I tako, bez puno buke i pompe, Kimi Räikkönen povukao je zastor na jednu od najslavnijih karijera u Formuli 1. Dvadeset godina. Treptaj oka. Posljednju sezonu odvest će u Alfa Romeu, daleko od prvih redova, pobjeda i postolja. Daleko od svega onoga što ga je proslavilo na početku stoljeća.
Već tu se susrećemo s prvim paradoksom njegove karijere; s jedne strane, Kimi već godinama nije onaj demon brzine iz McLarena — posljednji put se redovno borio za postolja i pobjede prije sad već osam godina i činjenica da će posljednjih desetak utrka karijere kružiti na začelju boreći se za pokoji bod zapravo je točan odraz njegovih trenutnih mogućnosti. Kimi već neko vrijeme nije faktor u samom vrhu sporta.
Pa ipak, čak i uz tu racionalnu misao, bit će teško pomiriti se s činjenicom da je to Kimi – Kimi Räikkönen! – svojedobno smatran najbržim vozačem na gridu i legitimnim nasljednikom Mike Häkkinena na poziciji Letećeg Finca koju F1 periodično popunjava svakih par generacija. Da, 2005. je sada već davna prošlost, ali teško je ne pogledati njegovu kacigu s poznatim rogatim logotipom i ne ponadati se da u tim elegantnim rukama i toj metronomski preciznoj desnoj nozi i dalje ima baruta. Sličnu egzistencijalnu napetost iz sezone u sezonu prolazi armija njegovih navijača, koja čak niti nakon uvjerljivih poraza of Fernanda Alonsa i Sebastiana Vettela u Ferrariju nije odustala od ideje da je Räikkönen svjetska klasa.
Zaboravite na statistiku, rezultate, omjer u utrkama i kvalifikacijama, to je Kimi, ime koje nešto znači u Formuli 1.
Njegova reputacija možda već godina nije sinkronizirana s učinkom na stazi, ali nema sumnje da i dan-danas u Alfa Romeu čuči Kimi iz 2005.
Debitirao je 2001. za Sauber, koji je u međuvremenu mutirao u Alfa Romeovu tvorničku momčad i u čijem će bolidu završiti karijeru. U tom vremenu sport je bio u čeličnom stisku Michaela Schumachera u njegovoj carskoj eri u Ferrariju — bili smo u očajničkoj potrazi za izazivačem. Kada je Häkkinen odjahao u suton, izmoren iz godina borbe sa Schumijem, McLaren je upravo u Kimiju pronašao zamjenu.
Bile su to godine potraga i nadanja, kada su svoje prve korake napravili budući svjetski prvaci: Jenson Button, Alonso i, naravno, Kimi, koji je katapultiran na vrh nakon manje od dvije godine u juniorskoj Formuli Renault 2000. Pobijedio je na 13 od 23 juniorske utrke u single-seaterima, ali čak i tada su mnogi mislili da je Peter Sauber lud što dragocjeno mjesto u F1 momčadi daje klincu koji nije prošao klasično obrazovanje i put kroz juniorske kategorije, poput natjecanja u GP2 kategoriji ili britanske Formule Ford.
Sirova brzina
Mladi Räikkönen je u svojoj debitantskoj sezoni bio izjednačen s iskusnijim Nickom Heidfeldom i Ron Dennis, tadašnji stoički McLarenov šef ispravno je zaključio kako je njegov plafon viši od Heidfeldova. Räikkönenove godine u McLarenu, obučenim u čvrste Michelinove gume i upogonjenim zubatim Mercedesovim V10 motorom, ubrzo su postale legendarne. Iskusnog momčadskog kolegu Davida Coultharda odmah je stavio na svoje mjesto; štoviše, u tri zajedničke godine pobijedio ga je uvjerljivije nego što je pošlo za rukom Häkkinenu: Kimi je protiv Coultharda imao 19-7 u utrkama, 32-19 u kvalifikacijama, Mika ‘samo’ 32-26 u utrkama, 68-31 u kvalifikacijama. Nije loše biti uvjerljiviji od dvostrukog svjetskog prvaka.
Kimijeva reputacija nezaustavljivo, razarajuće brzog vozača rasla je iz godine u godinu, a vrhunac doživjela 2005., kada su Neil Oatley i Adrian Newey dizajnirali MP4-20, daleko najbrži bolid na gridu. McLaren je tada pobijedio na 10 od 17 utrka — Kimi je slavio sedam puta, Juan Pablo Montoya triput — ali brzina je došla nauštrb pouzdanosti i Raikkonen je izgubio titulu u borbi s Alonsom u inferiornijem, ali pouzdanijem Renaultu.
Činilo se da je te sezone Kimi mogao utrku završiti samo na dva načina — s 30 sekundi ispred drugoplasiranog ili u šljunku nakon otkazivanja ventila, hidraulike ili ovjesa. Räikkönen je 2005. u kvalifikacijama bio brži od Montoye u prosjeku za ogromnih 0,563 posto kruga, u utrkama za 0,351 posto. Montoya nije bio bilo tko i Kimi je u dvije godine potpuno potvrdio svoju premoć nad tada iznimno cijenjenim kolumbijskim vozačem.
McLaren i finski vozač tih su godina činili skoro pa organski simbiotski spoj; Kimi sa svojim intuitivnim osjećajem na gasu i volanu i McLaren sa stabilnim, prijemljivim prednjim krajem te Michelinovim gumama koje su dolazile u radnu temperaturu agresivnim steering-lockom na ulasku u zavoj. Kimi je svoj prvi i jedini naslov osvojio par godina kasnije u Ferrariju, ali nikad nije uspio replicirati sirovu brzinu iz svojih McLaren–Michelin dana.
Par godina ranije, F1 Racing, tada broj 1 tiskani magazin za F1, nalijepio je Räikkönena i Alonsa na naslovnicu za svoj rujanski broj: “Budućnost Formule 1”, pisalo je.
Pa ipak, čak i tih godina postojale su sumnje: je li Räikkönen zbilja toliko brz ili mu laska bolid? Riječ je o pitanjima koji se dotiču fundamentalnih principa sporta — kako razlučiti između brzog vozača i brzog bolida? — i na koja ne postoje jednostavni odgovori. Räikkönenova karijera, koja je nakon V10 Michelin ere u McLarenu prošla kroz V8 Bridgestone u Ferrariju i Lotusu pa sve do V6 Pirelli hibridne ponovno u Ferrariju i sada Alfi, predstavlja njegovo kontinuirano hrvanje s tim problemom.
Cijepljen protiv bullshita
Räikkönen je 2007. osvojio titulu u sezonu u kojoj su McLarenovi vozači Alonso i Lewis Hamilton doveli momčad do ruba ‘građanskog rata’, ali je u dvije i pol sezone ostvario lošije rezultate od momčadskog kolege Felipea Masse, vozača koji je u trenucima inspiracije bio ponajbolji na gridu, ali nije smatran elitom elite. Kimi je između 2007. i 2009. izgubio od Masse 16-18 u utrkama, 19-25 u kvalifikacijama i 195-213 u bodovima, što je tada djelovalo nezamislivo za vozača koji je slovio za člana Velike četvorke, a nju su tobože činili još Hamilton, Vettel i Alonso. Ono što se dogodilo u godinama prije odlaska iz Formule 1, a pogotovo tijekom njegove druge epizode u Ferrariju potvrdilo je da je stvarnost puno kompliciranija i da je tako jednostavno razdjeljivanje fikcija.
Pljuska u lice došla je 2014., kada je prvi put u karijeri imao jednog od najboljih svjetskih vozača kao momčadskog kolegu. Nešto više od 10 godina otkako su zajedno simbolizirali budućnost na naslovnici F1 Racinga, Alonso i Räikkönen vozili su u istoj momčadi, u istoj mašineriji. Navijači su konačno došli na svoje: dvojica ponajboljih vozača ere jedan-na-jedan, u istom bolidu i istim uvjetima. Rasplet je bio potpuni antiklimaks. Alonso je Kimija obrisao s lica zemlje: 16-1 u utrkama, 16-3 u kvalifikacijama i 161-55 u bodovima. U kvalifikacijama je Alonso je bio u prosjeku 0,53 sekunde brži, a u utrkama koje su obojica završili imao je u prosjeku prednost od 33 sekunde.
Nakon Alonsova odlaska, Kimi je proveo još četiri ni po čemu spektakularne sezone u Ferrariju gdje je, uz povremene bljeskove, igrao drugu violinu Vettelu. Ideja da pripada u sam vrh sporta raspala se, dakle, između 2014. i 2018.
Pa ipak, nemoguće je zaboraviti na onu zasljepljujuću brzinu koju je pokazivao u McLarenu na početku 2000-ih. Ovo će mu biti posljednja sezona i mnogi će refleksno posegnuti za repertoarom utrka u kojima je pokazao da je, kada ima svoj dan, najbrži čovjek na planetu, ignorirati abnormalno rani pad forme i kratki vrhunac. Koješta. Riječ je o Kimiju, čovjeku koji je cijepljen protiv bullshita i patronizirajućeg tona koji na njegovu karijeru gleda kroz ružičaste naočale. Kimi je živući primjer kako je planetarna popularnost moguća bez kultiviranja javne persone i PR jezika: on bi bio posljednji koji bi sam sebi progledao kroz prste.
Sjena srebrnog McLarena
Kako onda objasniti ta dva Kimijeva lica? Kako pomiriti vozača koji je do svoje 26. godine djelovao nepobjedivo i onoga koji nije bio dorastao Alonsu i Vettelu i sada završava karijeru kružeći na kraju poretka u nekompetitivnoj Alfi? Dvostruku petlju Kimija koji je istovremeno brz i spor, elita i mediokritet, čovjek bez trunka karizme koji uživa planetarnu popularnost. Sve oko njega djeluje paradoksalno, što ga vjerojatno i čini unikatnim u kontekstu trkaćeg sporta. Kimi je hodajuća kontradikcija.
Dio problema gotovo sigurno nalazi se u sportskoj psihologiji; nije tajna da je Räikkönen silno želio titulu svjetskog prvaka, ali nije bio pretjerano zainteresiran juriti rekorde poput hiperkompetitvnih vozača kao što su Hamilton i Alonso. Uostalom, kada je Ferrari 2009. počeo zaostajati za vrhom, napustio je sport i počeo voziti reli. Kimi nikada nije bio tip koji će podrediti svaki aspekt svoje ličnosti izvrsnosti na stazi, što je vjerojatno i jedan od razloga njegove sulude popularnosti.
Drugi dio priče tiče se svetog grala moderne Formule 1 — guma — i njegove prilagodljivosti. Tijekom svog kratkotrajnog peaka, Kimi je djelovao kao kompletan vozač: brz u kvalifikacijama, još brži u utrkama, precizan u borbi kotač o kotač te model čistog i fer vozača u duelima. Rijetko je griješio, bio solidan taktičar i dobar, ako ne i spektakularan na kiši. Ali njegova brzina bila je rezultat savršene oluje eksternih uvjeta: Michelinovih guma i McLarenova mekanog prednjeg ovjesa.
Kada se sport počeo mijenjati, Räikkönen je počeo zaostajati. Za razliku od velikana Formule 1 poput Alonsa ili Hamiltona, nikad više nije uspio replicirati svoju brzinu na novim, mekšim i delikatnijim Pirellijevim gumama i u nizu Ferrarija s nervoznim prednjim krajem. Nije pomogla niti promjena konstrukcije Pirellijevih guma nakon serije puknuća u drugoj polovici 2013.
Njegova reputacija možda već godina nije sinkronizirana s učinkom na stazi, ali nema sumnje da i dan-danas u Alfa Romeu čuči Kimi iz 2005., nepobjedivo brz u povoljnim okolnostima. U Formulu 1 je došao pod svojim uvjetima, tako će je i napustiti: njegov imidž — nezainteresiran, ciničan, bez filtera između onoga što misli i što kaže — postao je u jednom trenutku štit od iscrpljujuće kulture glamura i pompoznosti koja vlada sportom. Barem u tom pogledu, ako ne i na stazi, nije morao prilagođavati svoj stil svijetu u kojem živi.
Kimi Räikkönen gotovo sigurno neće pobijediti više niti u jednoj utrci, niti je vjerojatno da će se popeti na pobjedničko postolje. Pa ipak, promotrite li pozorno njegovu Alfu, vidjet ćete poznati odbljesak — sjenu srebrnog McLarena i plave kacige. Kimijeve podignute šake koje nonšalantno slave pobjedu, dok ostatak društva ne vidi niti njegova štop svjetla. Zbilja nije bilo nikoga poput Kimija.
