Ako se nakon prve dvije utakmice opći dojam hrvatske reprezentacije mogao nazvati solidnim, čak i obećavajućim, nakon treće je to palo u vodu. Istina, upisana je pobjeda nad Estonijom i plasman u osminu finala, ali takva pobjeda nije bila razlog za optimizam. Estonija nema igrače, ali ima igru, a Hrvatska ima igrače, ali nema igru. Epilog takvih odnosa snaga bilo je mučenje doslovno do posljednjeg trenutka susreta i pobjeda iščupana kutnjacima i umnjacima.
Više-manje svima je bilo jasno da Hrvatska s takvom igrom neće daleko dogurati; štoviše, pobjeda nad Estonijom lako bi mogla biti i zadnja na turniru ako se hitno ne riješe dva goruća problema: izgubljene lopte (nakon tri kola sa 16,3 po susretu vodeći na EuroBasketu!) te slab protok lopte. To su bili preduvjeti za ikakvu nadu u pobjedu nad Italijom, koja je u prvom kolu s 21 razlike pregazila istu tu Estoniju.
Daleko od toga da su domaćini bili u lagodnoj situaciji uoči susreta: nakon uvodne su pobjede u neizvjesnoj završnici izgubili od Grka, a potom im je hladni tuš priredila Ukrajina. Talijani su u posljednjoj četvrtini naišli na ukrajinski zid te su Hrvatsku dočekali s omjerom 1:2 i laganom panikom u svojim redovima, kojima kormilari nimalo stabilni Gianmarco Pozzecco, u Hrvatskoj poznat iz svoje dvogodišnje epizode u Cedeviti kao pomoćnik Veljka Mršića.
Ukrajinci su zorno demonstrirali kako treba kažnjavati talijansku slabost pod obručem. Pozzecco na petici koristi undersized opcije Nicola Mellija, Achillea Polonaru i Paula Bilighu, koji su se morali nositi s 10-15 centimetara višim Alexom Lenom. Ukrajinski je centar bio prevaga za svoju momčad, i to usprkos minornom doprinosu u poenima (samo tri, šut iz igre 1/4). Međutim, dominirao je u skoku, a njegovi su centralni blokovi otvarali koridore za ukrajinske bekove, posebno za Svjatoslava Mihailjuka i Issufa Sanona, koji su kao finišeri uništili domaćine.
Da je pobjeda ipak izvučena, ona bi prije svega bila plod Bogdanovićeve simultanke. Zar Hrvatska nije dovoljno dugo živjela i umirala na Babinim leđima?
Nametalo se pitanje može li Hrvatska kopirati ukrajinski recept. Potrebne alate za to je svakako imala: za Lenovu su ulogu tu Ivica Zubac i Karlo Matković, a Damir Mulaomerović na raspolaganju ima mnoštvo bekova. Međutim, problem je bio u tome što samo Krunoslav Simon (uz Dominika Mavru, koji nije punopravni član rotacije) ima naviku često prodirati okomito prema obruču. Jaleen Smith to radi sporadično, dok Bojan Bogdanović preferira prodirati uz aut liniju, a Mario Hezonja igrati leđima. Dakle, za pobjedu protiv Italije trebalo je mijenjati navike, odnosno stalno napadati u srce reketa i prestati bacati lopte u bunar.
Nije se dogodilo ni jedno ni drugo.
Hrvatska je izgledala šaljivo
Talijani su krenuli s Polonarom i Mellijem u paru kako bi se koliko-toliko fizički nosili s tandemom Dario Šarić-Zubac. Hrvatska na početku nije tražila poene preko pick igre (Simon je po običaju započeo s klupe), nego je tendencija bila preko leđnih blokova otvoriti vanjske šutove za Hezonju i Bogdanovića, koji su napadački podbacili dan ranije.
Mulaomerović je sličnu stvar napravio u utakmici s Velikom Britanijom, kad se na startu igralo pretežno na Šarića kako bi ga razigrao nakon loše utakmice s Grčkom. Premda je u načelu dobra ideja odmah skinuti psihološki teret s bitnog nositelja, to se može pokazati kao dvosjekli mač ako se kosi s generalnim planom za suparnika, a Talijane je definitivno pametnije testirati u reketu nego vanjskim šutom — Ukrajinci su ispalili samo 17 trica (pogodili sedam) i svejedno im stavili 84 poena, od čega 48 iz reketa (57,1 posto).
Hrvatska je, pak, u prvom poluvremenu iz reketa ubacila samo 14 poena, iako je skoro svaki put postigla koš kad bi napala na način na koji su Ukrajinci to radili čitavu prethodnu večer (Bogdanović, Smith, Simon te Mavra, koji je ušao posljednjih 30 sekundi kao pušten s lanca). Pozitivna je stvar to što se odustalo od forsiranja Zupčeve leđne igre zbog njegova kroničnog nesnalaženja na udvajanjima, ali to ipak nije spriječilo salvu izgubljenih lopti; štoviše, s novih 18 još je malo ‘popravljen’ prosjek. Od tih 18 čak 13 je došlo u prvom poluvremenu, stoga se osam poena zaostatka moglo smatrati sjajnim rezultatom.
Iznenađujuće je da je u njima prednjačio Šarić (ukupno šest, na turniru 3,3 u prosjeku). Nekarakteristično je za igrača s istančanim osjećajem za igru da serijom driblinga uporno ulazi u komplicirane situacije, za koje se na prvu vidi da su osuđene na propast. Njegovu pogubljenost najbolje oslikava ničim izazvan bejzbol-pas iz druge četvrtine kojim zamalo nije razbio nos nekome na tribinama.
Hrvatska je doista izgledala šaljivo sa svim tim poklon-bonovima za domaćine, ali uspijevala je držati priključak prvenstveno zahvaljujući jako dobroj obrani koja se temeljila na fizičkoj nadmoći. Mulaomerović je čitavim tijekom susreta praktički na svakoj poziciji imao višu i jaču opciju (izuzev matchupa sa Simoneom Fontecchijom), a to je (napokon!) značilo skakačku nadmoć (ukupno 44:34) i hrpu teških šutova za Talijane. Melli je, doduše, kažnjavao Zupčevu tromost šutom s poludistance, ali s tim se moglo živjeti.
U trećoj četvrtini Mulaomerović je udijelio povjerenje Mavri kao jedinom organizatoru igre. On nije radio ništa posebno, kao što je to bilo protiv Britanaca, ali je solidno rukovodio igrom i začinjao polovicu akcija za Bogdanovića (druga polovica su bile izolacije/improvizacije), koji je bio u svom karakterističnom elementu i stvari su se vrlo brzo preokrenule.
Presudile su opet izgubljene lopte
I onda dolazi posljednja četvrtina u kojoj je Babo naposljetku prikočen, dok je Mulaomerović ponovo pokazao da ne vjeruje svim momcima jednako.
Mavra više nije kročio na parket bez obzira na to što je Hrvatska pod njim najbolje djelovala, već je ušao beskrvni Smith koji pokazuje ozbiljni manjak ideje i inicijative u pozicijskoj košarci. Mulaomerović ga je dugo trpio, a onda je konačno dignuo ruke od njega i, pazite sad ovo, u prijelomnim trenucima ubacio petorku Simon — Bogdanović — Hezonja — Šarić — Matković. Dakle, hrvatska je naturalizirala američkog playa kako bi, kao i inače, neizvjesne završnice važnih utakmica igrala bez razigravača na terenu (nakon dvije minute opće bezidejnosti Smith je ipak vraćen Smitha u igru).
Talijani nisu odigrali ništa posebno. Dapače, bili su dobrano stisnuti, ali im je naposljetku pristojni šuterski dan (trice 12/33) omogućio da izvuku pobjedu. Zaista šteta, jer dojam je da je Hrvatska kvalitetnija momčad. Presudile su izgubljene lopte kojima si je momčad ponovo pucali u nogu — ali ovaj put ne pištoljem, nego kalašnjikovom. Pored toga je izostao i impuls igrača s klupe (samo devet poena naspram 33 protiv Estonije), što i nije za čuđenje s obzirom na to da se Simon ipak previše potrošio, a Matković drugu utakmicu u nizu igra s načetim gležnjem.
No, s druge strane, da je pobjeda ipak izvučena, ona bi prije svega bila plod Bogdanovićeve simultanke. Zar Hrvatska nije dovoljno dugo živjela i umirala na Babinim leđima? Ovaj kadar posjeduje dovoljno kvalitetnih igrača da bi se igrala nešto kompleksnija košarka. Na Mulaomeroviću je da čim prije stvori fluidnost u igri jer ovakvu Hrvatsku doista nije lako gledati.
