Činjenica da je za rješavanje nekog kompleksnog problema potrebno utrošiti mnogo vremena i da to rješenje zahtjeva trud i strpljenje nekolicine vrhunskih umova ne može biti razlog da se odgađa njegovo razmatranje. Dapače, to bi trebao biti motiv više da se što prije i što jače priđe rješavanju problema.
Hrvatski nogomet nema sustav. Alibija ima tisuću. Hrvatska je iznimno mala zemlja i relativno siromašna. Hrvatska je talentirana i nevjerojatno uspješna zemlja, ali uz svaki alibi koji povučete činjenica je da Hrvatska nema sustav. Nema ga — kao što je pokazala utakmica protiv Azerbajdžana — na mikrorazini, gledajući sustav igre A reprezentacije koji bi trebao biti doveden do automatizma, niti ga ima na makrorazini kroz sustav rada u cijelom nogometu koji bi prepoznatljiv način igranja na kraju kanalizirao u igru A reprezentacije.
Kriviti Zlatka Dalića za takvu činjenicu nema smisla.
Takav sustav — a da biste razumjeli o čemu pričam, najbolje je kao orijentir koristiti primjer Španjolske ili Ajaxa koji su svoj način nogometa doveli do razine identiteta — nemaju ni mnogo veće zemlje i bogatiji ili barem uređeniji savezi, a njegova izgradnja traje godinama. Zapravo, to je luksuz koji imaju tek rijetki, ali poanta sporta je težiti prema najvišim dometima; poanta je težiti da se u svakoj utakmici ponovi Slovačka, a ne se zadovoljiti činjenicom da se može odigrati tako kao što je momčad odigrala u Trnavi. Jasno je da se može; ali ako želimo da to postane standard, onda na tome treba raditi. A to što je problem kompleksan i što zahtjeva trud i vrijeme ne može biti razlog da se odgađa njegovo razmatranje.
Koji točno igrači trebaju odrasti Dalić nije precizirao, jer drugo poluvrijeme je ponudilo nekoliko kandidata
Jer ako nemate sustav, onda svaki put za pobjedu morate dati svoj maksimum. Maksimum truda, maksimum koncentracije, ali i maksimum respekta svakom suparniku. A u našem mentalitetu, koji znači da će se većina umisliti nakon samo jedne vrhunske utakmice, to često ne bude tako.
Maksimum u kontekstu utakmice protiv Azerbajdžana nije apstraktna vrijednost želje ili “ostavljanja srca na terenu”. On je itekako mjerljiv i jako se dobro vidi kroz činjenicu da je Hrvatska u prvih 15 minuta utakmice osvajala 62 posto duela, a od 15. do 30. minute 64 posto i sve je vodilo prema ponavljanju scenarija iz Trnave. Onda je Hrvatska nekako zaključila da joj je dosta i da joj Azerbajdžan ne može ništa. U idućih 15 minuta postotak duela je pao na 54 posto, pa onda na 48 posto, a onda je Hrvatska između 60. i 75. minute osvajala samo 40 posto duela.
Napad bez širine
Na terenu se između 30. i 60. minute nije promijenilo ama baš ništa. Nije Nikola Jurčević uveo 11 novih i jačih igrača ili je izmislio drugačije taktičko rješenje. Niti su azerbajdžanski igrači išta fizički spremniji, niti su naši imali komparativni hendikep dužeg puta, ekstremnih uvjeta ili nečega sličnog. U trenutku kad je Hrvatska osvajala 40 posto duela, sve je bilo identično onome kad je osvajala 64 posto, ali nekako su igrači pomislli da su toliko jaki da mogu ostatak utakmice odraditi na rutinu.
Samo što je za rutinu potreban sustav. Bez njega brzo dođe prizemljenje.
Nakon što je Azerbajdžan izjednačio, do kraja se postotak dobivenih duela opet naglo podignuo. Samo što je tada već bilo kasno — jer ako želimo utakmicu kao što je bila ona protiv Slovačke, onda i pristup mora biti kao što je bio protiv Slovačke, i to mora stalno biti takav jer kad nemate sustav, onda vam autopilot omogućava jedino maksimalni pristup kakvog protiv Azerbajdžana nije bilo.
Milan Badelj je to lijepo objasnio prije utakmice sa Slovačkom kada je rekao da mi “nismo Nijemci” i da u kvalifikacijama uvijek imamo manje ili veće traume. Remi u Azerbajdžanu je trauma, ali nije drama. Grupa je naprosto takva da iduće tri utakmice, od kojih Hrvatska dvije igra kod kuće protiv izravnih konkurenata za prolazak, i dalje nudi prolazak na Europsko prvenstvo. No, trauma je dijelom potencirana činjenicom da je Hrvatska prije samo tri dana odigrala sjajnu utakmicu u Trnavi protiv puno ozbiljnijeg suparnika i ondje pokazala potencijal koji momčad ima ako stvari budu posložene kako treba.
Razlika između tih dviju utakmica je ponajprije u pristupu, ali postoje i taktički okviri koji su ovaj put bili drugačiji.
Passmaps & xGplot for Azerbaijan against Croatia. #passmap #xGplot #autotweet pic.twitter.com/wupNwzHtVt
— 11tegen11 (@11tegen11) September 9, 2019
Na mapi dodavanja je prilično jasno kako su Luka Modrić i Marcelo Brozović stajali previše blizu jedan drugome, gotovo na istom mjestu. Osim toga, krilni igrači su bili unutra, a onda napad nije imao širinu.
U takvoj situaciji je do izražaja došlo to što su bočni igrači zajedno imali nula točnih centaršutova i nula uspjelih driblinga. Snaga Borne Barišića je centaršut za koji nije imao dovoljno prilika, a Karlo Bartolec je defenzivniji bek koji je u svom klubu prošle sezone povremeno igrao i stopera, tako da je od obojice teško očekivati stvaranje viška u situacijama jedan-na-jedan, što je bilo nužno jer su bili jedine ‘široke’ opcije. Međutim, u tom je kontekstu onda još manje jasna Dalićeva odluka da mu ne treba Domagoj Bradarić koji igra standardno za Lille i koji u francuskoj ligi ima 1,5 ključnih dodavanja i 1,6 driblinga po utakmici. Ili barem Borna Sosa, koji je dobio prednost pred Bradarićem na nedavnom U-21 Euru.
Odrastanje bez sustava
Druga stvar je bila u kontekstu suparnika i to ne samo u tome koliko ga ozbiljno shvaćamo. Utakmica protiv Slovačke je bila najbolja Hrvatska koju je obilježila opasnost između linija. Opasnost je postojala dijelom i zato jer je Slovačka pokušala napraviti pritisak na Modrića i Brozovića, a Azere takve stvari nisu zanimale. Oni su usprkos lošem rezultatu stajali u kompaktnom bloku i oduzimali prostor između linija. Svima je bilo jasno kako genijalna partija Brune Petkovića u Trnavi nije reprezentativan uzorak i kako nije realno za očekivati da će svaki put imati 16/18 dobivenih duela u utakmici niti da će imati šest driblinga. Međutim, struktura koju je Hrvatska na trenutke imala je bila nevjerojatno loša.
Prije nego što će Tamkin Khalilzada prošetati kroz Brozovića i Dejana Lovrena, na dodavanje Karla Bartoleca dogodila se ova situacija.
Bartolec, u suštini, daje nešto što nije ni dodavanje ni čišćenje lopte, ali Azerbajdžan ima strukturu u kojoj dvojica centralnih veznih drže kompaktnost i kontroliraju sve opasne opcije. S druge strane, Hrvatska nema ništa — ni opcije kojoj Bartolec može predati loptu u drugoj liniji ili uz aut s obzirom na to da je krilo otišlo visoko, ni napadača ili krilo između linija koji mogu odigrati leđima i pričekati s loptom da se priključe Modrić i Nikola Vlašić, niti osiguranje nakon izgubljene lopte u vidu presinga ili čak kompaktne linije.
”Ja sam pogriješio”, preuzeo je odgovornost Dalić nakon utakmice. „Moja je greška to što nisam ranije mijenjao kada sam vidio da smo na bokovima slabi. Oršić i Brekalo trebali su ranije ući. U Slovačkoj smo odigrali sjajno, tada je sve bilo kako treba, a sada bih rekao da neki moji igrači još trebaju odrasti.“
Koji točno igrači trebaju odrasti Dalić nije precizirao, jer drugo poluvrijeme je ponudilo nekoliko kandidata. Međutim, puno je lakše odrastati kad imate sustav na koji se možete osloniti, nešto poznato i nešto što je toliko istrenirano da ide automatski čak i kad motivacija nije na vrhunskoj razini i kad pristup nije maksimalan. A u našem mentalitetu, koji znači da će se većina umisliti nakon samo jedne vrhunske utakmice, takav je sustav vjerojatno utopija.
Jer nakon što pokažemo ono što možemo biti — kao protiv Slovačke — obično odmah poslije toga pokažemo ono što jesmo.
