Te večeri smo sjedili gledajući lokalni turnir u balotama. Upoznali smo se u Austriji na seminaru koji je držao i čovjek mi je na kraju prišao jer je shvatio da sam iz Dalmacije, a on, eto, voli balote. Ljetuje na Jadranu otkako je bio dijete, naučio je par riječi hrvatskog i zaljubio se u balote do te mjere da nije bilo šanse da odemo na dogovorenu večeru kad je vidio da ljudi nasuprot mjesta gdje je parkirao auto igraju balote.

I najlakši način za opisati ovo što se događa Real Madridu u Ligi prvaka jest kroz anegdotu koja se dogodila te večeri.

Guardiola mora izmišljati toplu vodu. Jednostavno mora, bez toga ne ide. City ne može čekati jer postane nervozan. City mora stvarati

Pri izjednačenom rezultatu na samom kraju partije, u situaciji kada su i jednima i drugima nedostajala dva punta za osvajanje trofeja, jedan od natjecatelja bacio je svoju balotu u ‘gumu’. Bila je to treća od 12 balota u igri i čovjek ju je nonšalantno zafitiljio na drugi kraj terena, u suprotni kut od mjesta gdje se igralo. Potez je bio potpuno nerezonski, pogotovo u tako ranom trenutku, ali devet komada kasnije je upravo ta nonšalantno bačena balota donijela partiju i turnir.

“To ti je razlika u mentalnoj snazi”, objasnio mi je svoje viđenje. “Možeš ti sad reći da je riječ o goloj sreći ili efektu slučajnosti. Možda i jest, ali previše puta sam uvidio da slučajnost ide na ruku jednog te istog da ne bi vjerovao kako je to stvar sudbine. Primjerice, ovaj sad. Odigrao je potez u koji je vjerovao, nije sumnjao u ishod i to je moralo tako završiti. Svi ostali su sumnjali osim njega. Nema ti neke bitne razlike između ovoga i Olimpijskih igara. Natjecanje je natjecanje, a svako toliko naletiš na suparnika koji ima mentalnu snagu kakva radi razliku. Možeš ti biti spremniji fizički i tehnički talentiraniji, ali on svoje poteze vuče sa samopouzdanjem i to na kraju presudi. Ako ništa, lopta se odbije njemu kad to nema nikakvog smisla.”

Cityjeva kontrola

Utakmica između Real Madrida i Manchester Cityja morala je ovako završiti.

Pep Guardiola je ušao u utakmicu sa svojom standardnom postavom. Nije bilo izmišljanja tople vode niti ga se može okriviti da je zakucao svoje igrače u nepovoljnu situaciju. Vratili su se Kyle Waker i João Cancelo na bekove, tako da je Guardiola izveo klasičnih 4-3-3 s Rodrijem na zadnjem veznom, s Kevinom De Bruyneom i Bernardom Silvom, te standardnom trojicom naprijed. I City je bio bolji u prvih pola sata. Real nije jurio — kako će se pokazati, nije za to imao ni razloga, jer jedan gol zaostatka ne stvara pritisak da se otvorio po svaku cijenu — i Guardiolina je momčad kontrolirala zbivanja na terenu.

Za to je bio ključan De Bruyne.

Carlo Ancelotti je pokušao pregaziti sredinu terena tako da je u početnu postavu stavio Federica Valverdea. On je nominalno bio desno krilo, ali je ulazio u sredinu terena kao četvrti vezni koji bi trebao zatvoriti romb. Međutim, City nije zagrizao taj mamac. Guardiola se branio u formaciji 4-4-2 s De Bruyneom kao napadačem zaduženim za preuzimanje Tonija Kroosa (označeni strelicama), koji se spuštao ispred zadnje linije.

U suštini, City se koncentrirao na Kroosa, Casemira i Luku Modrića. Guardiola je odlučio pustiti stopere da bez velikog pritiska vode igru, pustio je Valverdea da uđe iza leđa veznoj liniji, ali je zato De Bruyne isključio Kroosa, Bernardo Silva je bio na Casemiru, a Rodri je rotirao prema Modriću. Procjena je bila da je primarna meta pritiska Kroos kao glavni distributor lopte u začetku napada, a onda Modrić i Casemiro kao njegove konekcije s ostatkom momčadi.

To je funkcioniralo jer je na travnjaku bio Walker koji je mogao individualno pokrivati Viníciusa Júniora. Još uvijek u procesu oporavka, pod blokadama, Walker je svejedno dovoljno moćan obrambeni faktor i Guardiola je s njim imao povoljan matchup protiv glavne suparničke opcije u tranziciji. Vinícius je odigrao 115 minuta i dobio je sedam duela. Međutim, ako se gleda samo dvoboj s Walkerom, onda je Vinícius dobio jedan jedini duel i to je bio prekršaj. Walker je dominirao s četiri čisto oduzete lopte, jednim presječenim dodavanjem i jednim otklanjenjem opasnosti.

Real naprosto nije mogao ostvariti prednost. Bio je zatvoren Kroos kao primarni organizator igre, a u individualnom je dvoboju izdominiran Vinícius, koji je inače ispušni ventil kroz koji Real izlazi kad se suparnička vezna linija digne ovako visoko kako bi blokirala komunikaciju između Kroosa, Modrića i Casemira. Sve što je Realu preostalo bilo je pokušavati preskakati igru i tražiti Karima Benzemu, a on je bio prilično usamljen.

Igra čekanja

Međutim, ni City nije mogao ostvariti prednost u fazi napada. Problem je bio u tome što Guardiola nije izmišljao toplu vodu. U prvoj utakmici razbijao je Real izvlačenjem De Bruynea i opterećivanjem lijeve strane; De Bruyne bi se izvukao na lijevu aut liniju, Oleksandr Zinčenko (označen strelicom) bi ušao unutra i zatvorio bi se trokut sa stoperom. Phil Foden je ostajao široko kako bi onemogućio iskakanje beka, a Bernardo Silva bi se zavlačio iza leđa veznoj liniji. City je tako gužvao Real i tjerao ga na premještanje prema lopti, a onda bi preko Rodrija okrenuo stranu i izbacio Riyada Mahreza u izolaciju.

Ovaj put toga nije bilo. Guardiola je poslao momčad u klasičnih 4-3-3 bez nekih velikih taktičkih manevara.

Real se branio rombom u sredini, napadači su pokušavali koliko-toliko isključiti Rodrija iz igre i onemogućiti stopere da mu dodaju loptu. I tu dolazi onaj nekarakteristični element kod Pepa. Obično krila i bekovi nisu u istoj liniji. Ako Foden na slici iz prve utakmice stoji široko, onda Zinčenko ulazi unutra i igra kao dodatni vezni. Ovaj put nije bilo tako.

Bekovi su igrali klasično kao što igraju momčadi u formaciji 4-3-3. Krila su stajala široko, a De Bruyne i Bernardo Silva (označeni zvjezdicama) su stajali u sredini terena. City nigdje nije planski stvarao višak, nigdje nije izvlačio dodatnu figuru i nigdje nije pokušao natjerati suparnika da se prilagodi. Klasičnih 4-3-3, bez imalo taktičkog začina i igra čekanja u kojoj se gledalo hoće li netko napraviti neki potez na individualnu klasu.

Tu je City izgubio utakmicu. Ni prije ni kasnije, točno tu.

City je poveo i otišao na dva gola prednosti, Jack Grealish je imao dva zicera da završi priču i Guardiola nije kriv što ih nije zabio. Ali kriv je jer je dopustio da se utakmica igra u tempu koji odgovara Realu i po pravilima u kojima se Real najbolje snalazi.

Guardiola mora izmišljati toplu vodu. Jednostavno mora, bez toga ne ide. Za njega nije dovoljno to da ne dovede igrače u nepovoljnu situaciju i da dopusti njima da završe stvari. Utakmica u kojoj City igra klasičnih 4-3-3 protiv 4-3-3 u kojem Valverde, kao, ulazi s krila kao četvrti veznjak u romb ide protiv prirode momčadi koju je stvorio i na ruku Real Madridu koji tako igra. Čak i kada Ancelotti izvadi Modrića, Kroosa i Casemira, ulaze oni koji su mirni jer znaju da će Real već dočekati svoju šansu. City ne može čekati jer postane nervozan. City mora stvarati.

Crv sumnje i mentalna snaga

“Trudim se živjeti sa strašću, ne samo uronjen u život”, rekao je Pep Grahamu Hunteru u knjizi Barca: The Making of the Greatest Team In the World. “Za mene je važno biti ono što jesam. Ne samo drugačiji od drugih, nego autentičan koliko god mogu biti.”

Njegova autentičnost znači vjeru u određeni stil igre, i to bez ikakvih kompromisa. To znači izvlačiti De Bruynea na aut liniju, tjerati suparnika na preslagivanje i napadati s rizikom da te Vinícius pokopa ako izgubiš loptu. Igrati bez rizika, čekati što će se dogoditi i zaključivati utakmicu s veznim redom Rodri-Fernandinho-İlkay Gündoğan ne znači biti autentičan. To je autentično za Real, zato je Real i pobijedio u takvim uvjetima. To je momčad koja ne mora dominirati i koja može čekati jer je ne grize crv sumnje u to što će se dogoditi, kao ni onog koji baci balotu u gumu. Oni mogu čekati, Pep ne može.

“Mi baštinimo rad Cruyffa, Juanme Lilla, Brazila 1970-ih, Menottija i Cappe. I naravno da ćemo ponekad izgubiti” izjavio je Pep u knjizi The Evolution koju je napisao njegov intimus Martí Perarnau. “Ali, sunce će ponovo izaći idući dan, sanjat ćemo naše snove, raditi na naš način. U nogometu nitko ne pobjeđuje svaki put.”

I Pep nije izgubio jer je Rodrygo zabio dva gola u sudačkoj nadoknadi. Izgubio je prvenstveno zato jer je opet prestao raditi na svoj način. Napravio je to u uzvratu protiv Atlético Madrida i sad opet. Protiv Atlética je prošao, ali ovo je Realov teren i to su njegovi uvjeti. Previše puta su ovakve utakmice otišle na njegovu stranu da bi to bila slučajnost. Real ne može igrati kao City, ali ni City ne može biti Real te u toj situaciji napraviti razliku na mirnoću i na to što je takvu utakmicu dobio već tisuću puta, povlačeći poteze u koje potpuno vjeruje i s kojima može živjeti bez obzira na ishod. To je definicija mentalne snage, koliko god ona ezoterično zvučala.

Ovo je trebalo ovako završiti jer Pep je izdao sam sebe. Nije ništa drastično pogriješio i nije napravio kiks kao protiv Lyona. Na kraju krajeva, da je Grealish imao gram više sreće, prošao bi. Ali igrao je protiv svojih načela i našao se u poziciji u kojoj suparnik poteze vuče sa samopouzdanjem koje je njemu nedostajalo. Odlučio je biti običan i tu je izgubio.