Zemlja te uči patiti, izjavio je jednom osvajač Roland Garrosa Juan Carlos Ferrero, želeći zapravo naglasiti koliko su surovost i kompleksnost igre na zemljanoj podlozi izraženiji u odnosu na igru na drugim podlogama. Radi se o tezi koju povremeno čujemo u teniskim krugovima, pa i koju bespogovorno prihvaća makar jedan dio teniske javnosti i struke. Zbog toga što je toliko spora uzima se zdravo za gotovo da se na zemlji igra veći broj dužih poena, a što od igrača zahtijeva viši teniski IQ, veću fokusiranost te posljedično i fizičku i mentalnu izdržljivost; uči vas i onome da ne ‘povlačite okidač’ prerano iliti strpljenju, a pridonosi i većoj kreaciji, odnosno varijaciji u igri.
“Uči te psihološkim igricama”, reći će kultni Leander Paes, iako ne onomad nama. “S obzirom na to da ne možeš pogađati winnere samo tako, to je kao da igraš šah na terenu”, dodat će, a i Ivan Ljubičić će istaknuti da je zemlja najidealnija podloga za učiti tenis: “Uglavnom zato što imaš više vremena udariti lopticu i zato što je lakše vraćati suparnikovu lopticu, postaje jako bitno dobro kreirati poene i razumijevati igru kao cjelinu.”
U suštini, u svemu tome ima istine, ali s druge strane, koliko su uopće izmjene na zemlji duže od onih na drugim podlogama?
Mnogi će se možda iznenaditi, ali u teniskim je krugovima isto tako općepoznat podatak da se na profesionalnoj razini u muškom tenisu većina poena, točnije oko 70 posto njih, završava u prva četiri udarca, to jest da prevladava ono što volimo nazvati first strike tennis. Ako malo dublje zagrebemo i usporedimo, recimo, postotke o broju izmjena na Roland Garrosu i US Openu, dobivamo sljedeće:
Kao što vidimo, razlike zapravo i nema; ako pričamo o US Openu, podloga se u zadnjih nekoliko godina uistinu usporavala, kroz dodavanje pijeska u boju za teren, ali ove brojke ne treba toliko tumačiti kroz prizmu usporavanja tvrdih podloga. Uostalom, zbog manjka statističkih podataka ne možemo sa sigurnošću reći koliko su one bile drugačije u prošlosti, kad je igrom dominirao servis-volej. Na danas manju upotrebu, nipošto ne i izumiranje, servis-voleja, utjecali su i novi reketi i žice, a ne zapravo u toliko mjeri usporavanje podloga.
Također, ni podatak da se većina poena završava u prva četiri udarca ne smije se krivo interpretirati. Užoj teniskoj struci on je poznat već duže vrijeme, ali u fokus javnosti agresivnim ga je samoreklamiranjem tek prije koju godinu lansirao teniski analitičar Craig O’Shannessy, inače i bivši član stožera Novaka Đokovića, a što je nemali broj trenera mlađih kategorija protumačio tako što u prevelikoj mjeri stavljaju naglasak na treniranje strategije serve +1 i return +1, zanemarujući ostale aspekte igre, to jest de facto sve ono što smo naveli u uvodu.
Problemi s kretanjem
Na ovom mjestu valja istaknuti samo sljedeće: činjenica je da se 5+ izmjena odigrava u 30 posto slučajeva, što nije nimalo zanemariva brojka; u ovogodišnjem finalu Australian Opena Đoković i Dominic Thiem odigrali su 51,6 posto poena u prve četiri izmjene, a možete pretpostavljati da su proteklih godina brojke bile slične i u svim onim titanskim srazovima, pogotovo između Đokovića, Rafaela Nadala i Andyja Murraya; također, bilo bi zanimljivo vidjeti kakav je, primjerice, taj omjer na drugom servisu.
Što se tiče prve četiri izmjene na Roland Garrosu, možemo reći da su njihova priroda i dinamika drugačija od onih s US Opena. Tomu je tako iz jednostavnog razloga što se u prosjeku udara manji broj asova, što je dobar indikator i toga da je podloga uistinu sporija, ali na koncu je agresivnost koja se na zemlji producira u prve četiri izmjene očito dovoljna da, uz asove, izaziva i servis-winnere, winnere te forsirane i neforsirane pogreške. A razlike u igri na zemlji i igri na hardu pak, zapravo su finije i kompleksnije.
Igrači će morati imati kamene živce, morat će i fizički raditi kao nikada te, na koncu, biti kreativni i lucidni te miksati igru
“Ne postoji odgovor na pitanje hoće li junior postati, recimo, kreativniji na zemlji”, razgovaram s našim trenerom Nickom Horvatom. “Ako treniraš samo na zemlji, postoji opasnost da se tehnika razvije samo u smjeru diktiranja poena s top spinovima. I kad dođe niska i brža loptica na hardu, ti ne znaš kako reagirati, kako blokirati, reternirati. Ne znaš pratiti tempo brže loptice”, priča Horvat te dodaje kako klinci i klinke na zemlji često imaju western grip na forhendu — prirodnije im je hvatati više loptice — te zbog toga na hardu mogu imati problema s bržima i nižima.
“S druge strane, ako treniraš cijeli život na betonu, postoji mogućnost da ne razviješ osjećaj za diktiranje poena, za proklizivanje lijevo-desno, i često se poeni mogu bazirati na jednom velikom udarcu”, kaže.
Ovo bi se dalo protumačiti kao da hard ne može učiti većinu onoga što i zemlja, ali em postoje raznorazne brže i sporije tvrde podloge, em je ovaj problem dobrim dijelom postojao u SAD-u, što zbog nekvalitetnog rada stručnog osoblja, ali i da – vjerojatno i zbog, posebice u prošlosti, deficita zemljanih terena.
“Najlakše se kretati, to jest izaći iz jednog ugla do drugog na betonskim terenima”, objašnjava mi Lovro Zovko. “Na zemlji moraš proklizati, paziti da ne prokližeš pretjerano, zaustaviti se i vratiti iz tog položaja”, nastavlja te ističe da su baš strani treneri promijenili metodiku treninga u SAD-u, pa su zadnjih godina Amerikanci ipak kompetentniji na zemlji. “Mogu sa sigurnošću reći da su pojedini zemljani turniri brži od onih na tvrdim podlogama”, zaključuje.
Jedna od neporecivih prednosti igre na zemlji svakako je i to što uzrokuje manje ozljeda nego na hardu, dobrim dijelom baš zbog proklizivanja i manjeg opterećenja na sve zglobove, a neki će reći i zbog mekše podloge.
“Na zemlji će se djeca naučiti bolje kretati i podvrgnut će se većim izazovima poput proklizivanja, krivim odskocima i slično”, kaže Zovko i ističe: “Ono što zemlju čini specifičnom su i vremenski uvjeti”.
Prilika za Wawrinku
Upravo se o vremenskim uvjetima u Parizu i na Roland Garrosu proteklih dana puno pisalo. Dakako, iz dobro nam znanog razloga, turnir se igra u sasvim neuobičajenom terminu, a onda i u uvjetima koji se uglavnom opisuju kao teški i spori. Prije svega, niža temperatura znači veću gustoću zraka, zbog čega loptica putuje sporije kroz zrak, a na višim temperaturama ona je i, laički rečeno, ispunjenija dušikom te dobiva viši odskok, pogotovo kad joj na zemlji date spina; također, čak je i odokativno jasno da je pariška zemlja vlažna, pogotovo u večernjim satima, što znači da se loptica više ‘lijepi’ za podlogu, odnosno da i zbog toga niže odskače.
Pojedinci su se potužili i da su nove Wilsonove loptice sporije, pa na koncu manje-više svi igrači spominju u ovim slučajevima omiljeni im termin heavy conditions. U Parizu je temperatura ovih dana padala i do uistinu neteniskih osam stupnjeva Celzija, kišica sipi svako malo, ona jača povremeno prekida mečeve, a koliko vrijeme utječe na igru fino demonstriraju baš brojke o postotku broja izmjena.
Podatke smo prikupili na službenoj stranici turnira i odnose se na 63 od 96 mečeva prvog i drugog kola — za ostale nije izašla statistička kategorija rally analysis — ali uzorak je sasvim pristojan, pa i reprezentativan. U prve četiri izmjene završava se svega 54,5 posto poena; u pet do osam njih 29,3 posto, a devet i više izmjena igra se u 16,2 posto slučajeva.
Pogledajmo sljedeću tablicu u koju smo uvrstili jedina tri meča prvog kola koja su odigrana sa 70 i više posto poena u prve četiri izmjene, a onda i najekstremnije primjere mečeva koji kao da su se igrali u ‘blatu’.
Razlika je u odnosu na prošla izdanja dramatična, a govori i zašto se Roland Garros ne igra u, vjerujemo, uistinu romantičnu parišku jesen. Kako će se tko prilagoditi na ove ekstremne uvjete, hoće li oni koji su i inače najbolji uspjeti isplivati?
Očigledno je da bi Rafa volio podlogu koja više hvata top spin, ali to je nešto što je vrlo vjerojatno već potisnuo; jedan od onih koji bi mogli profitirati je Stan Wawrinka, koji ionako uzima nešto više vremena u pripremi udarca te u njima naprosto može generirati dovoljno snage da ‘probije’ suparnika, uz činjenicu da posjeduje i varijaciju u igri.
I upravo je varijacija jedan od ključeva ovog listopadskog izdanja. Naprosto je izuzetno teško završiti poen, takoreći izaći iz njega, i ako je ikad teza iz uvoda bila tako dohvatljiva i opipljiva, ona je takva na ovogodišnjem Roland Garrosu. Igrači će morati pokazati iznimnu inteligenciju u konstruiranju poena, morat će biti dozlaboga strpljivi i imati kamene živce, morat će i fizički raditi kao nikada te, na koncu, biti kreativni i lucidni te miksati igru. Da, između ostalog i sa servis-volejom, a tko zna — možda se neki čudak dosjeti i underarm servisa, kao stvorenog za ovakve uvjete.
I ako već dosad nije, zemlja će ih u ova dva tjedna naučiti što znači patiti.
