna da je Räikkönen silno želio titulu svjetskog prvaka, ali nije bio pretjerano zainteresiran juriti rekorde poput hiperkompetitvnih vozača kao što su Hamilton i Alonso. Uostalom, kada je Ferrari 2009. počeo zaostajati za vrhom, napustio je sport i počeo voziti reli. Kimi nikada nije bio tip koji će podrediti svaki aspekt svoje ličnosti izvrsnosti na stazi, što je vjerojatno i jedan od razloga njegove sulude popularnosti.

Drugi dio priče tiče se svetog grala moderne Formule 1 — guma — i njegove prilagodljivosti. Tijekom svog kratkotrajnog peaka, Kimi je djelovao kao kompletan vozač: brz u kvalifikacijama, još brži u utrkama, precizan u borbi kotač o kotač te model čistog i fer vozača u duelima. Rijetko je griješio, bio solidan taktičar i dobar, ako ne i spektakularan na kiši. Ali njegova brzina bila je rezultat savršene oluje eksternih uvjeta: Michelinovih guma i McLarenova mekanog prednjeg ovjesa.

Kada se sport počeo mijenjati, Räikkönen je počeo zaostajati. Za razliku od velikana Formule 1 poput Alonsa ili Hamiltona, nikad više nije uspio replicirati svoju brzinu na novim, mekšim i delikatnijim Pirellijevim gumama i u nizu Ferrarija s nervoznim prednjim krajem. Nije pomogla niti promjena konstrukcije Pirellijevih guma nakon serije puknuća u drugoj polovici 2013.

Njegova reputacija možda već godina nije sinkronizirana s učinkom na stazi, ali nema sumnje da i dan-danas u Alfa Romeu čuči Kimi iz 2005., nepobjedivo brz u povoljnim okolnostima. U Formulu 1 je došao pod svojim uvjetima, tako će je i napustiti: njegov imidž — nezainteresiran, ciničan, bez filtera između onoga što misli i što kaže — postao je u jednom trenutku štit od iscrpljujuće kulture glamura i pompoznosti koja vlada sportom. Barem u tom pogledu, ako ne i na stazi, nije morao prilagođavati svoj stil svijetu u kojem živi.

Kimi Räikkönen gotovo sigurno neće pobijediti više niti u jednoj utrci, niti je vjerojatno da će se popeti na pobjedničko postolje. Pa ipak, promotrite li pozorno njegovu Alfu, vidjet ćete poznati odbljesak — sjenu srebrnog McLarena i plave kacige. Kimijeve podignute šake koje nonšalantno slave pobjedu, dok ostatak društva ne vidi niti njegova štop svjetla. Zbilja nije bilo nikoga poput Kimija.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.