I bogovi stare, zar ne? U to su se proteklih godina na težak način uvjerili u Olympiacosu. Vassilis Spanoulis i Georgios Printezis već odavno su stekli status božanstva u Dvorani mira i prijateljstva. Svojim nadljudskim izvedbama toliko su puta razbijali suparnike, pa i one mnogo skupocjenije, da se to počelo uzimati pod normalno. I kao da se očekivalo da će trajati vječno, ili barem dok se ne odluče povući u svoj panteon na vrhu Olimpa i puste Djecu Pireja da se sama snalaze na nemirnom moru.
Međutim, crveno-bijeli brod počeo je tonuti dok su njegova božanstva još uvijek bila na čelu posade.
Prvi ozbiljni udarac pretrpljen je 2018. kada je Oly usprkos prednosti domaćeg parketa u četvrtfinalnoj seriji izbacio Žalgiris. Sezona potom bila je još lošija, s omjerom 15:15 momčad se nije uspjela ni plasirati u doigravanje. Prošla sezona bila je, pak, čisti užas – zbog sukoba s matičnim Savezom postala je grčki drugoligaš, dok je u Euroligi u trenutku prekida sezone bila na omjeru 12:16. Legendarni tandem više nije djelovao tako svemoćno, dapače. Prve male slabosti s vremenom su rasle i množile se, nekoć iznimni loši dani postali su pravilo. Zub vremena načeo je njihova tijela, napale su ih razne ozljede i ozljedice. Zbog svega toga više nisu izgledali nimalo nadljudski, ali njihov božanski status nije se mijenjao.
Tko god da je bio na čelu struke (Ioannis Sfairopoulos, David Blatt, Kestutis Kemzura), pokušavao je pod svaku cijenu sagraditi uspješnu momčad oko iste osnove. Budući da je rezultat uporno izostajao, Pirej se pretvorio u kolodvor — u očajničkim pretumbavanjima igrači su neprestano dolazili i odlazili kako bi se pronašli oni koji će odgovarati Kill Billu i njegovu pobočniku za posljednji veliki pohod na titulu. Tako je u prošloj nedovršenoj sezoni u Euroligi za Olympiacos nastupio, vjerovali ili ne, čak 21 igrač; najveću minutažu imao je Printezis, a odmah do njega bio je Spanoulis, uz Nikolu Milutinova.
U ovom Olyju najvažnija je kemija — ako ona počne nestajati, petorka se mijenja bez obzira na imena
Klub je zaglibio u zaista nezavidnu situaciju. Da bi se zaustavio slobodni pad, bilo je nužno napraviti temeljite promjene u hijerarhiji, a kako to učiniti bez da se povrijedi ego klupskih legendi koje se nemaju namjeru oprostiti?
Postoje samo dva čovjeka koji imaju dovoljno jak autoritet nad njima, a to su treneri koji su ih odveli do krova Europe. Prvi, Dušan Ivković, već odavno je u mirovini, ali srećom je Uprava uspjela angažirati drugog — Georgiosa Bartzokasa.
Raspoređivanje tereta
Grčki stručnjak se nakon šest godina odsustva (Lokomotiv Kuban, Barcelona, Himki) vratio u Pirej kako bi izgradio novi moćni Olympiacos na baštini šampionskog starog. Objasnio je Spanoulisu (38 godina) i Printezisu (za dva mjeseca navršava 36) da su njihovi najbolji dani prošlost te da se trebaju priviknuti na nove uloge ako žele pomoći Olyju u povratku među najbolje. Oni su pristali, pokazavši tako da su, usprkos razumljivoj ponositosti, prije svega vojnici kluba.
Da bi napravio uspješnu rekonstrukciju, Bartzokas je trebao osvježiti momčad kvalitetnim pojačanjima, a nužan je bio kapitalac koji će preuzeti uzde — igrač ekstra klase koji će zamijeniti Nezamjenjivog i kojeg će vatreni navijači brzo prihvatiti. Tu se Uprava iskazala i napravila fantastični posao angažmanom Kostasa Sloukasa.
Sloukas je pravo dijete Pireja, Olympiacos mu je još 2008. na potpis dao prvi profesionalni ugovor. U negdašnjem šampionskom stroju imao je ulogu ‘malog od palube’ — na terenu je provodio 15-ak minuta radeći prljave zadatke i pritom učio zanat od velikog majstora Spanoulisa. Nije se činilo da će ikada doći i približno njegovoj razini, ali Željko Obradović primijetio je da se u tom dečku krije nešto posebno te je naložio Fenerbahçeovim gazdama da mu ga dovedu po svaku cijenu, što se 2015. i ostvarilo. Sloukas je u Feneru izrastao u ponajboljeg euroligaškog beka te se sada u naponu snage vratio u matični klub kako bi ga poveo na staze stare slave.
Sam Sloukas, jasno, nije bio dovoljan.
Trebalo je popuniti i rupu pod obručem budući da je Milutinov, jedan od najboljih euroligaških centara, otišao u CSKA. To je anulirano angažmanom robusnog Hassana Martina, koji se lani istaknuo u dresu Budućnosti. Premda je visok samo 201 cm, smjesta se prometnuo u odličnog zaštitnika obruča i najboljeg skakača momčadi. K tome postavlja betonske blokove te se čini da je Bartzokas u njemu pronašao novog Kylea Hinesa.
Od vanjske postave jako je važan i Shaquielle McKissic. On kao izrazito prodorni bek radi strašan posao u razbijanju prve linije obrane. Najbolji je strijelac ekipe, ali sa samo 9,5 poena u prosjeku, što mnogo govori o širini Bartzokasova kadra. Naravno, nije nagomilano preko 20 igrača kao lani, ali pomno odabrana grupa odlično raspoređuje napadački teret: treba istaknuti i Kostasa Papanikolaoua, Aarona Harrisona, Charlesa Jenkinsa i Giannoulisa Larentzakisa iz vanjske linije te Octaviusa Ellisa, Sašu Vezenkova i Livija Jean-Charlesa iz unutarnje.
Podređeni momčadi
Olympiacos je trenutno na omjeru 7:5, što samo po sebi budi optimizam, ali još više veseli to što se ponovo vidi ona stara kohezija kojom je oduševljavao u svojoj zlatnoj eri. Premda je sustav modificiran, kao i uloge nositelja, u duši je to je onaj isti stari Oly koji uvijek igra tvrdo, u kost. Ne ubacuje puno, ne prima puno. Jedina statistika u kojoj je pri vrhu lige su napravljeni prekršaji. Pobjede se marljivo skupljaju, a i u porazima se momčad pošteno potuče — do bodova protiv Olympiacosa nitko ne može doći tek tako.
U to se nedavno uvjerio i Šarunas Jasikevičius na čelu svoje zvjezdane Barcelone. Crveno-bijeli su došli vrlo raspoloženi te su na račun iznadprosječnog vanjskog šuta izgradili prednost od 15 razlike. Barçina kvaliteta potom je došla do izražaja i domaći su se brzo primakli, ali Šaras je tada učinio jednu od najvećih taktičkih pogrešaka u svojoj mladoj karijeri. Uporno je pokušavao ubrzati preokret zonskim presingom, ne shvaćajući da on predstavlja dječju razbibrigu za Sloukasa, razigravača s kompjuterskim mozgom.
Brzom egzekucijom kažnjen je skoro svaki pokušaj postavljanja zamke i Oly je došao do najveće pobjede u sezoni, a u njoj je Spanoulis imao najmanju minutažu u momčadi, nepunih sedam minuta, dok je Printezis odigrao devet. U svojim ulascima Spanoulis je loše reagirao opalivši dvije divlje trice, stoga ga je Bartzokas hladnokrvno poslao na kraj klupe, kao kakvog kadeta. Još lani je takvo što bilo nemoguće i zamisliti.
No, u ovom Olyju najvažnija je kemija — ako ona počne nestajati, petorka se mijenja bez obzira na imena. Da je takva politika prihvaćena bez zamjerki, dobro se vidjelo par dana kasnije na gostovanju kod Crvene zvezde.
U Pioniru je krenulo posve suprotno nego u Blaugrani — domaći su šuterskom rapsodijom odjurili na 30:14. Spanoulis i Printezis nisu se durili zbog minorne uloge u Barceloni, već su svojim ulaskom promijenili ritam i donijeli prijeko potrebnu agresivnost u napadanju obruča. Bartzokas je odmah osjetio da bi ovo mogao biti jedan od ‘onih’ dana te je dao gotovo 30 minuta svakom. I, doista, ono božansko ponovo se manifestiralo kroz njihova veteranska tijela. U svom karakterističnom stilu uništavali su Zvezdinu obranu – Spanoulis se s 14 poena popeo na vrh vječne euroligaške ljestvice strijelaca, dok je Printezis zaključio priču košem za pobjedu.
Bilo bi iluzorno očekivati da ćemo ovakve predstave legendarnog dvojca odsad viđati na tjednoj bazi. Njihove su karijere u svom posljednjem stadiju i povremeni veličanstveni bljeskovi poput ovog u Beogradu su najviše što nam mogu pružiti. U ostalim utakmicama podredit će se momčadi koja je nakon perioda izgubljenosti započela svoj novi uspon — Djeca Pireja opet se mogu boriti s najboljima.
