Prije jedva dva mjeseca Hrvatima je, kako to obično biva kod nas, tenis bio najvažnija preokupacija. Nadugo se i naširoko raspravljalo o domaćinu posljednjeg Davis Cup dvoboja godine, raspodjeli ulaznica, onda i brzini podloge, atmosferi u dvorani; opet su se izrađivali psihološki profili Marina Čilića, a Ivo Karlović valjda je dobio naslovnice prvi put još od onog trijumfa nad Leytonom Hewittom. Svi su najednom željeli u Arenu, a tenis je preko noći (ponovno) postao najvažniji nacionalni sport.
No, koliko god brzo upadamo u euforiju, još mnogo brže gubimo interes i biramo važnije i ‘nacionalnije’ sportove. Prošlo je 60-ak dana, Hrvatska je na istom mjestu – u Svjetskoj skupini Davis Cupa – i na svom terenu u Osijeku dočekuje peterostrukog pobjednika ovog natjecanja, Španjolsku.
Ali čini se da gotovo nikog nije briga za to.
Dobro, možda malo pretjerujemo, ali činjenica je da je reprezentacija koja se suprotstavila Argentincima rasformirana i da je takvo nešto izbornik Željko Krajan mogao i očekivati. Ni da se dogodio trijumf, a ne poraz protiv Argentine, ne bi to nužno značilo da ćemo danas gledati istu momčad.
Marin Čilić poručio je da mu je prošla sezona trajala predugo i da je ostavila posljedice na njega, prije svega onemogućivši mu prave pripreme za novu. Mnogo je toga Čilić najavio za 2017. i nerealno je – sasvim slučajno, jednako tako izgledaju i njegove najave – bilo očekivati da igra prvo kolo Davis Cupa, ali tu odluku i nije baš morao prolongirati do Melbournea. Nije da je rezultat ondje nešto drastično promijenio.
Ivo Karlović je finale odradio na posudbi, njega sa 38. rođendanom iza ugla nitko nije ni očekivao, a Ivan Dodig još je u prosincu poručio da će se fokusirati na individualnu karijeru i da za Davis Cup nema mjesta. Borna Ćorić? Bolje ne započinjati tu priču – njega službeno i dalje muči koljeno a neslužbeno ga puno više muči izbornik i njegova odluka da ga pošalje na tribine u lanjskom finalu.
Nisu Hrvati nikakav izuzetak.
Davis Cup je postavo, ma koliko je to teško prevaliti preko usta, drugorazredno tenisko natjecanje. Barem dok ne dođe do završnice, do trenutka kada i ozbiljniji igrači počinju razmišljati o trofeju. Do tada je samo odrađivanje posla, nešto poput lige rezervnih momčadi koju ozbiljno shvate tek rijetki, ili oni koji imaju sreću da im je iskusniji igrač jednostavno željan utakmica.
Hrvatska četvorka kombinirano je na Touru odigrala 41 meč, dobivši njih 10. Za usporedbu, Roberto Bautista Agut samo je lani odigrao 71 i dobio 48
Takvog, recimo, imaju Srbi u Novaku Đokoviću, koji će u Nišu nastupiti protiv Rusije. On je kiksao u Australiji i ima vremena za malo zabave kod kuće, ali Đoković je tek izuzetak, jedini igrač iz top 10 koji će uopće igrati ovog vikenda.
Argentinci, koji su Zagreb napustili sa ‘Salatarom’, u momčadi koja će danas protiv Talijana krenuti u obranu trofeja na zemlji Buenos Airesa imaju tek Leonarda Mayera koji je upisao “minute” u finalu. Juan Martin Del Potro i Federicio Delbonis su izvan ekipe, priliku su dobili Guido Pella i Carlos Berlocq. Od osam tenisača u ovom meču nitko nije plasiran bolje od 43. mjesta. Belgijci u Frankfurt putuju bez Davida Goffina, Švicarcima su u Americi najbolji igrači Henri Laaksonen i Marco Chiudinelli, Kei Nishikori preskače Francuze… Lista je preduga.
Loša je vijest da možda i jednu od najboljih postava ima Conchita Martinez, koja će u Osijeku voditi Španjolce. Oni imaju velike ambicije u ovom izdanju Davis kupa, Rafael Nadal je trebao biti samo potvrda toga, ali (neočekivano?) finale Australije natjeralo ga je da uloži ‘Kviska’ i preskoči put u Slavoniju.
Zato je unutra Roberto Bautista Agut, drugi najbolji Španjolac na ATP listi, s iskustvom od 12 profesionalnih sezona, pet osvojenih turnira i još šest finala. Lani je Bautista Agut osvojio Auckland i Sofiju te igrao finale Winston-Salema i Mastersa u Šangaju (ondje je dobio i Đokovića). Ovu godinu otvorio je trijumfom u Chennaiju i četvrtim kolom Australije (poraz od Miloša Raonića); to u praksi znači da je Roberto ove sezone odradio jednak broj Grand Slam mečeva koliko i čitava hrvatska momčad kombinirano u svojim karijerama u singlu.
Pablo Carreno Busta solidan je 25-godišnji dešnjak sa dobrim bekendom, koji se prije pet godina mučio sa teškom ozljedom leđa. Međutim, u 2013. je napravio napredak od 650 mjesta, da bi upravo on u finalu Winston-Salema svladao Bautistu Aguta, te još osvojio Moskvu. Martinez je u sastav uvrstila i specijalista za dubl Marca Lopeza (10. na svijetu, 13 trofeja) te kao zamjenu za Nadala Feliciana Lopeza (33. igrač svijeta u singlu, 12. u dublu). Lani je ovaj dvojac zajedno osvojio Dohu i Roland Garros, igrali su i finale Dubaija, dok je Marc u paru s Nadalom osvojio zlato u Riju.
Ukratko, šanse Hrvatske su minimalne.
Pozitivno je to što ova četvorka nema apsolutno ništa za izgubiti, jer očekivati i jedan bod bilo bi pretjerano optimistično. Dakle, četiri najbolja hrvatska tenisača su otkazala, pa je Franko Škugor (29 godina) najbolje plasiran i to kao 223. na svijetu. On u singlu, ako isključimo Challengere i kvalifikacije, ima iskustvo od četiri dobivena meča na ATP Touru, od čega su tri iz 2010. Lani je igrao glavni ždrijeb Dubaija, Marrakecha, Barcelone, Wimbledona i Umaga i dobio tek Teymuraza Gabashvilija, tada 47. igrača svijeta koji je u međuvremenu skliznuo do 161. mjesta.
Broj dva je nominalno 319. igrač svijeta Nikola Mektić (28 godina), ali njegov je nastup planiran za subotu zajedno s Marinom Draganjom (114. u dublu), dok će singl igrati Ante Pavić. 27-godišnjak je trenutno 486. na ATP listi, a vrhunac njegove karijere bio je prolazak u drugo kolo Wimbledona 2014., kada je kao kvalifikant izgubio od Feliciana Lopeza.
Hrvatska četvorka kombinirano je u svojim profesionalnim karijerama u glavnom ždrijebu ATP turnira (uključujući Davis Cup) u singlu odigrala 41 meč, dobivši njih 10. Za usporedbu, Roberto Bautista Agut lani je odigrao 71 i dobio 48, a tri Španjolca kombinirano su u singlu osvojili 12 ATP turnira.
Nema tu velike filozofije. Ovakva Hrvatska je daleko od ozbiljnog konkurenta kvalitetnijoj i iskusnoj Španjolskoj.
