Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pep (još) nema igru

Što smo mogli vidjeti u međusobnom ogledu Cityja i Hajdukova suparnika Evertona

Zadnja izmjena: 22. kolovoza 2017. Profimedia

Utakmica između Manchester Cityja i Evertona još nam je jednom pokazala u čemu je razlika između klubova poput Evertona i naših predstavnika u Europi.

Manchester City ima kvalitetom superiornu ekipu na gotovo svim pozicijama, stoga je Everton čitavu utakmicu bio u podređenoj poziciji bez da je pokazao neke posebne sisteme igre, osim organiziranosti standardne na toj razini nogometa. To je očito iz same činjenice da je City bez obzira na čitavo poluvrijeme s igračem manje kontrolirao utakmicu, a Everton je za 90 minuta nogometa uputio dva udarca u okvir. Međutim, Everton je zato pokazao izuzetnu efikasnost u kažnjavanju prilika koje takav superiorni suparnik ostavi. Razina koncentracije, ali prije svega brzina prepoznavanja greške i reakcije na novu situaciju nešto je što Dinamo, Hajduk, Rijeka ili Osijek jednostavno nemaju.

Sve to možemo staviti pod egidu individualne kvalitete, ali poanta ostaje ista – naši klubovi jednostavno ne mogu replicirati taj recept protiv jačih suparnika. Zato, poučeni i primjerom Matjaža Keka, moraju dodatno ulagati u taktičke opcije i mehanizme igre kojima će kompenzirati takve minuse i do kraja iskoristiti igračku kvalitetu.

City i Everton su odigrali utakmicu koja je u Hrvatskoj bila zanimljiva u kontekstu uzvrata s Hajdukom. Međutim, ostatak svijeta prati evoluciju ideje Pepa Guardiole nakon prve odigrane sezone na Otoku koja je završena bez trofeja i Everton je bio prvi ozbiljniji test. Izgleda da je Guardiola definirao ideju – ili barem formaciju – i još ostaje taj nogomet učiniti efikasnim. A za to će trebati još puno truda, jer u ovom trenutku City ne izgleda nimalo dobro.

Pepove su momčadi uvijek igrale iz ritma posjeda. On taj ritam u Cityju nema

Pepova ideja je igrati 3-1-4-2. S tri stopera i igračem ispred njih dobiva i u napadu i u obrani. Obrambeno, ima mnogo bolji balans i bolje brani tranzicijske napade koji su ih prošle godine uništavali. Napadački, dobiva opcije izlaska s loptom protiv gotovo bilo kojeg suparnika, jer ima višak protiv napadača i uvijek preko jednog od bočnih stopera može ući u igru.

I tu se zaustavljaju sve dobre stvari koje je definirao u odnosu na prvu godinu u Manchesteru.

Apsolutno nitko nije u sredini

Glavni je problem to što je Cityjev posjed iznimno sterilan. Igra s tri natrag i dva špica itekako ima smisla, ali samo ako netko ima napraviti kvalitetan most između njih. Ono što je u Barceloni i Bayernu bila Pepova najveća snaga – prijenos lopte iz prve u završnu fazu napada – u Cityju jednostavno ne funkcionira.

Nicolás Otamendi iznosi loptu, a druga dva stopera su duboko i to toliko da su izvan kadra. Otamendiju se otvara prostor ispred njega, ali City igra bez vezne linije. Veznjaci ne mogu ni u ludilu spojiti jedan od onih famoznih trokuta pomoću kojih bi brzim dodavanjima radili višak. Fernandinho čami ispred obrane, Leroy Sané i Kyle Walker su fiksirani uz aut linije i striktno markirani, a ostatak momčadi je predaleko. Od zamišljenih 3-1-4-2 s kojima u sredini imate bezbroj prilika za slaganje trokuta, City ima 4 (tri stopera i Fernandinho) – 2 (Sané i Walker uz aut liniju) – 0 (jer apsolutno nitko nije u sredini) – 4 i apsolutno nula rješenja za čisto dodavanje u progresiji posjeda.

Pustinju oko centralnog kruga, tamo gdje su Guardioline momčadi bile uvijek najdominantnije, Pep pokušava razbiti rotacijom između Kevina de Bruynea i Gabriela Jesusa, nadajući se uhvatiti protivnika u pogrešci kod preuzimanja, što je odličan mehanizam kad bi bio nadgradnja na bazu koje ovdje nema. Sterilno, bezidejno i na trenutke mučno za gledati.

Pepove su momčadi uvijek igrale iz ritma posjeda. On taj ritam u Cityju nema. Stoperi su prespori na lopti, a vezni igrači previsoko (De Bruyne i David Silva) ili preduboko (Fernandinho) i suludo je očekivati brzi protok lopte.

Osim toga, Sergio Busquets je u Barceloni bio jedan od najboljih defenzivnih veznih igrača jer je mogao prenijeti loptu od stopera prema centralnoj fazi bez ičije pomoći. Fernandinho to ne može. U Bayernu je na toj poziciji operirao Xabi Alonso koji je imao savršenu dijagonalu, ali ni on nije mogao sam održavati ritam posjeda i prenositi loptu u iduću fazu, stoga je ispomoć dobivao od bočnih igrača. Phillip Lahm i David Alaba su se uvlačili u sredinu i davali opcije na lopti. U Cityju ne da od Fernandinha ne može očekivati Xabijeve dijagonale, nego ne može očekivati od Walkera i Sanéa da mu budu spona u prijenosu lopte jer je jedan dribler, a drugi pravocrtni bek. U teoriji, oni bi se jako dobro nadopunjavali u svojoj asimetriji, ali im je potrebna jaka sredina terena koja će kontrolirati posjed. A toga nema i zato nema ni igre.

Everton opet pao u drugom poluvremenu

Nakon što je Walker, najskuplji obrambeni igrač u povijesti, dobio dva žuta u dvije minute igre, Guardiola je bio prisiljen mijenjati. Na kraju je momčad završila sa strukturom u kojoj je u sredini bio romb gdje je na dnu bio De Bruyne a uz njega Bernardo Silva, te je kroz njih City napokon prodisao premda je imao igrača manje. Everton, koji se povukao u svoj kazneni prostor nakon što je formaciju 5-2-2-1 promijenio u 4-2-3-1, postao je pasivniji u pokrivanju prešavši u zonsko branjenje i City je uspio napraviti završni pritisak, te iz centaršuta i odbijene lopte zabiti gol. Za momčad u koju je uloženo toliko novca i koja nudi tolika očekivanja – prilično mršavo.

Doduše, tek je drugo kolo i rano je za ikakve zaključke. Prošle godine City je otvorio sezonu s devet čistih i dominantnih pobjeda pa je završio bez trofeja. Međutim, nije rano za prepoznavanje trendova i problema koje Guardiola itekako ima. Dijelom su kadrovski, dijelom strukturalni, ali hitno ih mora rješavati.

Ono što iz utakmice još vrijedi posebno notirati – posebno u kontekstu uzvrata na Poljudu – Everton je opet pao u drugom poluvremenu. Ronald Koeman je igračima iz sredine terena naredio striktno markiranje, bočni igrači su bili agresivni, a napadači su sudjelovali u obrani. Sigurno su mnogo agresivnijim početkom potrošili energiju koja im je na kraju nedostajala. Za razliku od utakmice s Hajdukom, kad su svjesno spustili tempo za nijansu ili dvije, ovdje su se povukli braneći vodstvo bez riskiranja s agresivnim izlascima. U oba slučaja, suparnik im je pokazao odakle su ranjivi.

Ova utakmica – u kontekstu uzvrata na Poljudu – garantira nešto šareniji sastav u četvrtak jer Everton igra u nedjelju u ranom terminu protiv Chelseaja. Logično bi bilo kako će priliku za hvatanje natjecateljskog ritma dobiti Gylfi Sigurðsson, a šansu za odmor Wayne Rooney. Dominic Calvert-Lewin se ponovo pokazao u sjajnom svjetlu kao partner Rooneyju, stoga je vjerojatan i njegov slobodan dan. Koeman će gotovo sigurno opet igrati s dva stopera odustajući od zadnje linije s pet igrača kako bi mogao staviti Kevina Mirallasa i Ademolu Lookmana te ponovo terorizirati Hajdukove bekove kao najtanji dio momčadi.

Međutim, Evertonu gostovanje u Splitu vjerojatno i nije pretjerani stres. Za ozbiljnije nauditi Evertonu, Hajduk će morati prikazati izuzetnu efikasnost u kažnjavanju suparničkih grešaka, a na takvo nešto od naših predstavnika u Europi nismo navikli.

Ne propusti top članke