Ovi ne mogu falit

Zašto je toliko puno koševa na početku ove NBA sezone?

Zadnja izmjena: 30. listopada 2018. Joel Lerner

U kafić u kojem sam radio redovito je navraćao vitalni 80-godišnjak koji je po izboru programa na TV-u jako brzo shvatio koji sport ima svu moju ljubav. “Jebeš sport koji se igra rukama”, zajedljivo bi mi uvijek dobacio, iako je sam bio veliki fan tenisa. Moj odgovor uvijek je bio isti: “Košarka se igra mozgom”, ali ga to nikada nije sputavalo da nastavi svoj rant kako je nogomet bolji od košarke jer se igra nogama, a nogama je teže obavljati nešto nego rukama. Bio je to standardni dio svakodnevnog folklora koji bi moj vjerni gost uz popratnu dozu sočnih splitskih psovki uvijek završavao argumentom: “Gleda san one Amerikance, oni ne mogu falit. Sve šta puknu zabiju. Kakav je to sport? Kako to mogu?”.

Nisam ozbiljno promišljao o našim ispraznim nadmudrivanjima sve dok nije počela nova NBA sezona u kojoj su zaredali rezultati tipa: 128:119, 131:117, 149:129, 124:123, 140:136, itd. U ova dva tjedna nerijetko su se događale večeri u kojima bi se igralo i po desetak utakmica u kojima bi svaka momčad ubacila troznamenkasti broj poena. Debelo troznamenkasti broj poena.

I — nisu mogli falit.

Analitičari se slažu da se ne radi o anomaliji s početka sezone nego da je u pitanju trend koji bi mogao potrajati. Statistika je neumoljiva i vjerno dočarava kakvoj ofenzivnoj eksploziji upravo svjedočimo. Čak devet ekipa postiže preko 115 poena po utakmici (lani nije bila nijedna takva na kraju sezone); osam momčadi ima bolji ofenzivni rejting nego što su ga lani imali Rocketsi kao najbolja napadačka ekipa lige; 20 ekipa poteže 30 trica po utakmici ili više (lani 11) i čak 11 ekipa igra bržim tempom od 101 ili više posjeda (lani su Pelicansi igrali na 100).

Danas umjesto small-balla prevladavaju takozvane skill-ball petorke. One ne moraju žrtvovati visinu da bi dobile na šutu jer centri šutiraju trice i znaju napasti driblingom

“Kada je semafor pokazao preko 130 poena, pomislio sam da ću završiti na Hitnoj. Poželio sam otići na večeru nakon utakmice, ali kada je semafor pokazao 140 poena, mislio sam da ću dobiti srčani. Ne mogu podnijeti ovo. Još sam u šoku. Ne znam kako se ovo dogodilo”, pričao je još jedan čangrizavi starčić koji ne podnosi kada se sve pogađa.

Riječ je o Greggu Popovichu, čiji su Spursi prije tjedan dana porazili Lakerse u produžetku 143:142.

Ovakvi rezultati i učinci posljedica su košarkaške evolucije i trendova koji su začeti sredinom prošlog desetljeća, a dodatno ubrzani pojavom Warriorsa i košarkaške analitike. Možda nam se čini da je sve došlo tako brzo, ali nije. Svi gore spomenuti parametri rastu iz sezone u sezonu i nastaviti će rasti i dalje, a evo i glavnih razloga zašto iz večeri u večer svjedočimo napadačkim rapsodijama.

Kanonizacija trice, demonizacija poludistance

Evo još jedne zanimljive brojke u vezi trice: lani je bilo 11 momčadi kojima je od ukupnog postotka šutova na tricu otpadalo 35 posto. Ove sezone imamo čak 16 ekipa kojima od svih šutova trica zauzima 35 posto ili više. Napadački uspjeh Warriorsa i Rocketsa pokrenuo je lavinu koju je sada nemoguće zaustaviti. Ekipe redovito danas igraju s petoricom šutera u postavi i tricu pogađaju iznadprosječno uspješno. Ako imaš dvojicu ili trojicu ne-šutera, nemaš se čemu nadati, čak ako u momčadi imaš i LeBrona Jamesa. Ako možeš pogađati tricu i igraš prosječnu obranu, danas za tebe ima mjesta u ligi, a šuterski specijalisti nerijetko iz rotacije izbacuju defenzivne specijaliste.

Da, liga je kanonizirala tricu i štuje je kao totem.

“Teren je danas tako rastvoren”, kaže Brad Stevens. “Za šuterima moraš izlaziti na osam, devet metara što otvara koridore prema obruču.”

Ako je trica kanonizirana, onda su šutovi s poludistance demonizirani, što je opet zasluga košarkaške analitike. Jednostavna matematika je dokazala da je ekipama pametnije šutirati tricu iz bilo kakve situacije nego otvoreni pokušaj s poludistance. Ekipa koja uzme 10 pokušaja s trice i pogodi tri (9 poena) uspješnija je od ekipa koja uzme 10 pokušaja s poludistance i pogodi četiri (8 poena). Da bi poludistanca na 10 pokušaja bila uspješnija od 33 posto realizacije s trice, potrebno ju je pogađati s 50 posto uspješnosti, što je već ozbiljan izazov.

Osim toga, šut s poludistance je težak šut. Predaleko si od obruča, a ne donosi istu nagradu u vidu dodatnog poena kao trica. Naravno da imamo i imali smo mid-range specijaliste kojima bi uvijek dali da s te udaljenosti uzmu šut za pobjedu, ali u globalu se teško može zamjeriti analitici što trici daje prednost u odnosu na poludistancu. Dapače, danas se većina obrana smatra uspješnima ako suparničke napade tjeraju na šutove s tih lokacija, a kvalitetno brane perimetar i obruč.

Trica i pokušaji na obruču i dalje rastu nauštrb šutova s poludistance. Tako je lani bilo 12 momčadi kojima je poludistanca uzimala 13 posto ili više od svih šutova. Ove godine je zasad samo šest takvih ekipa u ligi. Najbolji primjer napuštanja taktike uzimanja šutova s poludistance i prelazak na veći broj pokušaja za tricu su Milwaukee Bucks, kojima na tricu ove sezone otpada čak 43 posto (lani 29 posto) svih šutova koje uzmu, a na poludistancu samo tri posto (lani 12 posto). Rezultat toga je za čak 5 poena bolji napadački učinak na 100 posjeda u odnosu na prošlu sezonu i dojmljiv napadački stil. Par godina ranije ovakvi su šutovi kategorizirani neodgovornim i divljim:

https://youtu.be/DP2yAq-bUDU 

Ipak, nisu svi zadivljeni evolucijom i napadačkom rapsodijom koja je u punom jeku u NBA ligi. Postoji dobar broj onih koji smatraju da liga postaje jednodimenzionalna i nezanimljiva prosječnom gledatelju jer danas svi igraju isto te ne postoji razlika u stilovima, a znamo da stilovi čine bitku zanimljivijom. Donekle se slažem, zbilja ima neinspirativnih utakmica u kojima ekipe igraju isto iz napada u napad. Ili se barem tako čini, jer, iako je konačni cilj svima isti i znamo da će većina napada završiti šutom s trice, ipak postoji velika razlika kako momčadi dolaze do poena. Pa tako ne igraju isto Warriorsi i Rocketsi, Bucksi i Denver, Pelicansi i San Antonio. Jedan dominantni stil prevladava, ali unutar njega postoji hrpa različitih stilova u kojima se itekako može uživati.

Skill-ball i tempo

“Ovo je nova era košarke”, izjavio je nedavno Dallasov trener Rick Carlisle. “Sve je tako rašireno. Četiri šutera. Pet napadača. Svaka ekipa ima barem četvoricu igrača koji mogu šutnuti tricu i napasti s loptom. To je sistemska stvar: moraš šutirati puno trica jer je trenutno u tome tajna uspjeha. Danas su svi vješti i igraju brzim tempom. Jako teško se braniti, a ne vidim da će uskoro biti lakše.”

Carlisle je apostrofirao tricu kao moćno napadačko oružje, ali je spomenuo i vješte igrače koji mogu šutirati i driblati. To je nova generacija igrača koja odgovara izazovima koje pred njih stavlja totalna košarka. Danas se od svakog igrača, bez obzira na visinu, brzinu i atleticizam traži da posjeduje nekoliko vještina i da može igrati nekoliko pozicija. Za to izvesti, ranije su se ekipe morale prebacivati u small-ball i vaditi centra iz igre. Danas umjesto small-balla prevladava takozvani skill-ball i te su petorke najkorisnije i najopasnije. One ne moraju žrtvovati visinu da bi dobile na šutu jer centri danas šutiraju trice i znaju napasti driblingom. Bekovi danas igraju u postu, a krila su najcjenjenija jer se najlakše šaltaju od pozicije do pozicije.

Danas je nemoguće obraniti se protiv momčadi koja ima petoricu igrača koji znaju odigrati različitu rolu, jer ne znaš što bi trebao zaustaviti i koga. Ranije se znalo tko je dodavač, tko šuter, tko skakač. Danas su role izmiješane, što obrane stavlja u nezgodnu poziciju, a napadima daje dodatnu dimenziju.

Momčadi koje danas mogu igrati skill-ball u isto vrijeme igraju i vrlo brzim tempo. Takvi su, recimo, Warriorsi, Bucksi, Pelicansi, Sixersi, Lakersi i drugi. Tempo je svakako u korelaciji s brojem postignutih poena — a kada čak 17 momčadi igra brže ove sezone od najbrže momčadi lani, onda nam eto još jednog razloga zašto napadački rejtinzi skaču u nebo. Ako se nastavi ovim ritmom, ovo bi mogla biti ‘najbrža’ sezona još tamo od 1985./86. Primjera radi, Sunsi Mikea D`Antonija iz sredine 2000-ih nazivani 7 seconds or less zbog frenetičnog tempa kojim su igrali zapravo iz današnje perspektive izgledaju benigno. Najbrži tempo kojim su igrali tadašnji Sunsi bio je 96,7 posjeda, što bi bio uvjerljivo najsporiji ritam danas.

Glavni razlog zašto ekipe pumpaju tempo leži u pokušaju da se dođe do što više laganih poena na nepostavljene obrane. Ako se već ne može odmah krenuti u realizaciju, dovoljno je za početak stvoriti kaos obrani da se pomiješaju defenzivna zaduženja i kreiraju mismatchevi koje se onda napada.

Promjena pravila

Obrana čini 50 posto košarke kao igre, kažu i da osvaja naslove, a opet danas svi rade protiv nje. Treneri radije uzimaju šutera umjesto defenzivca, igrači sami od sebe evoluiraju da ih je teže braniti, momčadi vide da mogu zabiti dovoljno pa se ne trude u defenzivi, pa čak i NBA liga svako malo uvede novo pravilo koje nikako ne ide na ruku obranama.

Sve je počelo tamo 2004. kada je ukinuto pravilo hand-checkinga, što je driblerima olakšalo ulaze i kontrolu lopte. Pred početak ove sezone liga nas je obavijestila o novim promjenama pravila.

Prvo, da se sat nakon napadačkog skoka više ne resetira na 24 sekunde nego na 14, što je također ubrzalo tempo. I drugo, donesen je set pravila pod zajedničkim nazivnikom Freedom of Movement, koji imaju za cilj zaštiti napadače od čupanja, potezanja i udaranja kada se kreću bez lopte. To znači da više nisu dopuštene ovakve stvari:

Trenutno se dosuđuje jako puno prekršaja u ligi te se igrači u defenzivi tek uče na nove sudačke kriterije, dok napadači imaju tu blagodat da se slobodno kreću bez lopte i dolaze u povoljnije situacije za šut.

Nema nikakve sumnje da čelništvo NBA-a kroz ovu promjenu pravila provodi svoju politiku i usmjerava ligu u smjeru u kojem želi da ide. Čelnici Asocijacije ne propuštaju u svojim istupima naglasiti da se košarka igra zbog koševa i da se radi na tome da sport bude atraktivan i prepoznatljiv. Ne možemo reći da im loše ide. Od svih profesionalnih američkih sportova upravo NBA ima najveći rast popularnosti i prijeti da skine NFL s trona.

Klay Thompson sinoć je oborio dvije godine star NBA rekord suigrača Stepha Curryja u broju postignutih trica na jednoj utakmici. Stavio ih je 14 u pobjedi Warriorsa nad Bullsima rezultatom 149-124. Prepustimo stoga završnu riječ njegovu treneru Steveu Kerru:

“Mislim da je liga prepoznala naš stil kao poželjan i da sada u tom smjeru kreiraju pravila. Pravilima potiču ekipe da igraju kao i mi. Danas je sve usmjereno prema napadu.”

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.