Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Otkud sad Portland?

Trail Blazersi su najugodnije iznenađenje dosadašnjeg tijeka sezone. Kako?

Zadnja izmjena: 16. studenoga 2018. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Vjerojatno nikoga neće iznenaditi podatak da su dvije top momčadi u NBA po koš-razlici na 100 posjeda okova oslobođeni Mužjaci iz Milwaukeea i Ratnici iz Zaljeva. Međutim, iznenađenje su svakako Pioniri iz Portlanda, koji su se pozicionirali odmah iza njih te uz razigrane Raptorse tako čine kvartet koji kvalitetom košarke odskače od ostatka lige nakon ovih uvodnih nekoliko tjedana akcije.

Iznenađenje je tim veće ako ste, poput potpisnika ovog teksta, uoči početka sezone vjerovali da bi gužva na Zapadu i ustajali roster koji je preko ljeta ostao bez dobrog dijela klupe mogli značiti njihov povratak u lutriju. Kad ono, Trail Blazersi ne samo da su vrući, već su opet našli načina kako se osvježiti u hodu bez previše drame.

Za početak priče moramo se vratiti na prošlogodišnji playoff i traumatično ispadanje od New Orleansa, koji je Damianu Lillardu i društvu očitao lekciju iz moderne košarke. Dok su Blazersi bezuspješno pokušavali igrati s nedovoljno šutera u rotaciji, isključivo teretnim centrom u obrani te forsiranjem akcija jedan-na-jedan akcije za svoju dvojicu ubojitih bekova, Pelicansi su raširili parket, preuzimali i prijetili sa svih pozicija, podjednako na perimetru kao i pod obručem.

Umjesto da nekakvim tradeom konačno razdvoje Lillarda i Christiana Jamesa McColluma te pokušaju pronaći kvalitetno krilo koje bi im pokrilo problematičnu produkciju na krilima, a usput i da dobiju malo drugačije opcije u obrani koja nema previše alternativa zbog manjka visine i dužine na perimetru, u Portlandu su radije odlučili olakšati im život kako bi izbjegli situacije kao protiv New Orleansa, gdje je protivničkoj obrani za usporiti ih bilo dovoljno gomilanjem igrača na lopti zaustaviti udarnog kreatora i na drugoga staviti flastera.

To su trener Terry Stotts i njegova desna ruka Nate Tibbetts napravili jednostavno prepolovivši broj driblinga koje su Lillard i McCollum koristili da bi kreirali šut sebi ili drugima. Umjesto da stvaraju višak koristeći visoki blok ili igrajući jedan-na-jedan, sada loptu puno više dobivaju u trku uručivanjem ili nakon što se otvore iz bloka bez lopte.

Riskantni pristup rotaciji

Odustajanjem od pimplanja i visokog pick & rolla kao osnove i pretvorivši se u kontuinirani napad s puno više opcija koje treba braniti, Blazersi su ionako efikasne bekove učinili još opasnijima, jer sada je puno teže predvidjeti odakle dolazi opasnost.

Uz facelift napada, prčkali su Blazersi i po rotaciji igrača. Do jučer je nezamislivo bilo provesti značajniju šihtu bez ili Lillarda ili McColluma na parketu, a ove je sezone standard obojicu držati istovremeno na klupi. Dugoročno ovakav pristup vjerojatno neće upaliti, ali zasad te druge petorke ne samo da održavaju Blazerse u igri, već znaju napraviti i razliku.

Koja je bila poanta ovako riskantnog pristupa rotaciji?

Dijelom svakako učiniti one šihte s Lillardom i McCollumom još učinkovitijima — jer što su duže zajedno na parketu, to se obranama teže fokusirati na jednoga od njih, što im automatski olakšava dolazak do kvalitetnijih šutova. Usporedbe radi, lani su provodili malo više od 26 minuta u prosjeku zajedno u akciji,  dok su u prvih 12 utakmica ove sezone u akciji istovremeno bili nešto više od 31 minutu. Možda vam ovih 5 minuta ne zvuči puno, ali, u kontekstu NBA  lige, u kojoj razlika između pobjede i poraza često stane u par promašenih šutova, a kamoli nekoliko šihti, radi se o ogromnom pomaku.

Koji je, uostalom, rezultirao time da startna postava Blazersa trenutno ostvaruje +7,7 poena na svakih 100 posjeda — što je, recimo, bolje od učinka startnih postava Warriorsa i Bucksa. I sve to usprkos činjenici da im je startno krilo Mo Harkless izvan pogona te da njegovu rolu krpaju s Jakeom Laymanom, koji do jučer nije bio u stanju zabiti NBA tricu iako je doveden u ligu kao tricaš. Jasno, imali su Blazersi s jedne strane i sreće što su — za razliku od potencijalno opasnijih startnih postava poput one Jazza i Pelicansa — izbjegli ozljede, ali su s druge strane imali i jedan od najtežih rasporeda u ligi. To svakako ovim njihovim rezultatima daje dodatnu težinu.

Lillard, McCollum i Turner su trenutno najbolji tercet u NBA-u s +25,1 na 100 posjeda

Uglavnom, za imati uopće priliku dati više minuta najboljoj postavi trebale su se poklopiti neke stvari, a ona osnovna je imati dovoljno talenta na klupi koji vas može držati iznad vode dok se udarne opcije odmaraju. I tu su Blazersi svakako dobili više nego što je itko očekivao od skrpane kolekcije plaćenika koju su ovog ljeta okupili, a pomogao je i jedan potez s kojim su odjednom pronašli dodatnu vrijednost u Evanu Turneru, jednom od tragičara lanjskog doigravanja.

Nekim čudom pokrpali sve šihte

Čovjek zvan Zlikovac protiv Pelicansa je morao opravdati masni ugovor krpanjem gomilom minuta na boku zbog ozljede već tradicionalno nedostupnog Harklessa i time je suparnicima omogućio zadati šah-mat. Njega kao igrača bez skok-šuta, koji jedinu vrijednost ima s loptom u rukama, prejednostavno je bilo ignorirati u sistemu u kojem je lopta stalno bila ili kod Lillarda ili McColluma, tako da je uvijek bilo tijela viška uokolo sposobnih pomoći u zatvaranju sredine ili udvajanju na perimetru. Najgore od svega, kada bi lopta i završila u njegovim rukama, umjesto da razigrava bekove dok se otvaraju bez lopte spuštao se u post-up kako bi igrao jedan-na-jedan protiv nižih braniča.

Ove ga godine Blazersi isključivo koriste kao back-up playmakera, a čak i u šihtama kada dijeli parket s dvojicom bekova — što je čest slučaj, s obzirom na to da je Harkless po običaju načet i da Laymana ipak ne možeš držati u akciji duže od par šihti — zadužen je za driblanje i distribuciju. Nije rijetkost tako, čak i u ključnim momentima utakmice, gledati akcije u kojima Turner na vrhu perimetra čeka Lillarda i McColluma da istrče iz sredine kako bi im dodao loptu, što je ogroman problem za obrane koje tako moraju pokrivati dva ubojita skok-šutera na različitim stranama parketa.

Podatak da su Lillard, McCollum i Turner zajedno trenutno najbolji tercet u NBA-u s +25,1 na 100 posjeda valjda sve govori, a i najbolja petorka Blazersa i uopće najbolja postava u ligi s barem 40 odigranih minuta upravo je ona s njima, Jusufom Nurkićem i Al-Farouq Aminuom. S obzirom na to koliko su trenutno ubojite ove kombinacije, pitanje je hoće li Harkless i nakon povratka dobiti išta više od onih nekoliko šihti na početku neparnih četvrtina u kojima trenutno njegovu 3&D rolu odrađuje Layman.

A upravo je Layman dokaz koliko Blazersima stvari trenutno idealno funkcioniraju. Od graničnog NBA talenta do čovjeka koji znojem u obrani i zabijanjem otvorenih trica opravdava postojanje, on je simbol toga koliko dobar kontekst (a i malen uzorak, jer ne zaboravimo da ovo pričamo na osnovu osmine sezone) može maskirati manjak kvalitete.

Blazersi su ovog ljeta ostali bez gomile minuta kada su ih napustili Ed Davis, Shabazz Napier i Patt Connaughton. I iako se nije radilo o nekim eskstra igračima za kojima treba plakati, ipak je nekako trebalo pokrpati sve te šihte. I nekim čudom sve što su zamislili za sada funkcionira. Pronašli su čak i potrebnog šutera na boku, kao i čovjeka sposobnog pomoći Turneru oko napadanja sredine driblingom — u Niku Stauskasu, nekadašnjem osmom picku drafta kojega su se dosad olako odrekle već tri franšize (među kojima i Sixersi, kojima bi takav tip igrača danas itekako dobro došao).

Koliko dugo ovo može trajati?

Uz Turnera u idealnoj roli i Stauskasa konačno spremnoga pokazati talent, ključni čovjek na klupi ipak je Zach Collins.

Kada su Blazersi na draftu 2017. u Sacramento poslali dva kasnija picka prve runde kako bi mogli 10. pickom izabrati Collinsa, izgledalo je to kao vizionarski potez jer je momak izgledao kao prototip modernog NBA centra pomažući da Gonzaga dođe do finala NCAA turnira. Dovoljno dug i atletičan da čuva obruč i odrađuje rotacije prema perimetru, kao i s perimetra natrag nakon što bi preuzeo nižeg igrača ili izašao na pomaganje, Collins je već imao zacrtanu svijetlu NBA budućnost. Međutim, ono što ga je činilo možda i potencijalnom krađom drafta i talentom generacije bio je potencijal da se u napadu razvije u ubojitog šutera za tri poena.

Samo, u rookie sezoni naznake nečega sličnog dolazile su na kapaljku, dok je puno češće Collins izgledao potpuno izgubljeno na obje strane parketa. Činilo se stoga da bi Blazersi ovoljetno povjerenje u njega kao trećeg visokog čovjeka u rotaciji mogli skupo platiti, a kada tamo — Collins ne samo da nije problem, već je u dobrom dijelu ovih utakmica bio rješenje.

Osim što igra solidnu obranu na svim dijelovima parketa — defenzivni učinak Blazersa na 100 posjeda s njim na parketu je za 8 poena bolji nego dok je na klupi — momak zabija više od dvije trice po utakmici uz 42 posto šuta te stvara ogromne probleme protivničkim obranama koje se zbog njegovih kvaliteta šire do stupnja pucanja. I nije stvar samo u tome da Collins odrađuje odličan 3&D posao protiv rezervi. Njegova najveća vrijednost je u tome što kada Blazersi nalete na momčad s visokim šuterom koji može raditi probleme Nurkiću, jednostavno na parketu ostave Collinsa jer momak igra već toliko zrelo i pouzdano u reketu iako još nije navršio ni 21.

Naravno, na kraju svake slične priče postavlja se pitanje koliko dugo ovakav kontekst može trajati.

Collins je vjerojatno premlad da bi mogao nositi ovoliki teret iz večeri u večer; kada on padne s učinkom, Blazersi bi mogli naići na probleme i po pitanju učinka klupe, ali i nošenja s određenim matchupovima u kojima Nurkić neće moći igrati više od pola utakmice. Turner će kad-tad opet morati zagristi više nego može prožvakati, što će neminovno dovesti do više razdvajanja Lillarda i McColluma kako bi imali nekoga tko može izmisliti poen kada na parketu nije startna petorka.

Rotacije i indvidualna forma tako će  se neminovno mijenjati, ali ono što bi trebalo ostati je ovaj novi pristup igri u napadu. Izbjegnu li dramatične ozljede udarnih opcija, Blazersi bi zahvaljujući ovom faceliftu mogli održati iznadprosječni napadački učinak, što bi, uz solidnu obranu svjesnu svojih limita koja se isključivo bazira na branjenje sredine i sprječavanje laganih poena u reketu, trebalo biti sasvim dovoljno da i ovu sezonu održe statust playoff momčadi. A uz malo sreće, možda opet budu imali i prednost domaćeg parketa u prvoj rundi doigravanja.

Možda ne zvuči kao puno, ali, kada vam je u jednom trenutku alternativa bila odlazak u rezalište, ostati relevantna i prije svega zabavna košarkaška družina uopće nije loš način za produžiti si rok trajanja.

Ne propusti top članke