Ove će godine na rosterima 30 momčadi NBA lige svoje mjesto naći 113 igrača koji dolaze izvan SAD-a. Treću godinu zaredom premašila se magična brojka od 100 igrača koji nisu Amerikanci, nešto što je prije 25 godina bila teška utopija.
Tijekom tog perioda NBA je narasla do neslućenih visina. Globalizacija i razvoj interneta doveo je košarku u praktički svaki kutak na kugli zemaljskoj, a ljudi koji su vodili NBA ligu znali su to jako dobro iskoristiti. O američkom poimanju sporta možete imati svakakvo mišljenje, ali su majstori po pitanju bildanja branda svojih profesionalnih liga te dizanju vrijednosti klubova i liga iz godine u godinu.
Početak dolazaka stranih igrača bio je iznimno težak i prema njima je vladalo ogromno nepovjerenje struke. Prilike su dobivali na kapaljku, a papagajski su ponavljane mantre o lošoj obrani i fizičkoj inferirornosti stranaca. Ipak, tijekom vremena se počelo sve više vjerovati u njihove sposobnosti, a mnoge barijere koje su nekada carevale odavno su srušene.
No, ne i po pitanju trenera. Šanse da neki stranac dobije priliku voditi NBA momčad jako su male, nevidljive. Plafon je mjesto pomoćnog trenera, koje trenutno drže Talijan Ettore Messina u San Antonio Spursima i Neven Spahija u Atlanta Hawksima.
I danas u NBA ligi ima trenera koji po čitanju utakmice nisu ni do koljena staroj ex-Yu gardi. Sam Gregg Popovich će kazati da je puno naučio od europskih trenera
Priliku je dobio David Blatt koji je Amerikanac, ali s europskim igračkim i trenerskim backgroundom, te uslijed prvotnog rebuildinga momčadi kada se nije znalo vraća li se Lebron James u Cleveland. Sjećam se trenutka kada je objavljeno da preuzima Cavalierse i kada su Amerikanci iskopali njegove snimke vođenja time-outa na klupi Rusije. Oduševljeni viđenim – igrači su mirno slušali dok se Blatt derao na njih – bili su uvjereni da takav profil trenera nasušno nedostaje NBA ligi. Sredinom svoje druge sezone dobio je otkaz, iako mu je stručna javnost dala podršku – ali jednom kad izgubite povjerenje igrača, kraj je pitanje vremena.
Relikt prošlosti
NBA je odavno player-dominated liga, igrači su u njoj najutjecajniji, a treneri poput Gregga Popovicha, koji već 20 godina vodi San Antonio, iznimka u nastupu i zbog drugačije selekcije igrača koji ulaze u momčad. Čak je i Larry Brown, koji je vodio više NBA momčadi, a 2004. osvojio prsten s Detroit Pistonsima, početkom milenija morao dobrano mijenjati pristup. No, malo je takvih koji su na to spremni i sposobni; iluzorno je od trenera naviklih i mlađe kategorije voditi autoritarnim stilom očekivati da odjednom u ozbiljnim godinama naprave čudesnu transformaciju u pristupu momčadi i vođenju utakmice. Šanse da u ligi danas vidite trenera u ligi sa stilom Chrisa Forda ili Ricka Pitina, koji od igrača zahtijevaju bezuvjetnu disciplinu, nikakve su.
Ali zato su ogromne na europskim košarkaškim parketima. I to jedan od razloga zašto ih nema ‘preko bare’.
Dijelom se radi o tradiciji, odnosno naslijeđu starijih koji su trenirali njih ili od kojih su učili zanat, ali i o stupnju uređenosti europskih košarkaških natjecanja. Dok NBA liga ima strogo uređenu regulativu i logistiku koja se brine da se natjecanja i obveze svih strana poštuju, na europskom tlu zna vladati pravo rasulo. Osim toga i same NBA momčadi imaju nemjerljivo više zaposlenih koje se brinu za organizaciju u usporedbi sa europskima, gdje trener često radi posao koji ne bi trebao biti u njegovoj domeni i zbog čega treba imati čvrstu ruku.
Što bi u prijevodu značilo da strane trenere oblikuje okolina iz koje dolaze, a takva je okolina u NBA ligi odavno relikt prošlosti. Vlasnicima NBA franšiza puno se lakše odlučiti za nekoga tko je unutar sustava i zna kako stvari funkcioniraju.
Ipak se kreće
To se dalje očituje u pristupu samoj utakmici; u Europi se na poraz gleda daleko tragičnije nego u Americi. NBA je zatvorena liga, format koji na Starom kontinentu ne postoji, iako mu se Euroliga već dosta približila. U NBA-u nema ispadanja i treneri nisu toliko opterećeni porazima. Rade u puno opuštenijem ambijentu u odnosu na europske kolege, iako imperativ pobjeda sve više zapljuskuje i drugu stranu Atlantika, pa su smjene trenera sve češće. Ipak, još uvijek daleko manje u odnosu na Europu.
Dalje dolazimo do delegiranja ovlasti pomoćnicima i osoblju koje se bavi skautiranjem suparnika i naprednom analitikom. U Americi se puno više vjeruje dokazanim brojkama i mijenjaju stila igre, dok Europa i dalje robuje nekim dogmama. Za trenera je možda i najbitnija stvar konstantno učenje, a ne tvrdoglavo odbijanje novih trendova i vječno kukanje za prošlim vremenima.
Ne vjerujete? Poslušajte bilo koji intervju Bogdana Tanjevića, koji već ima isprogramirano unaprijed popljuvati NBA i njihov sustav rada – koji, eto, ne shvaća genijalnost igrača-umjetnika s balkanskih prostora. A nije on jedini.
S druge strane, prošle ste godine na klupi Mega Leksa imali prilike gledati Dejana Milojevića, koji je implementirao saznanja dobivena iz praćenja NCAA i NBA košarke. Visoki presing kojime njegovi igrači uništavali tehnički limitirane momčadi. Usmjeravanje svih akcija protivnika na jednu stranu, što je desetljećima trademark Wisconsina ili pak modificirana zona s jednim visokim, što je prakticirao Syracuse. Bila je nevjerojatna mirnoća kojom je vodio svoje time-oute i staloženo objašnjavao mladim igračima što od njih očekuje, a oni su mu višestruko vratili iako je sezona bila prožeta ozljedama.
Znači, ipak se kreće. Novije generacije sve više odlaze u ljetne kampove NBA lige i dodatno se usavršavaju učeći ipak od najboljih, ali će proći još vremena dok se ne promijeni dominantni mindset.
Europljani imaju potencijala
Sama promjena neće ovisiti isključivo o trenerima, već i o krovnim organizacijama koje brinu o europskoj košarci, kao i ljudima koji upravljaju klubovima. Mora se stvoriti okruženje gdje treneri neće biti potrošna roba i gdje će imati slobodu implementirati nove stvari, a za iste dobiti vremena da profunkcioniraju.
I danas u NBA ligi ima trenera koji po čitanju utakmice nisu ni do koljena staroj ex-Yu gardi. Sam Popovich će kazati da je puno stvari naučio od nekih europskih trenera, ali njihov tvrdokorni pristup vođenja utakmica jednostavno nije komplementaran s NBA igračima.
Prije više od 30 godina Mirko Novosel je vodio igrače Cibone na turneje po Americi. Učili su nove pristupe treningu i drugačije shvaćanje košarkaškog sustava od onoga koji je do tada vladao u Europi. Nije se bojao uvesti modificiranu pick and roll igru s četvorkom koja širi reket. Insistirati na brzoj tranziciji nakon skoka u obrani ili izvući centra na visoki post i dati mu playmakerske ovlasti s te pozicije.
Danas kada su informacije dostupnije nego ikada, kao i mogućnosti da se treneri dodatno usavršavaju, šteta je ne iskoristiti priliku i dodatno se približiti NBA ligi i po pitanju trenerske struke. Vjerujem da će onda omekšati stav i ljudi koji vode NBA klubove i biraju trenere, te da će pružiti ruku Europljanima. Potencijala imaju, samo ga treba pravilno usmjeriti.
