Prvi dio ABA lige trebao je biti završen ovog vikenda, ali pandemija koronavirusa do daljenjeg je odgodila završnicu. U najgorem slučaju, možda je Partizanova pobjeda nad Megom u ponedjeljak zaista bila zaključak sezone. Nije nemoguće da se, ovisno o trajanju pandemije, procijeni kako nema smisla da se išta dalje odigrava, a po tom bi scenariju prvaci trebali postati upravo crno-bijeli.
Partizan je trijumfom nad Megom osigurao prvo mjesto na ljestvici uoči posljednjeg kola te bi u doigravanju imao prednost domaćeg terena i odlične šanse da osvajanjem titule izbori povratak u Euroligu nakon sedam sušnih godina. Osim puta kroz ABA ligu, koji je ionako diskutabilan, crno-bijeli su na kursu za Euroligu i kroz Eurokup, gdje bi ih trebali čekati četvrtfinalni dvoboji s Uniksom u kojima će također imati prednost domaćinstva, a treba napomenuti da je zajamčeno euroligaško mjesto za oba finalista ovog natjecanja.
Rezultati govore sami za sebe.
Trener Andrea Trinchieri radi vrhunski posao u svojoj drugoj sezoni s Partizanom. Lani je crno-bijele odveo tek do srpskog kupa, ali ove je sezone u riznicu već pospremio dva trofeja (ABA Superkup i srpski kup) s odličnim izgledima da do ljeta to još malo podeblja. Talijanski stručnjak (otac Talijan, majka Hrvatica) već dugo je na glasu kao jedan od najboljih europskih trenera premda u životopisu nema imena najvećih euroligaša. Cantu, Uniks i Brose Bamberg najzvučniji su klubovi koje je ranije vodio, a tome treba dodati i grčku reprezentaciju, iako se u toj epizodi nije proslavio.
Trinchierijev Partizan igra atomsku košarku i prati ga ogromni broj pristaša, stoga zaista mogu žaliti što ih je pandemija zakočila upravo kada su trebali pobrati vrhnje
Ono što mu je donijelo dobru reputaciju nije zavidan broj osvojenih trofeja, već činjenica da njegove momčadi u pravilu izgledaju vrlo moćno i to u jako velikom dijelu sezone. Oscilacije, koje muče veliku većinu momčadi, kod Trinchierija su svedene na minimum. Naravno, daleko od toga da njegove ekipe ne zadesi pokoji crni niz, ali on se skoro nikada ne pretvara u rupu bez dna. Ako njegove momčadi i pokleknu u završnici sezone, onda je to iz razloga što je suparnik kvalitetniji, a ne zato što je njegova ekipa izvan forme kada je to najbitnije. Upravo zato je stekao tri nagrade za trenera sezone u natjecanjima koja tada nije osvojio (talijanska liga 2010. i 2011., Eurokup 2014.).
Upravama klubova vrlo je važno da se iz uloženih sredstava izvuče maksimum, a ne da se po rezultatima i prikazanoj igri ispostavi kako je pola novca bačeno u vjetar, što je čest slučaj i u najambicioznijim sredinama. Trinchieri je sjajni jamac da se tako nešto neće dogoditi, zato što u pravilu slaže vrlo ujednačene momčadi u kojima i 12. igrač može povući, za razliku od sastava koji ovise o raspoloženju par vrhunskih pojedinaca.
Čitava hrpetina igrača
Takva momčad je i današnji Partizan.
Crno-bijeli toliko su uravnoteženi da su se njihovi navijači na društvenim mrežama žalili kako ne znaju koga od partizanovaca uvrstitit u najbolju petorku lige u glasovanju koje je organizirala ABA. Dakle, čak i strastveni navijači, a priori vrlo subjektivni, shvatili su da se statistički malo tko od crno-bijelih izdvaja kraj ostatka konkurencije, pa se stoga nemojte iznenaditi ako se niti jedan igrač Partizana ne nađe u najboljoj petorci lige, ali zato budite uvjereni da će Trinchieri dobiti nagradu za najboljeg trenera.
Pa da vidimo kako je Andrea zamislio i složio svoju novu slagalicu.
Zagrebačka se publika još u rujnu na Superkupu mogla uživo uvjeriti u Partizanovu moć, ali otad se mnogo toga promijenilo u kadru. Nakon toliko osrednjih sezona, uprava ne želi ništa prepustiti slučaju, stoga je u hodu ispunjavala svaku Trinchierijevu želju. A bilo ih je podosta, zbog čega se našao i na udaru kritika, barem kod onih kojima Partizan nije previše mio. No, čim bi Andrea primijetio da njegov stroj makar samo u naoko sporednom djeliću počinje kašljucati (ozljede, forma, neuklapanje u sustav/stil), nije previše oklijevao da intervenira na tržištu.
Superkup su, dakle, u rujnu iznijeli Ognjen Jaramaz, Rade Zagorac, Nikola Janković, Nemanja Gordić, Rashawn Thomas, Žanis Peiners, William Mosley, Corey Walden, Artsiom Parahuski, Stefan Birčević i Novica Veličković. Međutim, vrlo brzo je uručena ispisnica Bjelorusu Parahuskom, a isto tako je Trinchieri otpisao i Latvijca Peinersa, kojem, doduše, još vrijedi ugovor.
Međutim, nisu pozvana samo dvojica igrača da ih odmijene, nego čak četvorica. Iskusni šuter Reggie Redding se, doduše, nakon svega nekoliko utakmica ozlijedio, ali zato je na njegovoj poziciji priliku iskoristio 19-godišnji Uroš Trifunović, koji je usred sezone vraćen s posudbe iz fenjeraša Mege gdje, zamislite, skoro da nije ni igrao. Putem su pristigli i James McAdoo, izrazito skočni i pokretni centar, koji je ne tako davno osvojio dva prstena s Golden State Warriorsima, te još jedan bek, Kolumbijac Braian Angola-Rodas, koji se priključio prije tek par tjedana.
Dakle, to je čitava hrpetina igrača, ali Trinchieriju je za ispunjenje visoko postavljenih ciljeva potreban baš svaki — osim, naravno, dvojca kojeg je otpisao. To se odlično očitava kroz informaciju da Zagorac, igrač s najvećom minutažom u Eurokupu, na parketu provodi tek 24 minute u prosjeku, dok najmanje igra McAdoo, i dalje respektabilnih 11 i pol minuta prosječno.
Atomska košarka
Kod crno-bijelih zaista ne znate odakle prijeti najveća opasnost — jesu li to blokovi za vanjski šut ubojitih Paigea i Angole, Jaramazovi i Waldenovi prodori, Gordićeva pick igra s bilo kojim od centara ili Zagorčeve nadahnute minute solokreacije. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni dobrog starog kapetana Veličkovića na niskom postu.
U napadu će u svakoj utakmici povući malo jedan, malo drugi, ali još veća moć Partizana nalazi se na suprotnoj strani terena. Crno-bijeli u obrani gaze li ga, gaze – široka rotacija te zavidna mobilnost i brzina velike većine kadra spoj je koji otupljuje i najoštrije napade, što se najbolje moglo vidjeti u dvjema pobjedama nad bolonjskim Virtusom (predvođenim Milošem Teodosićem), jednom od najskupocjenijih momčadi u Europi.
Može se reći da Trinchierijev tim igra baš po ukusu Partizanovih navijača, koji radi duboke tradicije više cijene mahnitost u obrani nego spektakularne napadačke izvedbe kojima teže trendovi u modernoj košarci. Zato ne čudi da su u ovako sjajno uravnoteženoj momčadi za miljenika izdvojili Willa Mosleya, 30-godišnjeg centra visokog samo 203 centimetra, koji je čitavu profesionalnu karijeru proveo u drugoj talijanskoj ligi, a onda se, pod stare dane, na mnogostruko višoj razini pokazao kao neprikosnoveni zaštitnik obruča čije ime redovito skandiraju krcate tribine.
Trinchierijev Partizan igra atomsku košarku i prati ga ogromni broj pristaša (u utakmici protiv Budućnosti sa 16.531 gledateljem oboren je desetljetni rekord ABA lige), stoga zaista mogu žaliti što ih je pandemija zakočila upravo kada su trebali pobrati vrhnje. Ostaje nada da će se Eurokup i ABA liga uspjeti odviti do kraja u prihvatljivom obliku; ako to ne bude slučaj, izvjesno je da će Partizanu pripasti regionalna titula temeljem plasmana na tablici. Tako osvojen naslov sigurno nije razlog za neobuzdano slavlje, ali se, prema prikazanom u dosadašnjem tijeku sezone, ne može tvrditi da bi bio nezaslužen.
