Novak protiv Novaka, opet

O pritisku, autodestruktivnosti i belosvetskoj zaveri

Zadnja izmjena: 8. rujna 2020.

Kontroliraj ono što možeš kontrolirati — maksima je u tenisu koju je svaki profesionalac barem jednom čuo i koje bi se, na ovaj ili na onaj način, trebao pridržavati u što većoj mjeri. Između ostalog, ona implicira i ono da tenisač mora živjeti u sadašnjem trenutku. Sve ono što se dogodilo, što je u prošlosti, nešto je što ionako ne možeš mijenjati. Je li, primjerice, na vašoj set lopti jedna suparnikova loptica bila na milimetar unutra, uistinu više nije toliko bitno. Naravno, puno je lakše ovo napisati nego nego biti takav leden u praksi.

Uzmite za primjer nedavni poraz Stefanosa Tsitsipasa od Borne Ćorića koji zaista ostavlja psihološki trag na igraču i postaje svojevrsna trauma — kako nastaviti igrati peti set kad ste u četvrtrtom imali 5-1, kad ste na 5-4 na svojem servisu imali tri vezane meč lopte? Namjerno nismo naveli šest meč lopti jer ne mora biti da je svaka meč lopta, recimo to tako, meč lopta — nekad suparnik odigra jako dobar poen i naprosto si nemate što predbacivati.

Sve u svemu, prošlost je nešto što ne možemo mijenjati, kao što ne možemo predviđati budućnost, pa je zato najbolje da pokušavaš kontrolirati ono što možeš kontrolirati. Jer u protivnom ti meč može kliznuti iz ruku u samo jednom gemu. U svega koju minutu. Ili čak i manje. Sljedeći poen je najvažniji poen…

Jednom smo napisali da je tenis sport tišine, sport fokusa i koncentracije. Ako želiš biti u sadašnjosti i igrati sljedeći poen, i tako iz poena u poen, moraš biti 100 posto fokusiran i koncentriran. Ne smiješ se opterećivati prošlošću ili trivijalnostima — na koncu, tenis je i sport koju nudi lekcije iz odgovornosti — jer ti meč može kliznuti iz ruku u svega koju minutu ili manje. Uostalom, jedan od ne toliko očitih razloga koje je i teško kvantificirati, zašto je Trojka tako posebna i velika jest upravo taj što ti igrači mogu održavati visoku razinu koncentracije na duge staze. Jako brzo ‘brišu’ neugodna sjećanja, ali i ona pozitivna, shvaćajući da jedino na taj način mogu ostati na vrhu.

Kako je moguće da se takva glupost dogodi nekome tko je broj 1 na svijetu? Pa moguće je, vjerojatno, i zato jer Đoković osjeća ogromni pritisak

A kad si na vrhu, nije ama baš nimalo lako. Kad si tako dominantan, dogodi se da ti dođe ona prljava pomisao da bi volio da te suparnik malo jače testira. Da te bar malo jače izazove. Dogodi se da odlutaš u mislima, pa i da ga podsvjesno podcijeniš. To su trenuci kad se koncentracija i fokus gube iz vida. Oni mogu proći nekažnjeno, ako na vrijeme iskontrolirate takve misli ili bijes i ljutnju kao posljedice, a mogu vam i dodatno zagorčati život.

Novak Đoković je, za razliku od onog kako se to prikazuje u medijima, izgubio fokus i koncetraciju na koju minutu, a onda je i diskvalificiran, svi znamo zašto.

Simptomi zasićenosti

Prvo je kod 5-4 imao tri vezane break/set lopte, de facto je već sjeo na klupu te psihološki počeo ulaziti u drugi set, samo da bi ga na teren vratio challenge koji je pozvao Pablo Carreño Busta, čija je lopta za milimetar ošinula crtu; da je izgubio koncentraciju na koju minutu, dobro sugerira i ono što je od zadnjih 10 poena u meču devet izgubio.

O ispravnosti ili neispravnosti sudačke odluke nema uopće smisla govoriti; gotovo 99 posto tenisača reći da je ona bila ispravna i to je manje-više to, iako će srpska javnost, još sklonija mitomaniji od hrvatske, i u ovom događaju pronaći belosvetsku zaveru.

Možete pričati o tome bi li Rogera Federera ili Rafaela Nadala zbog iste stvari izbacili, ali činjenica je da bi oni to jako teško napravili. Također, Đoković se zamjerio teniskim vlastima time što je osnovao novu udrugu tenisača, ali to nikako ne mijenja činjenicu da je odluka u skladu s pravilima. Bilo kako bilo, Nole uistinu nije imao ni sreće, ali je također izgubio koncentraciju na koju minutu i to ga je skupo koštalo.

Pa ipak, u širem kontekstu ovo je priča o tome koliko se teško održavati na vrhu, pogotovo u tenisu, s ovakvim sustavom renkinga u kojem morate braniti bodove, ali i u sportu koji za one najbolje traje gotovo stalno, i tako 15 do 20 godina. Igrači znaju uzeti nešto sitno odmora nakon Wimbledona, a po kraju sezone imaju još tjedan ili dva ‘godišnjeg odmora’. A kad si dominantan kao kao što je to Đoković, dogodi se da se zasitiš vlastite dominacije i mečeva koji uvijek imaju jedan te isti kraj. Da se zasitiš pobjeđivanja.

Ti blagi simptomi zasićenosti mogli su se primijetiti još u prva tri kola kad je povremeno vikao prema svom boksu, a zapravo se pokušavao psihološki održavati budnim, baš zato da ne bi slučajno pao u letargiju ili ravnodušnost; veći gubitak motivacije Noletu se dogodio ponajprije onda kad je konačno osvojio Roland Garros 2016., nakon čega je došlo do burnouta, i u fizičkom, ali i u psihološkom smislu. Đoković je naprosto preiskusan i može već predosjetiti dolazak dekoncentracije, a jedna od bitnih razlika u odnosu na prijašnje Slamove jest da uoči turnira nije bilo slobodnog tjedna za one najbolje, tj. trebalo se mentalno odmah resetirati, što je bila potpuno nova situacija.

Da, ok, da je loptica otišla koji centimetar lijevo ili desno, ništa od ovog vjerojatno ne bismo pisali, Đoković bi u konačnici možda okrenuo i set, ali u širem kontekstu, ovo je priča o tome koliko je teško biti dominantan, pogotovo kad veliku većinu suparnika pobjeđuješ još u tunelu, kad te uoči meča ugledaju.

Status odmetnika

Inače, Đokoviću je ovaj niz od 29 pobjeda drugi je najduži pobjednički niz; prvi je onaj iz 2011., kad je demonstrirao novu razinu dominacije i od prosinca 2010. do polufinala Roland Garrosa, kad ga je zaustavio Federer, upisao 43 pobjede. Treći najduži su dva od 28 pobjeda koja je oba okončao Stan Wawrinka i ta dva poraza — četvrtfinale Australian Opena 2014. i finale Roland Garrosa 2015. — zapravo kazuju nekoliko stvari.

Kad je na svome vrhuncu ili blizu svog vrhunca, Đokovića može pobijediti samo suparnik koji igra bolesno dobro, a dojam je tada bio da se razina tenisa koju producira Wawrinka može nazvati nečime što je blizu savršenstvu. Druga stvar je ona da se Đoković može pobijediti i sam, autodestrutkivnim ponašanjem ili naprosto gubitkom fokusa koji se, eto, događa i njemu. Općenito u Đokovićevim porazima zna biti dosta toga što bi se moglo nazvati autodestruktivnim, a kao što smo pisali, događa se i da on sam katkad traži izgovore i zapravo šteti sam sebi.

Ogledni primjer takvog poraza je onaj od Dominica Thiema u lanjskom polufinalu Roland Garrosa, kad je cijeli prvi set prigovarao sucu zbog vjetra, pa zbog nekoliko kapi kiše tražio prekid; zapravo se cirkusirao i nije bio fokusiran, izgubio je prvi set suviše lako, a na koncu i meč u pet setova. Naravno, ljutnja ili namjerno odvlačenje pažnje katkad dobro dođu — nekad je, na primjer, uistinu korisno razbiti reket — ali takvo što mora biti kontrolirano i tek tada može poslužiti kao gorivo, kao okidač za veći fokus i bolju igru. Jest, da, moglo je to otići koji centimetar lijevo ili desno, ali s druge strane — kako je moguće da se takva glupost dogodi nekome tko je broj 1 na svijetu?

Pa moguće je, vjerojatno, i zato jer Đoković osjeća ogromni pritisak.

Osim činjenice da je vrhunski sportaš, općepoznato je da ‘živi’ za to da po broju naslova GS-a dostigne Federera i Nadala, što i sam nerijetko priznaje. To je pritisak koji treba pametno hendlati, ne smijete se time previše opterećivati, jer ako niste fokusirani samo na sljedeći poen, gem, set i meč, počet ćete ih gubiti, pa makar bili i Novak Đoković. Osim toga, i on sam stvara kontroverze — što ponašanjem na terenu, što izjavama izvan terena i, iako mu je taj status odmetnika psihološki gledano dobra hrana, istovremeno je to još jedan faktor koji ga može remetiti i koji može postati negativna vrsta pritiska.

Sigurno je da će Đoković po motivaciju sada posegnuti u ovaj lonac, a zbog čega će proraditi i njegov dobro poznati inat, što pak nisu dobre vijesti za Nadala. I završilo se tako glupo kako se završilo – na početku sezone Kevin Anderson ga je odveo u dva tie-breaka, Denis Shapovalov odveo ga je u tie-break trećeg seta, Daniil Medvjedev u treći set, Thiem u finalu Grand Slama u pet setova, Gaël Monfils imao je tri vezane meč lopte, Roberto Bautista Agut servirao je za meč, Miloš Raonić je osvojio prvi set…

I nitko ga nije uspio pobijediti pa je, eto, na njegovu žalost, on pobijedio samog sebe.

Ne propusti top članke