Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ozračeni Bradley i druge lekcije

Što smo naučili iz konferencijskih polufinala NBA doigravanja?

Zadnja izmjena: 17. svibnja 2017. Profimedia

Prolazom Celticsa kompletirana su i polufinala konferencija, tako da je ovo idealna prilika za osvrnuti se ne poneki detalj koji u playoffu često predstavlja razliku između pobjede i poraza. Za svaku seriju izabrali smo po brojku koja simbolizira što je negdje pošlo krivo, odnosno što je netko napravio kako treba.

36

Ovoliko iznosi postotak šuta iz igre Johna Walla nakon što ga je trener Celticsa Brad Stevens odlučio braniti Averyjem Bradleyem. Nakon prve tri utakmice Boston je vodio 2-1, ali Washington je imao nevjerojatnih +49 sa startnom petorkom na parketu, izgledao je kao bolja momčad i da se kojim slučajem Markieff Morris nije ozlijedio u prvoj utakmici, odnosno da Isaiah Thomas u drugoj nije odigrao utakmicu života i zabio 53 poena, Wizardsi bi imali i score na svojoj strani.

Stevens tako usprkos povoljnom rezultatu odlučuje napraviti popriličnu promjenu kojom je potpuno uzdrmao ritam serije (u četiri preostale utakmice startna petorka Wizardsa ostvaruje samo +26, što izvan konteksta i dalje zvuči puno, ali kada uzmeš u obzir što su radili u prve tri utakmice i kakva katastrofa je njihova klupa, jasno da je ovo bio ogromni Bostonov uspjeh).

Ono što ovu odluku čini posebnom je ne samo to što su Celticsi imali povoljan rezultat, čime je njihov stručni stožer pokazao da je u stanju sagledati širu sliku, već i to što je Avery Bradley dotad sjajno branio Bradleya Beala, koji je šutirao 37 posto iz igre dok smo gledali film Bradley protiv Bradleya. Stevens je, usprkos tome što su potpuno usporili drugog najboljeg suparničkog igrača, bio svjestan da će morati napasti srce i mozak operacije ako misli dalje.

Wall je u prve tri utakmice gađao 45 posto iz igre i imao u prosjeku 12 asista, noseći Wizardse praktički sam. Nakon promjene čuvara pao je na spomenutih 36 posto šuta i devet asista u prosjeku, što su ogromne promjene koje najbolje govore o tome što Celticsima znači njihov Bradley. Čovjek je seriju ranije uništio Jimmyja Butlera i stvarno je ovo doigravanje odigrao poput superjunaka. Očito je kao mali podvrgnut nekakvoj radijaciji zbog koje može igrati obranu izvan pameti.

Uz usporenog Walla, Wizardsi su imali problema i s traženjem novog plana u napadu, jer sada je Beal imao puno više prilike kreirati šut sebi i suigračima igrajući protiv Thomasa. Međutim, kako je Washingtonova igra poprilično banalna i u doigravanju se dodatno svela na Wallove odluke i promjene raspoloženja, trebalo im je neko vrijeme dok shvate kako koristiti mismatch protiv Thomasa bez da ispadaju iz ritma prema naprijed. A i kada su shvatili, već je bilo kasno jer čak ni sjajni Beal (s 37% skočio je na 54% realizacije iz igre od kada ga je Bradley ostavio na miru) nije mogao nadoknaditi slabiji Wallov učinak.

Da Wizardsi imaju boljeg trenera i da igraju u boljem sistemu, možda ne bismo danas pričali o tome kako je jedan stoper u stanju unakaziti playoff aspiracije momčadi s dva all-star beka. Međutim, tako do biva kada vam za svaku prilagodbu treba triput više vremena nego suparniku, a da ne govorim da neke nisu u stanju napraviti nikako. Poput korištenja racionalnijih postava s klupe umjesto da baciš četiri rezerve na parket istovremeno ili činjenice da za jednog strijelca-veterana poput Bojana Bogdanovića nisi u stanju napraviti dvije akcije već ga koristiš kao klasičnog spot-up ‘indijanca’ koji je jučer došao sa sveučilišta. A još si platio pick prve runde za njega. Samo, bolje da ne krenemo o treneru Washingtona jer bi ovaj post mogao postati nastavak romana Forrest Gump.

41 > 69

Ovo je broj minuta po utakmici koje je Lebron James igrao protiv Raptorsa, usprkos tome što su Cavaliersi u prosjeku pobjeđivali s 15 razlike. Ne samo da nam ovo daje povoda za pričati o tome kako možda igra najbolju košarku u životu (a možemo pričati i o raznim sumnjivim klinikama u Miamiu), već je i jedini preostali igrač u doigravanju koji je na parketu preko 40 minuta po večeri.

69 je pak minus u kojem su Raptorsi završili s DeMarom DeRozanom na parketu, daleko najveći na rosteru. Što je i logično, jer je igrao najviše minuta. Iako je uspjeha na DeRozanu imao i J. R. Smith kao branič, odnosno Tristan Thompson kao pomagač ili nakon preuzimanja, možda ga je najbolje branio upravo LeBron koji ga je, u onim periodima kada bi ga uzeo pod svoje, uredno čekao na vrhu reketa, debelo u zoni, jasno mu šaljući poruku što misli o njegovoj igri.

A koliko se LeBron nametnuo DeRozanu kao tatica, najbolje govore izjave ovog drugog po završetku serije od kojih je najbolja ona “If we had LeBron on our team, too, we would have won”. Može li netko DeMaru poslati broj mobitela Mirjane Krizmanić?

4

Iz današnje perspektive čini nam se kao da su Rocketsi upucali sami sebe liderskim manjkavostima diljem organizacije, počevši od vizije kojom je njihov GM Daryl Morey pristupio slaganju rostera (previše sumnjivih defenzivaca i karakterno upitnih tipova bez pobjedničkog iskustva kojima je zajedničko bilo samo to što mogu potezati trice), preko načina na koji ga je trener Mike D’Antoni koristio (imali su samo jedan plan, jahati Jamesa Hardena, uglavnom kroz igru dva-na-dva), do izostanka Hardenove kvalitetne izvedbe kada da je bilo najpotrebnije (u zadnje dvije utakmice tricu je gađao 6-24 uz 17 asista i 15 izgubljenih lopti).

Ovakav fokus na probleme Rocketsa nepravedan je prema Spursima, koji su nakon katastrofe iz prve utakmice (gdje su primili 22 trice u porazu od 27 razlike) od utakmice broj 2 do zadnje odradili sjajan posao prilagodbama u obrani. Posebice na Hardenu koji je imao 4 posto slabiji šut za tricu nego u sezoni, kao i 4 slobodna bacanja manje po utakmici. Ovaj podatak posebice je fascinantan, s obzirom na to da je seriju ranije protiv Thundera upravo s linije maskirao slabiji šuterski učinak (tu je povećao broj pokušaja za 4, s 11 u regularnoj sezoni na 15).

Naravno, kada igraš protiv iskusne obrane poput ove kakvu imaju Spursi, a pri tome nemaš suigrače koji mogu nadoknaditi manjak tvog učinka, to da je Harden imao slabije brojke nije nikakvo čudo. Ali, nisu Spursi posebni po tome što su ga ostavili na samo 7 slobodnih bacanja i debelo ispod potrebne šuterske razine, jer to bi napravila većina momčadi koja bi se fokusirala na to da ga zaustavi, već po gomili različitih načina na koji su to radili, a da su pritom natjerali ostale igrače Rocketsa da uzimaju šuteve koje im oni diktiraju.

Usporedbe radi, to Oklahoma nije bila u stanju – njihov plan u prvoj utakmici je bio pustiti Hardena jedan-na-jedan i zaustaviti ostale opcije, a kada im to nije upalilo, odmah su promijenili ploču te su počeli agresivnije braniti Hardena čime su otvorili prostor njegovim suigračima, posebice klupi s Ericom Gordonom, Louom Williamsom i Neneom, da ih dobije. Do kraja serije više nisu imali plana, pokušavali su svašta, uspijevalo im je malo toga.

Ariza je cijelu karijeru ispod 20%, a u ovoj momčadi doslovno šutira samo kada je otvoren. Spursi su ga uglavnom ignorirali i tako izazvali kratki spoj u napadu Rocketsa

Spursi su pak imali potrebnu zanatsku kvalitetu i razinu koncentracije da plan provedu u djelo te je Harden od utakmice broj 2 do utakmice broj 6 na pick & rollu gledao svega i svačega ovisno o tome s kim ga je vrtio. Preuzimanja, mismatchevi , udvajanja, presing, tjeranje na poludistancu – Spursi su ga častili sa svime i u tome su bili toliko uporni da su ga na kraju slomili.

Od svih ideja koje su koristili u ovim utakmicama, odluka da s LaMarcusom Aldridgeom (ili Davidom Leejem) brane Trevora Arizu i tako natjeraju Rocketse da vrte gomilu 1-3 pick & rolla vjerojatno je bila najlucidnija. Plan je bio jasan, izaći s visokim igračem na Hardena dok su mu Kawhi Leonard ili Danny Green još na boku, natjerati ga da loptu proslijedi slobodnom Arizi, koji se u tim situacijama pretvarao u čovjeka koji je trebao donositi odluke i usmjeravati tijek akcije. Što je uloga koja mu, kao isključivo šuteru koji živi od toga da ideje drugih pretvara u tri poena, nikako nije legla.

Ovdje imamo situaciju u kojoj pokušava nešto napraviti driblingom i bacanjem povratne (čovjek je inače u karijeri na prosjeku od 2 asista po utakmici).

A ovdje bira bolje rješenje, samo što treba to sve pogoditi dok te suparnik doslovno izaziva da ga dobiješ šutiranjem trica.

Što nije lako kada si ispodprosječni potrošač – Ariza je cijelu karijeru ispod 20%, a u ovoj verziji Rocketsa doslovno šutira samo kada je otvoren. Stoga su, time što su ga uglavnom ignorirali, Spursi izazvali kratki spoj u napadu Rocketsa potvrdivši da čak i kvalitetan šuter nije opasan ako svaki put razmišlja o tome hoće li uzeti svaki otvoreni šut koji mu se pruži.

24

Toliki je bio net učinak najvažnije smallball postave Warriorsa protiv Jazza. Iako su je koristili samo 23 minute u četiri utakmice, ova brojka sugerira kakvu razliku su radili u tako malo vremena. U te 23 minute ostvarili su +10, pritom potpuno razbivši Jazzov koncept o držanju ritma pod kontrolom i igranju dugih napada – tempo bi dizali sve do 108 posjeda (usporedbe radi, Utah je najsporija momčad lige koja se svim silama trudi utakmicu držati na 90-ak posjeda, pa izračunajte o kakvom se tu šoku sistema radi).

Držati centra poput Rudyja Goberta na parketu u ovim minutama je uvijek problem – ne samo zbog njegova manjka napadačkog talenta koji je omogućavao Warriorsima da se izvuku bez posljedica kada bi zaigrali s Draymondom Greenom na centru, već i zbog toga što čak ni sjajan defenzivni igrač poput Goberta nema uloge u obrani protiv sistema s pet vanjskih igrača koji mogu podjednako dobro šutirati i asistirati. Trener Jazzera Quin Snyder pokušao je barem držati ga što bliže reketu kako bi čuvao obruč, a za to se poslužio već klasičnim trikom zvanim ignoriranje najslabijeg protivničkog šutera.

Iako je ovo samo po sebi riskantno, jer Andre Iguodala nije Andre Roberson ili Tony Allen, Warriorsi nisu imali namjeru tek servirati lopte Iggyu, već su udarili kontru također već opjevanim potezom stavljanja igrača bez striktnog braniča u pick & roll akciju, prije svih s Kevinom Durantom. Gobert nije jednostavno mogao ostaviti takvog strijelca samog te je morao napustiti reket, tako da je i taj Jazzov potez svaki put završio neslavno kao i njihov playoff nastup.

Imamo poruku za tebe Rudy – ipak možeš iznevjeriti. Ako napustiš područje oko obruča.

 

Ne propusti top članke