Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Odmori se, zaslužio si

Nakon pet i pol godina Matjaž Kek napušta Rijeku

Zadnja izmjena: listopad 9, 2018 Goran Stanzl/PIXSELL

U jednom trenutku, Matjaž Kek se umorio.

Čovjek koji je Rijeci donio prvi naslov u povijesti i koji ju je svojim znanjem i ozbiljnošću pretvorio u relevantan faktor u hrvatskom nogometu napustio je klupu na kojoj se nalazio posljednjih pet i pol godina. Tijekom njih je postao sinonim za Rijeku, veći od samog kluba i moćniji od ikoga. I otišao je sukladno tome, po svojoj odluci, jer nitko nije mogao potjerati čovjeka koji je Rijeci nudio konkurentnost, nešto što navijači nikad prije njega nisu imali.

“Čuo sam se nakon utakmice s predsjednikom Damirom Miškovićem i od ovoga trenutaka više nisam trener Rijeke”, rekao je Kek nakon poraza od Gorice. “Ja sam najodgovorniji za rezultat, a u ovom trenutku treba nešto mijenjati.“ Očito umoran, nije više imao snage promijeniti stvari u momčadi i zato je odlučio otići, promijeniti sebe taman nakon što je odradio 200 HNL utakmica na klupi Rijeke. Teško je reći da je ostavka baš toliko šokantna jer da u Rijeci nešto ne štima bilo je jasno još odavno. Previše izgubljenih lopti se još nekako moglo opravdati odlaskom Filipa Bradarića, ali toliko primljenih golova iz prekida je naprosto indikator kroničnog manjka koncentracije, discipline i organizacije, a to je sasvim suprotno od onoga što je.

Međutim, ostavka je istovremeno i veliko iznenađenje jer krize u Rijeci nisu neka novost.

Činjenica da je Rijeka u zadnjih osam prvenstvenih  utakmica dobila samo Rudeš možda zvuči ružno, ali Kek je i prošle sezone bio u vrlo sličnoj poziciji. U sedam uzastopnih prvenstvenih kola Rijeka je dobila samo Rudeš uz dva boda protiv Intera i Slaven Belupa. Zapravo ispada da je gotovo svake sezone upao u krizu jer nije puno drugačija situacija bila ni kad je Rijeka izletjela iz Europe od Aberdeena i kasnije izgubila polufinale Kupa od Slaven Belupa, s obzirom da je tada nakon prvih osam utakmica sezone je imala tek jednu pobjedu. Sezonu prije toga, Kek je imao osam prvenstvenih utakmica u nizu u kojima je pobijedio tek dvaput, a još sezonu prije toga Rijeka je u osam uzastopnih prvenstvenih i europskih utakmica dobila samo Hrvatski Dragovoljac.

Matjaž Kek se umorio. Jednostavno, više to nije bilo to. Niti je bilo njegove upornosti, niti je bilo onih igrokaza s ostavkama, nije bilo one energije. Nije bilo ničega

Dakle, samo jedna pobjeda u osam HNL utakmica je situacija koja se itekako može okarakterizirati kao kriza, ali takve situacije su se već događale. I to su se događale gotovo pa redovno, a Kek se baš uvijek izvlačio iz njih. Pomoglo mu je to što nije bilo medijskog potenciranja katastrofe i pritiska sa svih strana, ali on je bio taj koji je vukao poteze i preuzimao odgovornost.

Osiromašena momčad

“Ja sada već malo i sam sebe preispitujem i dolazim do zaključka da nije to samo Kek”, ispričao je Kek u najavi utakmice s Goricom, u već karakterističnom govoru u kojem o sebi priča u trećem licu. “I drugi sudjeluju u svemu ovome.”

A kako bismo ilustrirali što je Kek mislio ovom izjavom, najbolje je uzeti jednu situaciju iz utakmice protiv Slavena, gotovo standardni moment u utakmici u kojem se vrlo jasno očituju gotovo svi problemi koje Rijeka ima u igri.

Kad bi na lopti bio Bradarić, gotovo je sigurno kako bi iskoristio opciju koja se otvara podizanjem desnog beka u prostor koji mu otvara igrač koji se s pozicije desnog krila uvlači u sredinu, nešto što je karakteristično za Kekovu Rijeku već godinama. Ili bi barem podvalio loptu Domagoju Pavičiću između linija.

Međutim, ni Luka Capan ni Dario Čanađija nisu Filip Bradarić, a ni Stjepan Lončar ili Srđan Grahovac nisu isti sličan profil igrača i zato ne mogu preuzeti ključeve tihog obrta koji je on vodio na sredini terena. Nemaju pravi pregled igre ni pravu tehničku kvalitetu koja bi se materijalizirala u čuvanju posjeda lopte. Također, u odnosu na početak prošle sezone, Kek je ostao bez Josipa Eleza koji je bio ključan za iznošenje lopte iz prve trećine terena i bez Marija Gavranovića koji je jako puno sudjelovao u izgradnji napada i organizaciji igre.

Dakle, Matjaž Kek je ostao bez najboljeg kreatora iz svake od triju linija, a uprava jednostavno nije dovela zamjene odgovarajućeg profila. I kad Kek kaže da drugi sudjeluju u tome, misli na to.

Otkako se Gabriele Volpi povukao iz Rijeke pod pritiskom talijanskih poreznih vlasti, nestalo je novca i vrijednosti koju je Rijeka povlačila kroz resurse koje joj je nudila povezanost sa Spezijom, najprije u skautingu i vezama s menadžerima koji rade na talijanskom tržištu. Mišković je jasno rekao kako klub treba prodavati kako bi preživio, a ako konstantno prodaješ najbolje igrače teško je zadržati konkurentnost. I negdje u konstantnom traženju tog recepta kako zamijeniti dvojicu ili trojicu najboljih igrača, Kek se umorio.

I sam sebi stvarao probleme

Međutim, oni drugi koji “sudjeluju u svemu ovome”, osim Keka i uprave, su igrači.

Dok Pavičić javno priča kako nemaju samopouzdanja i dok obrana na čelu sa Simonom Slugom i Renatom Punčecom niže kiks na kiks, teško je za sve kriviti Keka. I zato on u izjavi prije Gorice cilj na njih barem onoliko koliko cilja i na upravu. Dovoljno je pogledati koliko je Rijeka promašila penala i koliko je golova primila iz prekida kako biste shvatili kako igrači naprosto nisu koncentrirani. To je ogromni problem, još veći jer ozbiljnost i disciplina bili su glavna obilježja Kekova mandata u Rijeci. Njegovo kameno lice je odličan pokazatelj one zone u kojoj želi svoje igrače, hladne i spremne, a razina neozbiljnosti i traljavosti je znak kako trenutno nisu tamo. I on se umorio od borbe protiv toga, njegove metode više nisu palile.

No, iako su navijači zahvalni za ono što je Kek napravio za klub, pogrešno je njega potpuno amnestirati od odgovornosti. Napravio je seriju pogrešaka koja je na kraju rezultirala katastrofom.

Ako se vratimo na onu situaciju gore, na slici koja sažima sve probleme, ona završava tako što Jakov Puljić gubi duel i Slaven kreće u kontru. I upravo zato je savršena jer koliko je to slika koja ilustrira limitiranosti kadra s kojim je Kek raspolagao, toliko ilustrira i njegove pogreške i tvrdoglavosti. Jer to što je Puljić izgubio duel u kojem je bio okrenut leđima golu i nije nikakvo čudo — protiv Slavena je dobio 29 posto duela, protiv Osijeka 32, a protiv Istre samo 14 posto. On nije igrač koji će dobivati takve duele, on nije prava devetka. Uostalom, doveden je iz Intera kao zamjena za Franka Andrijaševića, kao igrač koji napada obranu iz drugog plana i ima odličnu realizaciju. Zar onda ikoga treba čuditi da je imao tek jedn dobiven zračni duel od devet u kojima se našao u utakmici protiv Osijeka, u kojoj je bio prvi napadač?

Znači, uz sve probleme koje mu je zadala uprava i sami igrači, Kek je sam sebi stvarao probleme. Od slabijih igrača je tražio da mu odrađuju ono što su radili njihovi prethodnici, iako očito nisu imali kapacitete za to.

Isto tako, koliko god bilo teško svake godine mijenjati po nekoliko nositelja, Kek je sam sebi otežao i smanjio manevarski prostor. U pet i pol godina nije afirmirao nijednog igrača iz omladinskog pogona, a najbolji način da hrvatski klubovi dođu do premium talenta jest da ga stvore. Za stvaranje vlastitog kadra Kek nije imao strpljenja.

Više to nije bilo to

I možda je stvarno idealno vrijeme za kraj.

Sve ove godine, Kek je redovito upadao u krize. U svojoj upornosti, koja je dio njegova karaktera i koja ga je dovela do uspjeha, često je znao prijeći u tvrdoglavost. Teatralno je nudio ostavke, tražio je na taj način podršku šefova i priliku da igračima pokaže kako je on šef, a kako su oni prolazni. Ali u svakoj od tih epizoda pokazivao je želju, energiju koja ga je vodila naprijed. Ali na kraju bi uvijek pronašao rješenje i svih ovih godina Kek se izvlačio iz tih kriza.

No, u jednom trenutku, Matjaž Kek se umorio. Jednostavno, više to nije bilo to. Niti je bilo njegove upornosti, niti je bilo onih igrokaza s ostavkama, nije bilo one energije. Nije bilo ničega.

A kad je takva situacija, onda je ostavka – premda šteta za hrvatski nogomet, s obzirom da je Kek u pet i pol godina bio najbolji trener lige – jedini pošteni potez i prema Rijeci i prema njemu samome, čovjeku koji je postao sinonim za klub, čovjeku koji se umorio od svega što je značio za Rijeku.

I zato — gospodine Kek, naklon za ovih pet i pol godina. I odmori se, zaslužio si.

Ne propusti top članke