Ključ je bio u tome što je AEK ponovo zaključao Josipa Mišića. Taj se plan pokazao efikasnim rješenjem u drugom dijelu utakmice u Zagrebu, tako da ga je Matías Almeyda odlučio ponoviti i u uzvratu. Zalijepio je Orbelína Pinedu za Mišića, ali nije tražio da ga striktno markira. Ako je lopta bila u bočnim zonama, na Mišića su, umjesto Pinede, iskakali centralni veznjaci ili se čak spuštalo suprotno krilo, pogotovo ako je ondje bio Steven Zuber. Međutim, zaustavljanje Mišića bilo je prvi prioritet.

Bez Mišića koji vuče konce sredine terena Dinamo nema protok lopte. On je naprosto žila kucavica Dinamova posjeda i to je Almeyda odlučio napasti. Luka Ivanušec nije se nametnuo onoliko koliko se možda očekivalo od njega; nije preuzeo ulogu organizatora igre kao što je to znao raditi Martin Baturina kad su Osijek i Hajduk prošle sezone također zatvarali Mišića. Što se tiče organizacije igre, nisu se istakli ni Robert Ljubičić ni Marko Bulat, a sve što je Dinamu preostalo bili su Bruno Petković i duga lopta na njega ili pokušaji iz kontranapada.

Na 2:0, u situaciji u kojoj suparnik mora napasti, igrač poput Petkovića je ogroman kapital, ali Igor Bišćan ga je ostavio sa strane

Ukratko, AEK je bio bolji u prvom dijelu. Nije dominirao kao u drugom poluvremenu utakmice u Zagrebu, ali dolazio je u bolje situacije iz organiziranih napada i Dominik Livaković je imao dvije sjajne obrane kojima je zadržao Dinamo u igri. A onda je Josip Šutalo u sudačkoj nadoknadi prvog dijela poravnao ukupni rezultat i time prebacio psihološki momentum na Dinamovu stranu.

Do gola je došlo tako što je Petković izdominirao u duelu i spustio loptu. Pogledamo li cijelu utakmicu i koncentriramo se na racionalnu analizu, Dinamo je u rukama imao ogromni adut na koji se mogao osloniti i koji je naprosto morao biti dovoljan za pobjedu, pogotovo nakon što je Dinamo poveo nakon prekida: ako je AEK odradio fantastičan posao zatvarajući Mišića, onda je Petkovića branio polovično.

Cijena Almeydine odluke

S obzirom na to da su Jens Jønsson i Damian Szymański s pozicija zadnjih veznih iskakali naprijed prema Mišiću i Bulatu, Petkovićeve su prilaske lopti trebali ispratiti stoperi. Oni bi izašli koji korak naprijed, ali ne do kraja i onda se događalo da je Petković imao sasvim dovoljno vremena na lopti, a da je u zadnjoj liniji postojala rupa koja se mogla iskoristiti za utrčavanje. To je bio Dinamov adut u svim problemima koje je imao zbog toga što je suparnik isključio Mišića: napadanje dubine iz drugog plana.

Ovdje vidimo jednu takvu situaciju.

Petković (označen strelicom) spustio se u međuprostor i za sobom povukao Domagoja Vidu. Vida ga ne markira striktno i on ima prostora, pogotovo u kontekstu toga što Szymański iskače prema Mišiću (plava zvijezda), ali Vida je svejedno izvan zadnje linije. Petković i Mišić otvaraju prostor za suigrače. Prvo, Šutalo može bez problema unijeti loptu na suparničku polovicu. Pineda ga niti ne napada sve dok ne prijeđe centar jer njegov je primarni zadatak onemogućiti liniju dodavanja prema Mišiću. Šutalo koristi otvoreni koridor, Bulat napada prostor iza Vidinih leđa i Dinamo dolazi u čistu šansu.

Takve situacije su se konstantno događale i nakon slične kombinacije došlo je do Ljubičićeva gola. Tu loptu ne daje stoper ispred kojeg je otvorena cijela staza nego Petković, ali princip je isti — njegovo spuštanje otvara prostor iza suparničke zadnje linije i u taj prostor ulazi vezni igrač koji traži dubinu. Ili ona situacija u kojoj je Dario Špikić na 2:0 izašao oči u oči sa suparničkim vratarom. Ponovo je Petković primio loptu na svojoj polovici, okrenuo se i odigrao dubinu za Špikića.

Ništa od toga nije slučajno niti je tu nogomet nešto slučajno dao. Petković je bio najdominantniji igrač na terenu. Ima on svojih mušica, ali kada netko odluči riskirati s njim kao što je odlučio AEK i ne markirati ga striktno kad se spusti u međuliniju, onda je Petković nezaustavljiv. Prejak je u duelu, odlično gradi loptu i jako dobro je dijeli suigračima koji utrčavaju u prostor, a AEK je otvaranjem tog prostor plaćao cijenu strateške odluke da zatvori Mišića, a to bi moralo biti dovoljno da Dinamo prođe dalje. Jer ne možeš imati sve; ne možeš zadnjeg veznog koristiti da stavlja pritisak na Mišića i da zatvara prostor oko Petkovića kad se on spusti. Almeyda je izabrao svoje i to je donosilo rezultate jer AEK je bio dobar, ali rizik je bio da Dinamu ostavi adut u rukama.

AEK nije odustajao

U zadnjih 20 minuta Dinamo taj adut nije koristio. Na 2:0, u situaciji u kojoj suparnik mora napasti, igrač poput Petkovića je ogroman kapital, ali Igor Bišćan ga je ostavio sa strane.

Povukao je momčad dublje u obranu, a izmjene su posebna priča: od pet dopuštenih, Bišćan je napravio samo jednu i to je stavio krilo koje je obrambeno lošije od onoga koje je izvadio. A nije da nije imao koga podići s klupe. Dini Periću je 29 godina, visok je 198 centimetara i ima 12 utakmica u Ligi prvaka te još 34 u Europa ligi i raznim europskim kvalifikacijama. Ako se već odlučio braniti kazneni prostor, onda je bilo logično staviti Perića koji je sa Šutalom ima skoro 50 zajedničkih nastupa te vratiti Stefana Ristovskog na beka. Ili je mogao pokušati s Mahirom Emrelijem, koji je pokazao da može odigrati jako dobar pritisak na suparnika. Ili Petra Sučića da dodatno popuni sredinu, makar nakon prvog primljenog gola.

“Možemo sad analizirati kako god hoćemo, ali u ovom trenu nemam volje ni za što”, rekao je Bišćan nakon utakmice, i sam svjestan da je bio blizu te da se puno toga moglo napraviti drugačije. “Najviše mi je žao mojih dečkiju, zaista. Ovdje doći, odigrati ovako, biti toliko blizu, na kraju na najgori mogući način izgubiti taj prolaz. Stvarno ne vidim smisla da još nešto komentiram.”

Nogomet je u prvom poluvremenu Dinamu dao, a onda mu je u drugome uzeo. AEK je u završnici napadao i uspio se izdići iznad poništenih golova, Livakovićevih sjajnih obrana, pa čak i neiskorištenog kaznenog udarca. Možda se nekome to čini kao automatska reakcija, ali Vida je gledao kako Livaković brani udarac Leviju Garcíji i nije negdje u dubini mozga promislio da je gotovo, nego je napao odbijenu loptu. Jest da se radi o sekundi ili najviše dvije, ali to je sasvim dovoljno da se odustane.

AEK nije odustao; držao se plana zaustavljanja Mišića, riskirao je s Petkovićem i na kraju se lopta odbila tako da AEK prolazi dalje. Pogledamo li obje utakmice kao cjelinu — zasluženo, iako se teško othrvati dojmu da je Dinamo u ovom sastavu ipak bolja momčad.