On je budućnost norveškog nogometa. Ne, on je budućnost europskog nogometa. Potpisao je za jedan od najvećih klubova na svijetu nakon što su se za njega otimao ostatak najvećih klubova na svijetu. Godina je 2015. Netko vam je tada rekao kako će sedam godina kasnije jedan norveški ofenzivno orijentirani igrač biti katapultiran u sam europski i svjetski vrh i onda dodao da je riječ o Erlingu Haalandu. Molim?
Martin Ødegaard, Haaland prije Haalanda.
Originalni norveški wunderkind kojeg je Real Madrid potpisao kad mu je bilo 15 godina i koji je u istoj dobi postao najmlađi norveški reprezentativac svih vremena, kasnije i najmlađi igrač u povijesti UEFA-inih kvalifikacija za Euro. Klinac kojeg smo u ožujku 2015. imali prilike gledati na Maksimiru, u utakmici kvalifikacija za Euro u kojoj je Hrvatska isprašila Norvešku s pet komada. Prije sedam godina činilo se da su se sve zvijezde rasporedile kako bi klincu iz Drammena otvorile put prema svjetskoj slavi. Međutim, današnji sinonim za norveški nogomet, za njegov potencijal i status, nije Ødegaard već Haaland, koji je neki dan debitirao za Manchester City.
Konvencionalna pripovijest bi, sukladno, Ødegaarda bacila ako ne baš na autocestu, onda na suvozačko sjedalo; on bi bio odbačeni princ čiji je potencijal u kinetičku energiju pretvorio dugokosi div s ugrađenim mikročipom koji je naizgled sve svoje šutove pretvarao u golove u Bundesligi i Ligi prvaka u posljednjih nekoliko sezona. Uostalom, takva će se priča lakše pretvoriti u naslovnicu ili hot take u bezdanu Twittera. Slijedi, naravno, ono “ali”.
Ødegaard je trenutno u gotovo idealnoj sredini koja će mu pomoći realizirati svoj pozamašan potencijal
Pa krenimo, pravda za Ødegaarda. Možda, ali: ovaj tjedan je dobio status Arsenalova kapetana. S 23 godine nosi, dakle, vrpcu norveške reprezentacije i Topnika. Ali: Ødegaard nije nestao nakon što je kao 15-godišnjak zapalio europski nogomet. Ali: Ødegaard se i trenutno ističe u momčadi Mikela Artete, prepunoj profinjenih napadača.
Ali što on trenutno predstavlja za Arsenal, u krucijalnom trenutku Artetine tihe revolucije koja londonski klub pokušava restrukturirati po načelima Manchester Cityja i Liverpoola, trenutno dviju najjačih institucija u britanskom nogoometu? Koja je uloga njegove varijable unutar Artetine jednadžbe s nekoliko nepoznanica i koliko je on bitan ne samo za Arsenalovu igru na terenu nego za njegov sistem, set pravila prema kojima klub pokušava smanjiti zaostatak na vrhu na terenu i izvan njega?
U prvom planu vrhunski atributi
Norveški se reprezentativac Arsenalu pridružio u siječnju 2021., kad ga je Real Madrid posudio do lipnja. Za Topnike je do kraja sezone odigrao 20 utakmica i proveo 1.290 minuta na terenu; Arteta je vidio dovoljno i Arsenal je prošloga ljeta otkupio njegov ugovor za 35 milijuna eura. Prošle se sezone uštimavao s ostatkom momčadi, ali već je i tad bio jedna od ključnih poluga napadačkih mehanizama londonske momčadi. Odigrao je baš svaku minutu u Arsenalovih posljednjih 10 ligaških utakmica sezone.
Arteta je u suštini modelirao sustav kako bi kamuflirao nedostatke i potencirao prednosti svog novog kapetana. Ødegaard i sustav su, u načelu, međusobno ovisni. To je u načelu dovelo do delikatne ravnoteže koja će se najvjerojatnije produljiti na novu sezonu — kad sustav zapinje, Ødegaardova igra pati. Vrijedi i obrnuto.
Ødegaard je od svojih najranijih dana najbolje funkcionirao kao desetka; središte napadačke osovine, plejmejker koji lebdi nad terenom, štiti loptu s metronomskom konzistentnošću. Ali njegova uloga oduvijek je bila šira od one standardnog kreatora. Nisu sve desetke iste. U Madridu i Norveškoj nije bio pozicijski ograničen i uglavnom se s centralnih pozicija spuštao u zone između suparničkih bekova i stopera te spajao napadačke linije. U Real Sociedadu, gdje se zapravo prvi put u potpunosti etablirao kao vrhunski igrač, naučio je igrati puno rigorozniju i pozicijski strukturiraniju ulogu u sustavu 4-3-3 Imanola Alguacila.
U Arsenalu je njegova uloga nešto drugačija, unutar ideološki sličnog, ali metodološki ipak bitno drugačijeg sustava od onoga u Real Sociedadu.
Artetina filozofija u načelu počiva na njegovu radu pod Pepom Guardiolom u Cityju. Uz određenu dozu reduktivnosti, možemo je definirati rigoroznom, fokusiranom na detalje i uzorke. Artetin sustav dizajniran je, kao i Pepov, po principu stvaranja i iskorištavanja superiornosti ili viška. On je poput živućeg organizma koji od igrača čini više od sume njihovih dijelova, minimizira njihove mane i potencija njihove vrline. U Ødegaardovu slučaju, u prvom planu su njegovi vrhunski atributi s loptom u nogama: obujam i kvaliteta dodavanja, kreativnost u posljednjem pasu, prijenos lopte u izgradnji i kirurška preciznost u završnici napada. Prošle sezone se upravo u tome isticao u odnosu na ostale veznjake u ligama Petice: 51,6 dodavanja po utakmici uz 84,8 posto točnosti, 5,11 progresivnih dodavanja i 6,50 progresivnih ‘nošenja’, 4,33 akcija koje su rezultirale udarcem.
Kapetan oko kojeg se gradi sustav
Artetin je sustav lani iskoristio te osobine kao napadačka oružja. Momčad je upravo Ødegaardu vjerovala da odluči između brze progresije napada i ubrzanja ritma ili pauze, reseta napadačkog programa i zadržavanja lopte. Unatoč tome što su mu prošle sezone brojke bile solidne što se tiče progresivnih nošenja, nema sumnje da je jedna od trenutnih mana u njegovoj igri osvajanje prostora s loptom u nogama; recimo, u Sociedadu je pokušavao 3,35 driblinga po utakmici, što je u Arsenalu palo na 1,36. Koliko je to rezultat drugačijih uvjeta u La Ligi i Premier ligi, a koliko činjenice da Ødegaard pored sebe ima Bukaya Saku, monstruma u igro jedan-na-jedan, teško je reći.
Arsenalov sustav sljedeće sezone pokušavat će, dakle, osigurati uvjete koji će omogućiti Ødegaardu da se osjeća ugodno na terenu, pokušati mu omogućiti da se fokusira na finalnu loptu, na kreaciju ispred šesnaesterca te sustavni protok i zadržavanje lopte u središnjim zonama, na izgradnju odnosa sa Sakom na lijevom ili desnom boku. Sakina vertikalnost i Ødegaardov finalan pas upravo su primjer odnosa koji stvara superiornost, a kojem Artetin sustav teži. Osovina Saka- Ødegaard isprofilirala se u drugom dijelu prošle sezone i predstavljala je jedan od najsigurnijih Arsenalovih mehanizama za ulazak u kazneni prostor.
Naravno, taj odnos nikada nije statičan. Unutar pozicijskog taktičkog okvira, igračima su omogućeni uvjeti da intuitivno rješavaju probleme na terenu. Duga lopta ili dupli pas, dodavanje u prostor ili prebacivanje strane, sve u svrhu stvaranja viška i donošenja lopte i igrača u opasne zone. Što više utakmica Ødegaard i Saka provedu zajedno na terenu, to će njihovo pouzdanje biti veće.
Ødegaard je, drugim riječima, trenutno u gotovo idealnoj sredini koja će mu pomoći realizirati svoj pozamašan potencijal, koji je u bljeskovima pokazivao još od 2015. i svojih prvih nogometnih koraka. Ne znači to da već i sad nije riječ ne samo o etabliranom igraču u jednoj od najjačih liga, već o dečku koji personalizira Artetin projekt u sjevernom Londonu. Kapetan oko kojeg se gradi sustav, zlatni dečko norveškog nogometa koji nikada nije otišao i prkosi pripovijesti koja banalizira i pretvara karijere svih igrača u priče o spektakularnom uspjehu ili neslavnoj propasti.
Pred Arsenalom su godine transformacije; iza njega su ruševine starog svijeta koji je nestao s Arsèneom Wengerom, ispred potencijal novog u kojem se bori rame o rame s divovima iz Liverpoola i Manchestera. Između, neizvjesnost i nada, strepnja i očekivanja. U Sjevernom Londonu, ovo je vrijeme Martina Ødegaarda.
