Osijek: Agonija i ekstaza na redaljci

Mogu li probuđeni Bijelo-plavi biti zadovoljni postignutim u polusezoni?

Zadnja izmjena: 29. prosinca 2017. Davor Javorovic/PIXSELL

Počnimo s malo statistike, dojam će doći kasnije.

NK Osijek nema nijednog igrača među 20 statistički najuspješnijih u 1. HNL prema podacima koje vodi kompanija InStat. Od onih koji su u jesenskoj polusezoni skupili minimalno 50 posto minuta u ligi, najviše InStat Indexe u momčadi Zorana Zekića imaju Alen Grgić (254), Marko Malenica (253) i Borna Barišić (253). Sve to je znatno ispod 262, koliko je ostvario Dinamov Dominik Livaković na 20. mjestu lige. Osijek nema izrazitog strijelca – nijedan njegov igrač u 20 odigranih kola nije zabio više od četiri gola, a niti asistenta (nitko više od tri asistencije), tako da su i te individualne ljestvice bez Osječana.

Osijek nema predstavnika ni među 20 najboljih dodavača lige – bilo da se gleda po ukupnom broju, prosjeku ili postotku točnih dodavanja. Isto vrijedi i za rubriku ‘ključnih’ dodavanja. Nema ni nekoga tko bi bio među najboljima po postotku dobivenih duela, napadačkih ili obrambenih, u zraku ili na zemlji.

Kada smo sastavljali statističku ‘Momčad jeseni’ baziranu na ostvarenim Instat Indexima tijekom polusezone, nijedan Osijekov igrač nije se našao ni blizu izbora u idealnih 11 na bilo kojoj poziciji. Osijek također debelo kaska za ostatkom vodećeg kvarteta i po broju pojavljivanja svojih igrača u Telesportovoj Momčadi kola – tu se nalazi na četvrtom mjestu lige s 22 pojavljivanja njegovih igrača u dosadašnjih 20 Momčadi kola, čime je bliže (po tome) petoplasiranom Slaven Belupu (16), nego trećeplasiranom Hajduku (36 puta u idealnih 11). Sedam klubova 1. HNL dalo je barem jednom statistički najuspješnijeg Igrača kola, ali Osijek nije među tih sedam. Dinamo i Rijeka su ih imali po šest puta, Hajduk četiri puta.

Sve to prilično jasno ukazuje na dva moguća, međusobno kontradiktorna zaključka. Ili:

a) InStat žešće mrzi Osijek, a sva ta statistika je ionako gomila nepotrebnih gluposti koje ništa ne znače

ili

b) Osijek naprosto nema igrača najviše HNL klase s kojim(a) bi dugoročno mogao parirati Dinamu, Hajduku i Rijeci te su njegov učinak i plasman na zimskoj pauzi više rezultat spleta okolnosti i posrtaja konkurenata nego realne kvalitete.

Mitovi i stvarnost

Vaša je stvar u što ćete vjerovati, ali iz brojki se ipak da iščitati i ponešto o stilu i načinu igre Bijelo-plavih.

Kad pogledamo strukturu postignutih golova, primijetit ćemo da Osijek među vodećom četvorkom najmanje njih postiže iz otvorene igre (59 posto), a najviše iz prekida i neposredno nakon njih (41 posto). Također među njima i najveći postotak golova postiže iz kontri (sedam od 19 postignutih iz otvorene igre). Osijek također pokušava najviše centaršutova i driblinga od svih momčadi u ligi, a golove postiže iz prosječno najveće udaljenosti. Ni po jednom drugom elementu momčadske statistike Osijek se ne ističe i u gotovo svemu je iza Dinama, Hajduka i Rijeke.

Recimo, Borna Barišić je igrač koji centrira daleko – ali stvarno daleko – najčešće u ligi. On po utakmici upućuje sedam centaršutova (sljedeći je Rijekin Marko Vešović s 4,8), ali pogađa samo dva i po preciznosti nije među najboljima. Treći na toj listi je opet Osječanin, Petar Bočkaj, koji centrira 4,7 puta po utakmici, ali s mizernih 15 posto preciznosti, po čemu je najgori među 20-oricom igrača koji najčešće centriraju. Tek nešto točniji među tih 20 je njegov suigrač Eros Grezda, koji 2,8 puta po utakmici oprobava centaršut s 18-postotnom točnošću.

Grezda je također igrač koji se tijekom utakmice nađe u ponajviše duela (27), više od njega ima samo Interov Komnen Andrić – no dok Srbin dobiva gotovo pola svojih (15/32), Grezda je uspješan u tek 11 od tih 27 po utakmici. Ili, ako uzmemo samo napadačke duele, Grezda je na 40-ak posto, čime ne spada među desetak najboljih, kao ni Muzafer Ejupi, s mrvicu višim postotkom. Grezda se nađe u daleko najviše duela na zemlji od svih u ligi (23 po utakmici) i pokušava najviše driblinga (čak devet po utakmici), ali ni u jednoj od tih kategorija ne spada među najbolje po postotku uspješnosti.

Ova momčad i njena igra planirane su za igru u podređenom položaju; Osijek igra s malo rizika i ne previše ambicije. Osijek igra kao mala momčad

Ove brojke nam govore nešto o Osijekovoj (prije svega) napadačkoj igri. Ona se uglavnom svodi na to da Grezda, percipiran kao igrač koji može stvoriti višak u igri jedan-na-jedan, prijeđe nekoga driblingom, a onda se ili ‘ušpicava’ ili centrira; s druge strane su obično Barišić, lijevi bek s reputacijom najboljeg nabacivača u ligi (koju, kako vidimo iz statistike, ne opravdava) te Bočkaj, od čijeg je šuta napravljen mini-mit zato jer zna koji put pogoditi izravno iz slobodnog udarca, ali taj Bočkaj je ove sezone 29 puta pucao na gol i samo pet puta pogodio unutar okvira.

Impresivno protiv velikih, mučenje protiv malih

Ovakav ofenzivni plan Zorana Zekića je prije svega neučinkovit. Bočni i krilni igrači imaju puno ovlasti u individualnim pokušajima stvaranja viška i bombardiranju suparničkog šesnaesterca nabacivanjima i šutovima iz daljine – ali to znači da se puno lopti uludo troši, posebno u situaciji kad je glavni realizator Ejupi već dulje vrijeme sasvim izvan forme.

Kroz sredinu Osijek ne uspijeva puno toga stvoriti – brojke otkrivaju u najboljem slučaju prosječne vrijednosti ako se gleda kreacija. Dmitro Lopa i Haris Hajradinović solidni su igrači, ali njihov doprinos je upitan uslijed velikih amplituda u formi (osobito kod Ukrajinca); Nikola Jambor je najzanimljiviji i vjerojatno najkompletniji Osijekov veznjak koji igri daje element više, ali tek je potkraj polusezone počeo redovitije nastupati: njegov InStat Index je 269, ali na manjem uzorku i debelo ispod 50 posto minutaže.

Zekićev plan posebno je neučinkovit protiv momčadi koje stoje u čvrstom bloku i ne otvaraju se suviše ambiciozno – u takvim utakmicama Osijek naprosto nema prave ideje kako taj blok probiti. Pa se onda događa da Zekić bjesomučno pojačava pritisak i rizik u drugom poluvremenu ubacujući dodatne napadačke opcije – ta je strategija Osijeku dosad iznimno dobro poslužila, jer momčad je 24 od svoja 32 gola (dakle, tri četvrtine) postigla u drugom dijelu, a čak 12 u posljednjih 15 minuta utakmice, dok ih je primila podjednako u oba poluvremena (devet u prvom, 10 u drugom).

Međutim, čak šest od devet neriješenih ishoda (zanimljivo, svi su završili 1-1) koje je Osijek ostvario došlo je protiv realno znatno slabijih momčadi (dvaput protiv Rudeša, dvaput protiv Istre, po jednom protiv Slavena i Cibalije), a jedina dva poraza također su došla protiv inferiornih suparnika (Cibalije i Intera).

S druge strane, Osijek je u ovih 20 kola šest puta igrao protiv ostatka ‘velike’ četvorke i nijednu od tih utakmica nije izgubio. Štoviše, Rijeku je oba puta pobijedio (1-0 kod kuće i 2-1 u gostima), u susretima s Hajdukom (2-1, 1-1) uzeo četiri, a s Dinamom (1-1, 1-1) dva boda. Poraz je na kraju došao od Hajduka u kupu, i to u Gradskom vrtu, što je sigurno bilo posebno bolno i bitno pokvarilo dojam.

Iskorak se ne čini izvjesnim

I brojke govore ono što je sasvim vidljivo i golim okom, a manifestiralo se i u Osijekovoj ljetošnjoj europskoj avanturi: ova momčad i njena igra planirane su za igru u podređenom položaju; Osijek je čvrst, relativno discipliniran i reaktivan, uzdajući se u to da će suparničke mane pretvoriti u svoje prednosti i brzom ofenzivnom tranzicijom kazniti njegove pogreške. Osijek igra s malo rizika i ne previše ambicije, tražeći najjednostavniji način za blokadu svog, a ugrožavanje suparničkog gola. Osijek igra kao mala momčad.

Međutim, kad je s druge strane momčad slična njemu, kad treba pokazati nešto inicijative i kreativnosti, onda se obično zašteka i ti pokušaji izgledaju pomalo nasilu i ne sasvim racionalni – ponajviše zato jer igrači u koje se Zekić uzda da mogu stvoriti prilike i realizirati ih naprosto nisu dovoljno dobri.

S jedne strane, Osijek bi morao biti zadovoljan postignutim na polusezoni jer je impresivno odolijevao jačima od sebe i završio na mjestu koje je iznad njegove realne kvalitete. S druge, prosuo je nevjerojatno puno bodova protiv slabijih i u tim utakmicama propustio priliku da stvori bodovnu zalihu pred konkurentima. Uspiju li Hajduk i Rijeka stabilizirati formu i smanjiti učestalost posrtaja, za očekivati je da sezonu završe po bodovima bitno ispred Osijeka.

Bila je to sezona u kojoj su se agonija i ekstaza redovito izmjenjivale. Navijači su uživali u ogledima s ‘velikima’, a uglavnom patili u onima protiv ‘malih’. Osijek je na kraju završio polusezonu kao treći i u konkurenciji za drugo mjesto. Međutim, nekakav iskorak – a zadržavanje aktualne pozicije bi to bilo – ne čini se izvjesnim s obzirom na prikazano. Pitanje je i koliko je takvo nešto uopće izvedivo s aktualnim kadrom; ili bi ga Zekić trebao transformirati svježim i znatno drugačijim, ambicioznijim idejama, ili bi u Gradski vrt trebao sletjeti kakav igrač najviše individualne klase po HNL-standardima, igrač kakav čini razliku i kakvog trenutno ondje nemaju.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.