Negdje sredinom siječnja, u pokušaju spašavanja kluba od gašenja u sredini sezone, predsjednik Hrvatskog dragovoljca Marinko Perić prilično je mirno komentirao dolazak Dragana Tadića, koji je sa sobom iz Rijeke poveo desetak igrača.
“Znamo svi kako u HNL-u surađuju Dinamo i Lokomotiva”, rekao je Perić u intervjuu za Index. “Zašto mi ne bismo surađivali s Rijekom?”
U tom su trenutku svi uključeni imali koristi od te suradnje. Za početak, Dragovoljac je dobio momčad jer se ono s čime se krenulo u sezonu raspalo pod teretom nepodmirenih plaća i nagomilanih dugova. Hrvatski nogometni savez je spašen blamaže u kojoj bi se klub koji je uredno licenciran raspao usred sezone. Mladi igrači su dobili priliku zaigrati na prvoligaškoj sceni u vrlo kontroliranim uvjetima, a Rijeka je dobila platformu preko koje su mladi igrači dobili minutažu i iskustvo koje im Rijeka u tom trenutku nije mogla pružiti.
Matija Frigan je najbolji primjer dobro iskorištene prilike koja se otvorila suradnjom Rijeke i Dragovoljca.
U tome i jest vrijednost Lokomotive i svih lokomotiva ovog svijeta — u laboratorijskim uvjetima koje daju talentiranim igračima
Onog trenutka kada je Josip Drmić napustio Rijeku, ostalo je nešto više od 75 posto minuta na poziciji centralnog napadača koje je trebalo pokriti. Na stranu 21 gol u prvenstvu i činjenica da je Goran Tomić u potpunosti naslonio napadački sustav na Drmićeve sposobnosti, netko je trebao odigrati 2.5000 minuta koje su odjednom postale slobodne. Friganova početna pozicija bila bi puno lošija da je svoju kandidaturu za poziciju napadača istakao nakon odrađene juniorske sezone i posudbe u Orijentu nego kada je to napravio nakon polusezone u Dragovoljcu, gdje se već adaptirao na HNL.
Utakmica protiv Gorice je odličan primjer toga. Frigan je zabio sjajan gol, ali osim toga je u 66 minuta na travnjaku skupio još dva udarca i pokrio je ogroman prostor te se se sjajno nadopunjavao s Harisom Vučkićem, koji je igrao nešto povučenije. Uostalom, Tadić je Friganu dao priliku u prvoj postavi već na gostovanju protiv Djurgårdena, a uloga koju mu je namijenio u utakmici protiv Gorice bila je jednaka onoj koju je često odrađivao u Dragovoljcu: uloga centralnog napadača s velikim radijusom kretanja.
Vrijednost lokomotivi
Kada se pogleda statistika koju je prošle sezone imao u Dragovoljcu, Frigan nije impresionirao s golovima. Zabio je tri komada u 15 utakmica, a usto je izborio jedan kazneni udarac. Međutim, Frigan je igrao u Dragovoljcu i nije bilo realno ni očekivati da će imati veliki golgeterski učinak s obzirom na to koliko je rijetko momčad dolazila na suparničku polovicu. Na kraju krajeva, čak 11 od 29 udaraca koje je uputio došlo je izvan kaznenog prostora. Ali ono što je Frigan sjajno radio bilo je kretanje bez lopte i otvaranje prostora.
Realnost u očekivanjima treba uključiti i kod brojki vezanih uz kreativnost. Friganov prosjek bio je 11,5 točnih dodavanja po utakmici, a uspješnost mu je bila 69 posto. To ponovo nije impresivna brojka, ali vrlo očekivana za napadača koji igra u Dragovoljcu. Bruno Petković je za Dinamo igrao povučenije i stalno je bio u prilazu lopti, pa mu je svejedno prosjek bio nešto malo preko 20 dodavanja. Marko Livaja je figura preko koje je prešao gotovo svaki Hajdukov napad u prošloj sezoni, a prosjek mu je bio 18,6 točnih dodavanja po utakmici. U tom kontekstu, kada uzmemo u obzir da su Petković i Livaja igrali za momčadi dominantne u posjedu, a da je Frigan bio u davljeniku, onda tih 11 dodavanja više ne izgleda toliko malo.
Međutim, impresivan jest prosjek od 1,1 ključnog dodavanja po utakmici, što Frigana stavlja među bolje napadače u ligi.
Zašto? Ne zato što se radi o genijalnom razigravaču i vrhunskoj lažnoj devetki, nego zato što je u Dragovoljcu mogao igrati bez straha od pogreške. Imati 1,1 ključno dodavanje na uzorku od 11 točnih dodavanja na utakmici precizno potvrđuje ono što je bilo vidljivo golim okom: da je Frigan upućivao riskantna dodavanja i da je pokušavao suigrače izravno dovesti u šansu. Često je u svojim pokušajima bio uspješan, ali poanta je nešto sasvim drugo. U Rijeci definitivno ne bi imao takvu slobodu i razvojni put bi mu bio drastično drugačiji. Ne bi mu se mogla dogoditi utakmica kao protiv Istre, u kojoj se 24 puta sastao s loptom, a 12 puta ju je izgubio i ne bi mu se mogla dogoditi utakmica kao protiv Šibenika, u kojoj je promašivao dodavanja u serijama.
A stvar je u tome da ih mladi igrači moraju promašivati. U tome i jest vrijednost Lokomotive i svih lokomotiva ovog svijeta — u laboratorijskim uvjetima koje daju talentiranim igračima u kojima ovi mogu griješiti, riskirati, hvatati ritam i u konačnici odrastati. Te lokomotive daju drugu priliku talentiranim igračima koji nisu ekstra talenti da odmah uzmu mjesto u matičnoj momčadi. A matičnoj momčadi nude priliku da se pojačaju od igrača kojeg nemaju kapaciteta razvijati, a onda i dobro zarade na njemu.
Zaobilazni put
Ne treba ići dalje od primjera Emira Sahitija. On u Hajduku sigurno ne bi dobio ni kontinuitet ni slobodu koju je dobio u Šibeniku. Imao je priliku iz utakmice u utakmicu igrati i u Hajduk se vratio spreman postati nositelj igre. Vratio se igrom slučaja jer Šibenik nije imao smiješnih 200.000 eura, koliko je koštao otkup njegova ugovora, ali se vratio i preuzeo ulogu jednog od najbitnijih igrača u momčadi Valdasa Dambrauskasa. Ulogu koju definitivno ne bi mogao preuzeti da je dobivao po desetak minuta kao 17. Igrač u rotaciji, pri čemu bi se svaka greška koju bi napravio držala kao dokaz da nije potencijal za Hajduk.
Ili od Diona Drene Belje koji je prošle godine zabio 15 golova, ali je i promašio sedam velikih prilika. Da je promašio prvu u onih 20-ak minuta koliko bi mu Nenad Bjelica eventualno dao, pa drugu u idućem ulasku s klupe, možda bi i Beljo upao u isti začarani krug manjka samopouzdanja u kojem je bio Marin Ljubičić. Ovako je igrao u punoj minutaži bez obzira na sve; mogao je riskirati i bilo mu je dopušteno griješiti, a to je vratio golovima. Ili Darija Špikića, a prije njega čitave sile igrača iz prave Lokomotive na čelu s Markom Pjacom koji je otpisan, ali je se potvrdio zaobilaznim putem i postao najskuplja Dinamova prodaja jer se mogao razvijati u uvjetima u kojima nije bilo imperativa.
Slična stvar je i s Friganom. Prvi dio sezone je odigrao u Orijentu i skupio nešto više od 700 minuta. Orijent je imao rezultatski imperativ i mladom igraču je teško igrati ondje gdje se svaki potez važe i gdje greška znači klupu. Dragovoljac taj imperativ nije imao jer sezona je ionako propala prije nego što je počela i dao je Friganu dvostruko više minuta od Orijenta, uz mogućnost da riskira i oscilira kako mladi igrači obično osciliraju.
Stotinama drugih igrača ni takvi uvjeti nisu pomogli da razviju talent, ali samo pola sezone u Dragovoljcu — u Rijekinoj Lokomotivi, kako je to bez puno ustručavanja opisao Perić — bilo je dovoljno da istakne legitimnu kandidaturu za preuzimanje Drmićeve pozicije. Frigan neće zabiti 20+ golova u HNL-u i definitivno neće imati značaj kakav je imao Drmić, ali Rijeka je dobila novog napadača. Utakmica protiv Gorice to potvrđuje, tim više što je to nacrt utakmica koje je prošle polusezone igrao u Dragovoljcu.
